„Ne znamo precizno koliko djece živi ispod linije siromaštva, ne znamo u kakvim uslovima žive njihove porodice, ne znamo gdje su. U posljednje vrijeme se suočavamo sa velikim migracijama u kojima ljudi odlaze iz zemlje, ili jedan ili oba roditelja odlaze da rade, djeca često ostaju ili odlaze i oni.“
Piše: Melani Isović; Foto: Vanja Stokić – Fotobaza.ba
Ovako razgovor za portal eTrafika započinje Aleksandra Štrbac, članica Vijeća za djecu Bosne i Hercegovine. Ova psihološkinja i dugogodišnja aktivistkinja za prava djece, ističe da bh. društvo trenutno ne ulaže u djecu pažnju, kao ni znanje, poštovanje i novac. Kompletna socijalna zaštita već godinama čeka ozbiljnu reformu, jer trenutno ne funkconiše u okvirima i standardima koje zahtijeva evropski put.
„Socijalna zaštita je važna jer je ona, zapravo, najjasniji pokazatelj koliko neko društvo brine o svojim građanima i na koji način. Ako su oni najslabiji u nekom društvu zaštićeni i ako su njihove potrebe zadovoljene, onda je to društvo jako i humano. Trenutno, u našem društvu, ne znamo ni ko su nam najslabiji. Ne znamo prioritete, priče se pričaju pred izbore, donose se populističke mjere koje se poslije ograničavaju ili oduzimaju. I tako godinama“, naglašava Aleksandra Štrbac.
U razvoju djeteta veliku ulogu igra upravo njegova socijalna sredina. Ona može biti neposredna (porodica), ili šira (škola, vršnjaci, lokalna zajednica). Ukoliko se dijete osjeća isključeno, takvo stanje može loše da utiče na njegov razvoj.
„Ljudska jedinka se doslovno razvija i fizički i psihički kroz interakciju sa drugim ljudima. Sa drugima učimo da hodamo i da mislimo, stvaramo osjećaj bazičnog povjerenja ili nepovjerenja, straha ili radosti prema životu“, naglašava ona.
Dalje ističe da, ukoliko jedno dijete raste uskraćeno za osnovne životne uslove, na margini društva, kao posmatrač a ne kao učesnik, to će svakako uticati na sliku tog djeteta i o samom sebi i svijetu u kojem živi.
„Upravo iz ovih činjenica su i nastali međunarodni pokreti za zaštitu djeteta, kako bi se djeci omogućili jednaki uslovi za zdrav fizički i psihički razvoj. Ljudi često laički misle da su ljudska prava ili prava djeteta neki izmišljeni koncepti, neke pravne zavrzlame, komplikovane i teške za shvatiti i omogućiti. A to su samo osnovne potrebe, ljudske potrebe, dječije potrebe, za koje se cijeli svijet složio da su zaista potrebe i da će se, kao društva i države, potpisnice Konvencije o pravima djeteta, zalagati za stvaranje uslova za njihovo ispunjenje“, podsjeća Aleksandra Štrbac.
Dodaje, da praksa donošenja sudskih presuda na osnovu Konvencije o pravima djeteta u BiH nije nepoznata, ali je dosta rijetka. Zbog toga bi se pravna zajednica mogla podsjetiti na status međunarodnih sporazuma ove vrste i pozivati se na njega, a građani tražiti pravnu zaštitu po ovom osnovu.
„BiH je ratifikovala i Opcioni protokol o komunikacijskim procedurama, tzv. Treći protokol uz Konvenciju o pravima djeteta, koji omogućava djeci i njihovim roditeljima, starateljima ili zastupnicima da upute direktnu žalbu Komitetu UN-a za prava djeteta, i to onda kada se iscrpe svi domaći mehanizmi za zaštitu određenog prava djeteta. Građani do sada, ne samo da nisu koristili ove mehanizme, nego većina ne zna ni da postoje, jer osim napora nekoliko organizacija koje se bave pravima djeteta, uopšte nije bilo zvanične promocije ovog mehanizma zaštite dječjih prava“, govori Štrbac.
Dalje navodi da nevladine organizacije danas rade mnogo posla, koji nije mogao da sačeka da se ovo društvo osvijesti i organizuje kako treba, i na tome im svakako hvala, jer rade u jako teškim uslovima, bez adekvatne podrške.
„Trenutno se radi na uspostavi SOS linije za djecu žrtve nasilja, koja bi bila dostupna svoj djeci 24h svaki dan, u saradnji sa Vijećem za djecu BiH, u smislu proširenja i podrške usluge Plavog telefona. Jer naša djeca trenutno nemaju ni mogućnost da u svako doba na lak i jednostavan način prijave nasilje ako ga trpe, što je minimum svih minimuma koji država mora da obezbijedi ako zaista želi da zaštiti djecu od nasilja. Plavi telefon, inače vodi Nova generacija, i ova usluga, visokog kvaliteta, jedinstvena ove vrste, ne dobija finsniranje ni iz jednog javnog budžeta“, kaže ona.
