„Prvi put su me vratili zbog smjene, drugi put su tražili da donesem isprintan dokaz. Tek treći put su zaveli prijavu”. Tako je izgledalo iskustvo vijećnice iz Zenice Emine Tufekčić, kada je policiji prijavljivala prijetnju silovanjem na društvenim mrežama.
Pišu: Maida Salkanović i Nataša Lazukić; Ilustracija: Said Selmanović; Urednica teksta: Marija Arnautović
Digitalni prostor i dalje se ne shvata ozbiljno, iako većina ljudi upravo tamo provodi veliki dio svog vremena, a riječi izgovorene onlajn imaju stvarne posljedice. Žene koje su javno angažirane, poput Emine Tufekčić, često se nalaze na udaru napada i uvreda.
U junu 2021. anonimni portal iz Zenice privukao je čitaoce naslovom „Pogledajte prljavi ples vijećnice Tufekčić”. Sam video, međutim, nije ponudio ništa od senzacionalizma koji je naslov obećavao. Prikazivao je vijećnicu Tufekčić kako se blago njiše u ritmu muzike na privatnoj rođendanskoj proslavi. Uprkos bezazlenom sadržaju, članak je Tufekčić prikazao kao nedostojnu javne funkcije, uz podrugljivu opasku da bi, ako joj politička karijera propadne, uvijek mogla „računati na talenat za ples”.
Ovo nije izoliran primjer. On samo oslikava obrasce u kojima žene postaju lake mete za digitalno blaćenje, gdje se umjesto profesionalnih postignuća u fokus stavljaju njihovi privatni životi, izgled ili intimni izbori. Tufekčić navodi da je, pored ovog video-snimka i raznih dezinformacija na anonimnim onlajn platformama, bila izložena i glasinama koje su propitivale njenu sposobnost rađanja.
„Prečesto je bio taj komentar, gdje su rekli da ako nisam sposobna da imam djecu, kako ću ja da vodim politiku? Kad ne znaju šta će, onda izvuku to – ako nemate djecu znači da ste manje kvalifikovani”, priča ona.
Dok se muškim političarima najčešće zamjera korupcija ili moralni integritet, kod žena se dovodi u pitanje sama legitimnost njihovog političkog angažmana.
„Za muškarce se nikada ne postavlja pitanje kako su izabrani ili imenovani, da li neko njima upravlja, daje smjernice, stoji iza njih. Oni su, samim tim što su muškarci, percipirani kao samostalni. Za žene, međutim, uvijek postoji insinuacija da ih neko ‘gura’ ili da karijeru duguju nekom drugom”, dodaje Tufekčić.
Problem s odgovornošću
U svojim začecima, internet je kroz tehnofeminizam zamišljan kao prostor slobode, jednakosti i oslobađanja od straha. Danas je ta vizija daleko od stvarnosti. Onlajn prostor najčešće reflektira obrasce nasilja koje žene doživljavaju u fizičkom svijetu, istovremeno nudeći počiniocima nove alate za maltretiranje i bijeg od odgovornosti.
Podaci iz upitnika „Mediacentra” pokazuju razmjere problema: od 21 žene koje su odgovorile, njih 76 posto doživjelo je prijetnje ili uvrede putem društvenih mreža, 57 posto stalno uznemiravanje bez dozvole, a svaka treća krađu identiteta kroz lažne profile. Zabilježeni su i slučajevi dijeljenja intimnih fotografija bez pristanka, te uhođenja putem aplikacija.
Vanja Stokić, novinarka i urednica portala eTrafika.net i dobitnica više od 40 nagrada za svoj predan rad, susrela se i sa prijetnjama smrću, i sa raznim nasiljem i uvredama putem društvenih mreža, a doživjela je i fizički napad.
„Šta god da se desi, poremeti te. Ispadneš iz svog ritma i spriječen si da radiš svoj posao, a novinarima je najgore kad ne mogu raditi svoj posao. Umjesto izvještavanjem, moraju da se bave davanjem izjava, objašnjavanjem šta se desilo, odgovaranjem na stotine poruka i poziva”, kaže ona.
Muškarac iz Gradiške je prije dvije godine prijetio njoj i njenoj redakciji smrću putem društvenih mreža. Zbog toga su promijenili način rada. Nije se više odlazilo u redakciju, pazili su kuda se kreću i išli su isključivo automobilom.
