Neprilagođen zdravstveni i obrazovni sistem, predrasude neinformisanih ljudi, kao i osude okoline i vršnjaka, razlozi su zbog kojih disleksična djeca često proživljavaju traume, dok bi uz odgovarajuće metode podučavanja imali priliku u obrazovnom procesu ostvariti puni potencijal, što i zaslužuju.
Piše: Nataša Lazukić
I pored inteligencije, dobrog vida i sluha, adekvatne motivacije i ostalih psiholoških i socijalnih uslova, postoje osobe koje imaju određene teškoće u savladavanju čitanja i pisanja odnosno verbalnih kognitivnih radnji. Disleksične osobe u jednoj sekundi vide 32 slike iz 64 ugla, doživljavaju svoje misli kao trodimenzionalne slike koje su manipulativne prirode, a njihov način razmišljanja je koncipiran kao neverbalni kognitivni.
Albert Ajnštajn, Tomas Edison, Leonardo da Vinči, Pablo Pikaso, Volt Dizni, Agata Kristi, Mark Tven, Ernest Hemingvej, Harison Ford, Tom Kruz, Liv Tejlor, Džon Lenon i brojne druge značajne ličnosti imale su disleksiju, što samo potvrđuje činjenicu da su zbog specifičnih poteškoća naučili da razviju drugačiji stil mišljenja i vizuelizacije, a svojim su se sposobnostima istakli i upisali među velikane.
Fenomen disleksije
Disleksija se ispoljava problemima u čitanju i pisanju slova, brojeva, znakova, kao i teškoćama u orjentaciji. Još u predškolskom uzrastu se može naslutiti disleksija, ali najizraženije se uočava oko šeste ili sedme godine, kada dijete krene u školu i kada mu je otežano savladavanje školskog gradiva. Ozbiljan problem predstavlja tretiranje djece sa disleksijom kao lijene i nezainteresovane, što povlači za sobom krupne posljedice u njihovom daljem odrastanju i psihofizičkom sazrijevanju.
Disleksična djeca su prosječne ili veoma često natprosječne inteligencije, izrazito kreativna i sklona vizualizaciji. Ovakvo stanje nije bolest već zahtijeva odgovarajuća prilagođavanja njihovom neverbalnom stilu.
,,Prepoznavanje fenomena disleksije i srodnih teškoća u standardizovanim oblicima sticanja školskih vještina kao što su čitanje i pisanje, prepušteno je slučajnosti. U Republici Srpskoj ne postoji organizovan sistem dijagnostifikovanja i poštovanja prava djece s disleksijom. Zbog toga često dolazi do nepotpune socijalne integracije disleksičnih osoba i razvijanja njihovih asocijalnih oblika ponašanja, zbog nemogućnosti ispoljavanja punog potencijala”, navodi Andrej Jovandić, po zanimanju profesor filozofije i sociologije, koji je ujedno i predsjednik Udruženja disleksičara “JA” iz Banjaluke.
Zbog izražene potrebe za edukacijom stručne javnosti, nastavnika i roditelja sprovedene su brojne aktivnosti kroz rad udruženja u vidu predavanja, okruglih stolova i seminara, ali problemi s kojima se susreću disleksične osobe i dalje su prisutni.
,,Imamo podršku roditelja, pojedinaca iz struke i drugih udruženja. Lokalna vlast nije imala razumijevanja za potrebe i ciljeve udruženja što nam otežava rad, pa smo prisiljeni da se samofinansiramo”, govori Jovandić.
Uzroci i posljedice disleksije
Iako je disleksija rezultat različitosti u neurološkom smislu, ona nije poremećaj inteligencije niti rezultat neurološkog oštećenja. Može biti uzrokovana kombinacijom teškoća u fonološkoj obradi, selektivnom pamćenju, sekvencioniranju i automatizaciji osnovnih vještina. Postoji i genetska uslovljenost, kada dijete naslijedi gen od jednog ili oba roditelja. Osnova nastajanja disleksije je ta što se Vernikova zona manje razvija u lijevoj strani koja je zadužena za govor, čitanje, pisanje i komunikaciju uopšte, dok se više razvija u desnoj strani koja je zadužena za koncepte i slike.
,,Kada je u pitanju čitanje, disleksičnoj djeci je potrebno više vremena, dešava se da preskaču redove ili se vraćaju na već pročitani red, zbunjuju ih slične riječi (bar – dar), zamjenjuju grafički i fonetski slična slova i izbjegavaju da čitaju naglas. Što se tiče pisanja, imaju često neuredan rukopis, sporije pišu, imaju pravopisne greške, ponekad imaju ogledalsko pisanje slova i brojeva, prave greške i kod prepisivanja sa table – knjige, dodaju ili izostavljaju slogove, slova u riječi ili dodaju riječ na riječ, prave nepravilan raspored riječi u rečenici”, navodi Marina Gavrić, dipl.logoped – surdoaudiolog, zaposlena u Savjetovalištu za djecu i servis centru “Dajte nam šansu – Zvjezdice” u Banjaluci.
