„Te ‘99. bilo je jako loše, pogotovo ovdje u Banjaluci jer niko nije znao šta je autizam. Svi su bili radi da pomognu, ali nisu znali kako.“ Ovim riječima počinje svoju priču Alma Rodić iz Čelinca, majka dvadesetjednogodišnjeg sina koji ima Aspergerov sindrom.
Piše: Snježana Aničić
Alma i Milorad Rodić su shvatili da njihov sin ima problem kada je imao nepune tri godine. Psihologu je bilo teško da ustanovi o čemu je riječ, jer je Aleksandar bio malen i nije pričao. Kako kažu, zahvaljujući njoj saznali su da postoje elementi autizma, te ih je uputila u Beograd na Institut za mentalno zdravlje. Nakon nekoliko dana posmatranja rečeno im je da je riječ o autizmu.
„Rekli su nam da će napisati dijagnozu, ali da neće staviti da je u pitanju autizam, jer gdje god bismo se pojavili sa tim papirom vrata bi nam bila zatvorena. Stavili su samo šifru bez tačne dijagnoze“, pojašnjava otac.
Aleksandar je prošao kategorizaciju što mu je pomoglo da dobije asistenta u nastavi i da uđe u sistem. Nakon kategorizacije, njegov otac je ostvario pravo na pola radnog vremena. Alma je počela da radi nakon što je Aleksandar odrastao i poboljšao komunikaciju.
Roditelji ističu da njihov sin ima visokofunkcionalan autizam i da nije problem da ga ostave samog 24 časa. Prilično je samostalan, što potvrđuje i njegovo svakodnevno putovanje u prvi razred srednje škole u Banjaluci.
„Čelinac je malo mjesto, pa smo ga često puštali samog. Nikada nije bilo problema, obično je uvijek bilo komičnih situacija“, priča Milorad.
Kada je trebao da krene u školu, postavljalo se pitanje da li će biti problema i kako će da se navikne na svakodnevne obaveze. Ni stručnjaci nisu znali da li treba da upiše redovnu školu ili da pohađa Centar „Zaštiti me“, bili su svjesni da to što njemu treba ne postoji, jer tada nije postojala inkluzija.
Aleksandar je upisan u redovnu školu. Problema nije bilo, jer je učiteljica vladala situacijom. Do šestog razreda sve je bilo u redu, volio je da ide u školu.
„Problemi su nastali od šestog razreda. Djeca su bila u pubertetu, zadirkivali su ga, nije imao asistenta. Imali smo problem i zbog toga jer je razred bio rasformiran. To je veliki problem, jer su djeca od prvog razreda navikla na njega, nastavnici nisu znali kako da se ponašaju. Djeca su dosta mogla da utiču na nastavnike i da im pomognu kako da se odnose prema njemu“, objašnjava Alma.
U jednom trenutku su smatrali da je najbolje da ga ispišu iz škole, jer nisu vidjeli rješenje. Uz dogovor, uspjeli su da ga premjeste u seosku školu koja je imala samo tri učenika. Smatrali su da će situacija biti bolja, ali nakon pola godine vratili su ga u staru školu, jer je i u seoskoj postojao problem.
Nakon što je vraćen u školu, dobio je asistenta. Iako je asistent na početku bio pomalo uplašen kako će da se izbori sa situacijom, roditeljima je bilo dovoljno da sjedi pored Aleksandra. To je značilo da ga drugi učenici neće dirati. Alma je mišljenja da je školovanje bez asistenta nezamislivo, čak i za visokofunkcionalne osobe sa autizmom.
Najveće posljedice na Aleksandra je ostavilo to što je dugo vremena bio bez asistenta. Djeca su znala kako da ga zadirkuju, znali su šta mu smeta i to su koristila.
Poslije završene osnovne škole, Alma i Milorad su željeli da upiše informatički smjer. Odlučili su se na privatnu školu u Banjaluci, jer u Čelincu ta škola nije postojala. Zbog nemogućnosti formiranja razreda, bio je primoran da se prebaci u ekonomsko odjeljenje. Iako su bili svjesni da time što ga upisuju u privatnu školu troškove moraju da snose sami, kažu da je bilo nezamislivo da ga upišu u elektrotehničku školu ili gimnaziju zbog problema koji ima.
Godinu dana poslije prebacili su ga u ekonomsku školu u Čelinac.
„Asistentkinjom smo bili jako zadovoljni. Iako njega ekonomija nije zanimala, ona je uspjela da mu sve približi. Crtala mu je grafikone, jer mu je tako bilo lakše da pamti i uči. Školski psiholog je dobro odradio svoj posao. Pripremio je profesore na ono što slijedi, znali su kako da se postave“, objašnjava Milorad.
Iako su neki profesori na početku bili skeptični, vremenom su promijenili mišljenje. Aleksandar je osjetio otpor kod nekih profesora, te se i sam tako postavio prema njima. Kada su vidjeli da on može dosta toga, situacija se promijenila nabolje.
Školu je pohađao po redovnom planu i programu. Pitanja su mu morala biti postavljana konkretno sa kratkim rečenicama i dovoljno vremena da razmisli.
Porodica Rodić se pita šta dalje. Njihov sin je prošao kategorizaciju, završio osnovnu i srednju školu i tu nastaje problem, jer država nema rješenje za dalje.
„U svijetu je krenulo zapošljavanje visokofunkcionalnih autista. Od 2013. SAP je u Njemačkoj pokrenuo pilot program za njihovo zapošljavanje. Mi smo jedno vrijeme htjeli da odemo u Njemačku da vidimo šta možemo. Međutim, odustali smo. Nas dvoje smo u godinama, ovdje imamo posao, a Aleksandar ima već 20 godina. Bilo bi rizično, jer ne znamo šta bi nas tamo čekalo“, objašnjava Alma.
Aleksandrov otac ističe da će njegova porodica nastojati da riješi svoj problem, ali se pita šta će biti sa drugima. Njegovo mišljenje je da cilj inkluzije nije da se djeca poslije cijelog procesa vrate u kuće i tu ostanu do kraja života, jer je onda ona besmislena.