Jedna od ključnih ličnosti u obrazovanju fašizma Benito Amilkare Andrea Musolini, stvorio je fašističku državu korištenjem lične harizme, apsolutnom kontrolom medija i progonom političkih protivnika. Bio je italijanski političar, novinar i vođa Nacionalne fašističke strane, koji je upravljao Italijom kao premijer od 1922. sve do svoje smjene 1943. Nosio je titulu duče (vođa). Poraz u Drugom svjetskom ratu doveo je do pada Musolinija i fašističkog režima.
Rođen je 1883. godine u jednom od najsiromašnijih dijelova Italije, pokrajini Romagna. Majka mu je bila jedna od najuglednijih učiteljica u okolini, a otac kovač i socijalista po političkom opredjeljenju. Imao je brata i sestru, ali nijedno nije preživjelo djetinjstvo. Školovao se u katoličkoj školi, gdje su ga kolege i učitelj često omalovažavali jer je pripadao nižoj klasi. Kada je imao 10 godina posvađao se sa drugim učenikom, a zatim izvukao nož i zabio mu ga u ruku, nakon čega je izbačen pa je obrazovanje morao potražiti u državnoj školi. Kolege ga pamte kao ambicioznog odličnog učenika, u crnoj odjeći i medaljonu sa slikom Karla Marksa u džepu. Nakon školovanja zaposlio se kao učitelj, ali nije dugo ostao na tom mjestu jer je predavao na neobičan način i vodio nekonvecionalan privatni život.
Kada je imao 19 godina otišao je u Švajcarsku gdje se zaposlio u socijalističkim novinama L'Avvenire del Lavoratore (Radnička budućnost). Kada bi ostao bez para, radio je razne slabo plaćene poslove. Bio je predan socijalist i revolucionar, svoje stavove je zastupao vrlo agresivno i osuđivao je umjerene struje unutar pokreta, policija ga je nekoliko puta privodila zbog ispada. Najviše je napadao Crkvu koju je označavao kao sebičnu i korumpiranu, napisao je i roman “Kardinalova ljubavnica”, u kome Crkvu prikazuje kao mjesto raskalašenosti i zločina.
Nakon dvije godine se vratio kući i prijavio za služenje vojnog roka. Iste godine mu je umrla majka, što ga je mnogo pogodilo. Nakon završetka vojnog roka radio je nakratko i kao profesor francuskog jezika. Ponovo je počeo pisati za novine, uglavnom o poeziji. Godine 1910. oženio je Rachele Guidi, koja je bila učenica njegove majke.
Ulazak u politiku i nastanak italijanskog fašizma
Za vrijeme boravka u Švajcarskoj povezao se s tamošnjim socijalistima, te je po povratku u Italiju preko lista “Borba klasa” propagirao socijalističke ideje. Kada je 1911. Italija objavila rat Turskoj, bio je zatvoren zbog svoje pacifističke propagande. U to doba hvalio se da je antipatriota. Već u martu 1912. izabran je za predsjednika Socijalističke stranke, a u decembru preuzima uredničko mjesto partijskog glasila Avanti. Tada postaje najuticajniji vođa italijanskog socijalizma. Ali, dva mjeseca prije početka rata mijenja svoj stav i zalaže se za ulazak Italije u rat na strani sila Antante. U svom novom listu “Narod Italije” počinje da stvara propagandu “Fašistička revolucionarna akcija”.
Fašizam je prerastao u organizovani politički pokret u februaru 1919., kada je Musolini zajedno sa drugim mladim ratnim veteranima iz Prvog svjetskog rata osnovao Fasci di Combattimento. Pokret je dobio ime po snopu, starom rimskom simbolu snage koja proizlazi iz jedinstva i sloge. Taj nacionalistički, antiliberalni i antisocijalistički pokret imao je najveću podršku u nižim slojevima srednje klase. Počeci ovog pokreta su nailazili na određene stranputice, ali su na kraju uspjeli da se proguraju do samog vrha vlasti, zajedno sa Musolinijem koji je od kralja Vitoria Emanuela III dobio mandat na mjestu premijera Italije 22. oktobra 1922. godine.
Musolinijeva diktatura
Povjeravanjem mandata premijera počinje i Musolinijeva diktatura. Nakon uvođenja stroge cenzure i izmjene izbornog zakona, u periodu između 1925. i 1926. godine Musolini uspijeva da prisvoji svu diktatorsku moć i ujedno da likvidira sve protivničke stranke. Italija je uskoro postala policijska država. U različitim vremenskim razmacima Musolini je lično preuzimao vođenje ministarstva unutrašnjih poslova, spoljnih poslova, kolonija, gradskih uprava, vojske i oružanih službi i javnih radova. Istovremeno je bio vođa svemoćne Fašističke stranke i naoružane Fašističke milicije. Na taj je način uspio zadržati moć u vlastitim rukama i spriječiti pojavljivanje bilo kakvog suparnika. Novine, radio, obrazovni sistem i kinematografija bili su brižljivo nadgledani kako bi stvorili iluziju da je fašizam doktrina za 20. vijek koja će zamijeniti liberalizam i demokratiju.