Trenutno se građani u Republici Srpskoj suočavaju sa problematičnom situacijom u vezi zdravstvenog osiguranja. Naime, krajem jula bez zdravstvenog osiguranja u Republici Srpskoj je ostalo više od 50 hiljada osoba, među njima su i zaposleni kojima poslodavci ne uplaćaju doprinose. Trudnice, mladi i djeca će morati plaćati sve preglede. Dok vlasti Srpske godinama unazad vode kampanje povodom povećanja nataliteta, sada imamo situaciju da će trudnice morati da plaćaju svaki pregled i porod, a bolesna djeca preglede. Sve to zapravo krši i Konvenciju o pravima djeteta.
„U skladu sa novim Zakonom o obaveznom zdravstvenom osiguranju, zdravstvena zaštita se može finansirati samo za građane za koje se redovno uplaćuju doprinosi. Odluka vlade RS po kojoj je omogućeno da svi građani imaju pravo na zdravstvenu zastitu istekla je 31. jula ove godine. Ovom odlukom hiljade građana dovedeni su u rizik da im bude uskraćena zdravstvena zaštita, a u tim grupama su i trudnice, djeca, invalidi, i druge ranjive grupe ljudi. Naravno, sa ovim krše zakon i konvencije o ljudskim i dječijim pravima“, napominje Azra Talić iz udruženja „Genesis Project“, koje pomaže djeci i mladima širom Bosne i Hercegovine u ostvarivanju njihovih prava.
Godinama unazad mladi, ali i porodice sa djecom napuštaju Bosnu i Hercegovinu odlazeći u daleke evropske zemlje gde stvaraju novi život.
„Mladi odlaze zbog nemogućnosti zapošljavnja, pravne nesigurnosti, socijalne nepravde, političke nestabilnosti, bunta i nemogućnosti pružanja građanskog otpota. Možemo ih sačuvati reformama, dubokim društvenim promjenama koje će riješiti ove probleme. Sačuvaćemo ih i onda kada BiH pokaže da se razvojem svojih programa približava članstvu u EU. Samo tako će se mladima ukazati svjetlo na kraju tunela. Inače BiH vrlo lako može da postane sklonište za starce, migrante, očajnike i nesretne“, naglašava.
Ona ističe da bi Bosna i Hercegovina trebalo da unaprijedi sistemski socijalni položaj djece i mladih, kako bi se osigurala uključenost mladih u društvo.
„Prije svega ukjlučivanje ranijivih grupa (roditelja i staratelja djece) u tržište rada. Zatim, donošenjem novih zakona o socijalnoj zaštiti, razvojem socijalnih karata i registara. Ovome treba dodati i neophodnost transformacije ustanova socijalne zaštite. Naravno, obavezno je i uključivanje i intregracija mladih u preduzetništvo, socijalno zapošljavanje i samozapošljavanje“, ističe.
Da bi svako dijete ili mlada osoba imalo priliku da učestvuje u društvu na jednak način, ono mora da bude socijalno uključeno. Samo tako će društvo biti pravedno i inkluzivno, a svi njegovi članovi ostvariti svoj potpuni potencijal. Analiza iz dokumenta „Prema Evropskoj uniji – ključni problemi socijalnog uključivanja u BiH“, prikazuje da je u dobi od pet do 15 godina 73,8 odsto djece uskraćeno u bar jednoj dimenziji, a 22,8 odsto njih u tri i više dimenzija. Skoro trećina (30,6 odsto) djece ove dobi je siromašna, ispod apsolutne linije siromaštva, što je osnovni uzrok uskraćenosti i u drugim dimenzijama.
Dalje u dokumentu je navedeno da su mlađa djeca (do četiri godine) najviše uskraćena za ishranu (71,8 odsto) i dječji razvoj (65,7 odsto). Romska djeca i djeca sa nekim oblikom invaliditeta su u stanju hroničnog multidimenzionog siromaštva, koje je rezultat generacijske socijalne isključenosti, diskriminacije i naslijeđenog porodičnog siromaštva. Procjenjuje se da šest i po odsto djece, u dobi od dvije do devet godina, ima neki oblik invaliditeta. Oni su najviše marginalizovani i isključeni u bh. društvu.
Da su upravo djeca i mladi dio politika koje su neophodne da bi BiH ispunila kriterijume za članstvo u EU, podsjeća Goran Đemidžić iz organizacije UNICEF.
„Specifično za socijalnu politiku, jedna od preporuka za 2023. godinu jeste i uspostava koordinacijskog mehanizma za uspostavljanje i implementiranje Garancije za mlade (Youth Guarantee) u BiH, s ciljem adresiranja problema visoke stope nezaposlenosti mladih. U polju obrazovanja, pored fokusa na poboljšanje kvalitete inkluzivnog obrazovanja, na svim nivoima, fokus se stavlja i na razvoj strategija za mlade, da bi se adresirao nejednak tretman mladih ljudi u društvu, te odlazak mladih iz BiH“, naglašava Đemidžić.