Uloga roditelja i nastavnika
Oblici i nivoi disleksije se razlikuju, a pravovremeno otkrivanje, podrška okoline i prikladan sistem učenja mogu učiniti da disleksična djeca postignu nevjerovatne rezultate upravo zahvaljujući disleksiji. Da bi se uspješno tretirao fenomen disleksije, neophodna je saradnja stručnog kadra, roditelja, nastavnika i školskog psihologa, kao i saradnja među institucijama. Od 205 osnovnih škola, koliko ih ima na području Republike Srpske, u ranijim istraživanjima se navodi da logopedi rade samo u njih 10, što je nedovoljno i rezultira predugim listama čekanja tretmana kod logopeda.
Uloga roditelja je izuzetno važna i neizostavna u cijelom procesu kada dijete počne posjećivati logopeda. Roditelji treba da pruže razumijevanje i emotivnu podršku, kao i da strpljivo ponavljaju vježbe koje je dijete radilo sa logopedom.
,,Najvažnije je rano otkrivanje disleksije i pravilan tretman kako bi se dijete prilagodilo procesu učenja. Pored toga potrebno je raditi i na jačanju neuroloških i kognitivnih veza. Roditelji treba da budu najveća podrška djetetu, zajedno sa njim da rade na rješavanju problema, ne stvarajući dodatne frustracije. Djecu treba pohvaliti i ohrabriti, ali i ispravljati greške na pozitivan način”, govori Gavrić.
Disleksično dijete ne bi smjelo da se gleda kroz prizmu predrasuda, niti bi mu se smjela pripisivati ljenost jer nedovoljno dobar pristup nastavnika, kažnjavanje negativnim ocjenama i izolovanost od drugih učenika mogu poljuljati samopouzdanje djeteta i dovesti do emocionalnih teškoća, anksioznosti, agresivnosti, pa čak i delikvencije. Nastavnicima koji u razredu imaju disleksično dijete preporučuje se da u radu što više koriste različita nastavna sredstva i pomagala (prvenstveno vizuelnog tipa), da imaju individualan pristup i da stvaraju pozitivnu atmosferu u razredu u kojoj se prihvataju različitosti.
,,Nastavnici mogu insistirati na oblicima koji se temelje na usmenom ispitivanju i odgovaranju nastavnog gradiva. Nastavne jedinice se trebaju predstaviti vizuelnim predstavama lekcija, pojmova (recimo mape uma) zato što je primjerenije stilu učenika sa disleksijom. Potrebno je produženo vrijeme za pismeno ispitivanje gradiva, korištenje zatvorenog tipa upitnika, najava provjere znanja i sekvencioniranje zadataka na času”, preporučuje profesor Jovandić.
Pobjeđivanje predrasuda
Potencijal osobe s disleksijom jednak je genijalnosti većine naučnika disleksičara koji su upravo ZBOG, a NE UPRKOS disleksiji doprinijeli čovječanstvu i okrenuli civilizacijski točak ka ljepšoj budućnosti. Neznanje je i dalje izvor nasilja i nepoštovanja prava koje proizilaze iz Konvencije UN o ljudskim pravima osoba s teškoćama čitanja i pisanja, gdje su naglašene osobe s disleksijom, ali isto tako relevantna je činjenica da disleksija nije nikakva prepreka već dodatna mogućnost.
,,Kroz školovanje me je pratio buling i omalovažavanje većine nastavnika. Susretao sam se s predrasudama koje najčešće prate učenike s disleksijom, da sam lijen, nezainteresovan za učenje, nesposoban da pišem, čitam… Najvažnije je promijeniti uobičajeno mišljenje i zabludu prema kojoj osoba mora biti prvo neuspješna kako bismo je prepoznali kao osobu s disleksijom”, govori profesor Jovandić.
U budućnosti možemo očekivati značajna istraživanja o zastupljenosti učenika sa disleksijom i srodnim teškoćama, u osnovnim školama širom RS zahvaljujući inicijativama udruženja. A da bi se smanjile negativnosti i isplivalo iz neznanja, neophodno je intenzivirati edukaciju, obilježiti dane posvećene disleksiji jer svaki korak je važan pomak za društvo koje treba različitost tretirati kao bogatstvo.
[post_ender]