Parlamentarni sistem je ukinut, zakoni su ponovo pisani, svi prosvjetni radnici su se morali zakleti da će braniti režim, Musolini lično je postavljao urednike novina, a novinarstvom se nije mogao baviti niko ko nije imao pismeno odobrenje partije. Štrajkovi radnika su gušeni i sve više se izlazilo u susret interesima krupnih kapitalista i zemljoposjednika. Koristeći apsolutnu kontrolu nad novinarstvom, Musolini je postupno gradio legendu o Duceu (Vođi), čovjeku koji je uvijek u pravu i koji može riješiti sve političke i ekonomske probleme.
Musolini i Hitler – II svjetski rat
Iako je 15 godina bio na vlasti i spremao Italiju za rat, njegove oružane snage nespremne su dočekale početak Drugog svjetskog rata. Zbog toga je odlučio da odloži ulazak Italije u sukob dok ne bude potpuno siguran koja će strana pobijediti. Tek nakon pada Francuske u junu 1940., nadajući se da će rat trajati samo još nekoliko nedjelja, stupio je u okršaj.
Britanski istoričar Farrell tvrdi da je njegova fatalna greška bila ulazak u savez sa Hitlerom, čovjekom kojeg je istodobno prezirao. Ali, prevladao je strah od Hitlera, koji ga je nagnao u taj savez. To ga je na kraju koštalo i vlasti i života. Nevjerojatna je činjenica da se dotad Musolini zadržao na vlasti duže od 20 godina bez prolijevanja krvi i masovnih ubistava, što nije bio slučaj sa drugim diktatorima.
Musolinijev život, porodica i kraj
Kaže se da iza svakog uspješnog muškarca stoji još uspješnija žena, Farrell napominje da je iza Musolinija stajala cijela nacija žena. Sve ih je privukla njegova muževnost, a još više politika. Iako je od 1910. godine bio oženjen sa Rakel Gvidi, koja mu je rodila petoro djece, prema jednoj procjeni Musolini je, pored nje imao čak 169 ljubavnica.
Prema Farrellu, “Musolini nije bio dobar čovjek, ali nije bio ni upola tako loš čovjek kako ga prikazuju. A zasigurno nije bio zao čovjek.” Štaviše, Farrell tvrdi da je Musolini bio veliki čovjek koji nije uspio zbog same prirode diktature, pri čemu citira posljednje Musolinijeve riječi pred smrt:
“Jeste li ikada vidjeli mudrog, proračunatog diktatora? Svi oni polude, izgube ravnotežu u oblacima, u ustreptalim ambicijama i opsesijama. I zapravo je ta luda strast ono što ih je dovelo tamo gdje jesu.”
Sve češći italijanski porazi na svim frontovima i anglo-američko iskrcavanje na Siciliju 1943. okrenuli su većinu Musolinijevih kolega protiv njega na sastanku Velikog fašističkog vijeća 25. jula 1943. godine. To je omogućilo kralju da mu oduzme mandat. Po kraljevom naređenju Musolini je uhapšen i stavljen u kućni pritvor. Ali, 12. septembra 1943. godine njemački padobranci izvršili su desant u blizini hotela “Kampo Imperatore” na planini Gran Saso, u kojem je Musolini bio zatvoren, i oslobodili ga bez ijednog ispaljenog metka. Ubio je neke od fašističkih vođa koji su mu otkazali poslušnost, uključujući i svog zeta. Za prijašnje političke neuspjehe krivio je kralja koji je svojim djelovanjem “iskvario fašizam i zaustavio revoluciju”.
U aprilu 1945., u trenucima kada su se savezničke snage približavale Milanu, a njemačke povlačile iz Italije, Musolinija su zajedno sa njegovom ljubavnicom Klarom Petači u selu Dongo na jezeru Komo, 28. aprila 1945. uhvatili italijanski partizani pri pokušaju bjega u Švajcarsku. Strijeljan je po kratkom postupku. Narednog dana Musolinijevo tijelo, zajedno s tijelima drugih poznatih fašista, obješeno je naglavačke u mjestima Komo i Milano (u jakim uporištima fašista) kako bi se protivnici fašizma narugali fašistima.
Izvor:
Savremena istorija, profesor Goran Latinović
Benito Mussolini iza sebe ostavio 169 ljubavnica
eTrafika.net – Dragana Eremija