„Pisao je poruke da nas više neće biti, da će nam proliti krv, da zna gdje smo i da će doći. On je svjestan da se njemu neće ništa dogoditi, napisao je između ostalog i ‘ja ću se malo poliječiti jer sam bolestan, a vas više neće biti’”, ispričala je Vanja, koja je ove prijetnje prijavila policiji.
Jedna od specifičnosti digitalnog nasilja je mogućnost da se vrši anonimno, bez obzira na fizičku udaljenost, objasnila je za „Mediacentar” Rebeka Vajt iz „Amnesty Internationala”.
„Ne morate čak ni biti u istoj zemlji. Štetan sadržaj – slike, video-snimci ili onlajn kampanje blaćenja, može se lako širiti i ostati dostupan dugo nakon objave, pa čak i zauvijek”, navodi ona.
U Bosni i Hercegovini, česti širitelji dezinformacija su anonimni portali, na kojima autori, urednici i ostali saradnici nisu poznati. Kao i Tufekčić, anonimni portali targetirali su i Admiru Bakić, bivšu direktoricu RTV Tuzlanskog kantona.
„Pokrenuta je serija huškačkih tekstova na portalu bez impresuma. Druga stranica na Fejsbuku sponzorirano je prenosila te članke. Nikada nisam uspjela podnijeti tužbu jer je počinitelj praktično bio NN – nepoznato lice”, kaže Bakić.
„One pješke dolaze da prijave”
Iako je nedostatak svijesti glavni problem kada je riječ o digitalnom nasilju, od nesenzibiliziranih policijskih službenika do drugih aktera uključenih u proces prijave i obrade slučaja, u pojedinim slučajevima izazov je i pravne prirode. Tehnologija je gotovo uvijek jedan korak ispred zakonodavstva, a s pojavom generativne vještačke inteligencije pojavile su se i nove forme nasilja. Jedna od njih su takozvani ‘deepfakeovi’, fotografije i snimci, najčešće žena i djevojčica, seksualne prirode koje generira vještačka inteligencija.
Federalna uprava policije (FUP) u protekloj godini dobila je između 30 i 40 prijava koje se odnose na različite oblike digitalnog zlostavljanja žena i djevojčica. Najčešći oblici su prijetnje, uznemiravanje putem mreža, neovlašteno dijeljenje intimnih fotografija i iznude poznate kao seksualne ucjene (‘sextortion’). MUP RS-a ne izdvaja podatke po rodnoj osnovi, ali bilježi krivična djela poput kompjuterskih prevara, iskorištavanja djece za pornografiju, ugrožavanja sigurnosti, proganjanja i klevete – neka od kojih imaju izraženu rodnu komponentu.
Iz FUP-a kažu da je kapacitet policijskih snaga u BiH da se nose sa ovim izazovima još ograničen. U elektronskom odgovoru „Mediacentru” navode da postoje specijalizirane jedinice za borbu protiv kompjuterskog kriminala, ali broj obučenog osoblja i raspoloživa tehnička sredstva nisu u potpunosti dovoljni da odgovore na sve prijetnje u digitalnom prostoru. Kažu i da se ipak posljednjih godina bilježi napredak kroz dodatne obuke, međunarodnu saradnju i nabavku forenzičke opreme, a svjesni su da je potrebno jačati institucionalne kapacitete, posebno u segmentu prevencije i zaštite žrtava, kako bi odgovor bio sveobuhvatan.
Direktor FUP-a Vahidin Munjić naglašava koliko je digitalno zlostavljanje teško za žrtve. Navodi da žene dolaze pješke da prijave.
„Ne mogu više izdržati. Ne prijavljuju telefonom, ni imejlom – nego dođu lično i traže da se zavede prijava”, kaže on.
FUP je već evidentirao i prijave koje se odnose na zloupotrebu AI alata za kreiranje seksualno eksplicitnog sadržaja. Riječ je o ‘deepfake’ fotografijama i video-snimcima gdje su stvarni likovi i glasovi žena iskorišteni bez pristanka. Broj prijava je još relativno mali, ali trend rasta, kako kažu, upućuje na to da će ovaj oblik zlostavljanja postajati sve učestaliji.
Veliki broj žrtava ne obraća se policiji, već organizacijama koje nude podršku. Linija za pomoć „Plavi telefon” iz Banjaluke u ovoj godini je imala oko 30 javljanja u vezi s nasiljem, a šest posto od toga odnosilo se na digitalno nasilje.
„Posebno se ističe učestalost onlajn seksualnog nasilja praćenog ucjenama ili zastrašivanjem da će eksplicitne fotografije biti proširene ukoliko osoba ne uradi ono što se od nje traži. Pored toga, djeca i mladi javljaju se zbog fotografisanja ili dijeljenja fotografija bez pristanka, uvredljivih komentara i objavljivanja neprimjerenog sadržaja. Posljedice po mentalno zdravlje mogu biti ozbiljne – intenzivan strah i trajna nelagoda”, navode iz „Plavog telefona”.
Denija Hidić iz organizacije CURE također navodi da se susreću sa slučajevima ‘sextortiona’, krađe identiteta kroz lažne profile, ‘cyberbullyinga’ i govora mržnje, posebno usmjerenog prema marginaliziranim grupama. Najprisutniji obrazac je objava materijala seksualne prirode bez pristanka, često od strane bivših partnera, što najviše pogađa mlade djevojke.
„Društvo ‘cyber’ nasilje još ne doživljava kao ozbiljno, jer ‘ne boli’ kao fizičko. Ali posljedice su duboke i dugoročne”, objašnjava ona.
Veliki broj slučajeva nikada se ne prijavi. Žrtve ćute iz straha od odmazde ili reakcije okoline. Sociolog Vladimir Vasić objašnjava da još postoji blokada.
„Šta će biti ako prijavim, kako će reagovati prijatelji, društvo? Upravo na tu bolnu tačku računaju nasilnici. Zato je ključno da sramotu nosi počinilac, a ne žrtva”, kaže on.
Pravne izmjene za bolju zaštitu žrtava
Iako institucije kaskaju za razvojem tehnologije, u posljednje dvije godine napravljeni su značajni pomaci u zakonodavstvu. I Krivični zakon Federacije BiH i Krivični zakon Republike Srpske sada sadrže odredbe koje se odnose na nasilje počinjeno putem tehnologije, uključujući i generativnu vještačku inteligenciju, što predstavlja dobru pravnu praksu u regionu.
Posebno važna izmjena dogodila se u julu 2025. godine. Krivični zakon FBiH dopunjen je tako da je i distribucija materijala bez pristanka krivično djelo, kažnjivo do pet godina zatvora. Ranije je bila kažnjiva prvenstveno situacija kada je osoba neovlašteno snimana ili fotografirana, sada je obuhvaćeno i kasnije širenje sadržaja, čime je zatvorena ključna pravna praznina i žrtvama osigurana snažnija zaštita.
Pravna praksa koja eksplicitno prepoznaje i kažnjava širenje materijala bez pristanka šalje jasnu poruku – digitalno nasilje nije trivijalno niti ‘virtuelno’ u smislu posljedica. Ono je ozbiljno krivično djelo s realnim, dugoročnim efektima na živote žena i djevojčica.
Međutim, Amina Dizdar iz Sarajevskog otvorenog centra smatra da zakonodavni okvir nije dovoljan sam po sebi.
„Mnogo se može učiniti kroz prevenciju, edukaciju policije i tužilaca, ulaganje u tehnologiju, kampanje koje uklanjaju stigmu sa žrtava i ohrabruju ih da prijave nasilje”, navodi ona.
Kako digitalno nasilje ima višestruke uzroke, tako i odgovor mora dolaziti sa više strana. Onlajn nasilje pokazuje sve obrasce rodne neravnopravnosti – od trivijalizacije i ismijavanja žena u javnom prostoru do najtežih prijetnji i zloupotrebe vještačke inteligencije. Spor institucionalni odgovor i dalje ostavlja prostor za nekažnjivost, ali nedavne izmjene zakona otvaraju mogućnost sistemskog pomaka. Da bi se ta prilika iskoristila, potrebno je više od zakonskih odredbi: edukacija, prevencija, podrška žrtvama i jasno društveno stajalište da je odgovornost uvijek na počiniocu, nikada na žrtvi.
Priča je nastala kao dio edukativnog programa Škola novinarske izvrsnosti „Mediacentra / Mediacentar School of Journalistic Excellence”. Autorice teksta bile su učesnice edukativnog programa.
Škola novinarske izvrnosti Mediacentra i održana je kao dio projekta „Reforme za integritet medija i slobodu govora” koji finansiraju Evropska unija i Ambasada Kraljevine Nizozemske u BiH, a zajednički provode „Mediacentar” Sarajevo, Udruženje „JaBiHEU” i Vijeće za štampu i online medije u BiH. Sadržaj ove publikacije isključiva je odgovornost Fondacije „Mediacentar” Sarajevo te ne odražava nužno stavove Evropske unije i Ambasade Kraljevine Nizozemske u BiH.
