Član Foruma za međunarodne odnose Evropskog pokreta u Srbiji i bivši ambasador te zemlje u Bjelorusiji Srećko Đukić tvrdi da “raspakivanje” Dejtonskog mirovnog sporazuma nije isključena opcija ukoliko se ovdašnji politički lideri ne zaustave u, kako kaže, rušilačkom stampedu. U tom slučaju bi, dodaje, Republika Srpska sigurno izvukla deblji kraj.
Piše: eTrafika.net
Đukić u intervjuu za eTrafiku, između ostalog, govori o mogućnosti “mirnog raspada” BiH, kojeg u posljednje vrijeme često pominje lider SNSD-a Milorad Dodik, odnosu rukovodstva Srbije prema rješavanju problema u RS i BiH, odnosu Rusije i NATO prema situaciji u regionu…
Koliko je ostvariva ideja Milorada Dodika da Republika Srpska bude “samostalna u okviru dejtonske BiH?”
Ako dobro razumijem, projekat koji pominjete manje je od nezavisne, samostalne i suverene Republike Srpske, a koji je prilično uporno guran u ne tako davnom vremenu iz Banjaluke. Očito da je ta politička vizija nailazi na odlučan odrečan odgovor. Izlazak Republike Srpske iz Bosne i Hercegovine je neprihvatljiva opcija, kako sa stanovišta cjelovite i suverene države BiH, tako i sa stanovišta međunarodne zajednice, odnosno njenih glavnih činilaca, konkretnije pet stalnih članica Savjeta bezbjednosti UN. U tom smislu i dalje pristižu nedvosmislena upozorenja šta bi sve to značilo u regionalnom i širem kontekstu i kakve bi sve to posljedice izazvalo za samu Republiku Srpsku. Nesumnjivo, u doglednom vremenu, taj put je potpuno neprohodan.
Da li može doći do mirnog vraćanja nadležnosti RS, o kojima Dodik priča, bez saglasnosti druga dva konstitutivna naroda, posebno Bošnjaka?
Ako pravilno shvatam, sada se taj prvi plan, o otcjepljenju od BiH, supstituiše drugim političkim projektom koji vi pominjete u vašem prvom pitanju, a to je samostalna Republika Srpska u okviru dejtonske BiH, sa svim svojim izvornim nadležnostima. Načelno, takav plan ne bi trebalo da bude sporan i neizvodljiv. Glavno pitanje, koje se pri tome postavlja, jeste da li je on cjelishodan, isplativ i neophodan Republici Srpskoj? Šta ona time dobija, a šta gubi? Koja je cijena i koje su ekonomske koristi, odnosno štete? Kako će se to odraziti na druge partnere u BiH, na druga dva naroda i na drugi entitet? Nije mi poznato postoji li jedna takva računica, jasno predstavljena građanima, a koja im nedvosmisleno pokazuje koliku i kakvu korist oni dobijaju od nesumnjivo temeljnih promjena koje im se stalno nude. Ne može se gurnuti u stranu da se, u današnje vrijeme, mnoge države, ekonomije, i efikasnosti radi i u interesu građana, integrišu i s tim u vezi zajednički obavljaju niz funkcija.
Da li se Dodik kocka sa sudbinom RS, kako tvrde predstavnici ovdašnje opozicije, ulazeći u priču o samostalnosti Srpske? Posebno ako uzmemo u obzir da su predstavnici najmoćnijih zapadnih zemalja, SAD i EU, već upozorili da bilo kakva secesionistička namjera u BiH neće biti tolerisana?
Mislim da da, posebno sa onom Republikom Srpskom na koju smo naučili i koju znamo ovih četvrt vijeka poslije Dejtona. Na tu kocku niko nema pravo, posebno u ime onih koji su za nju položili najdragocjenije što su imali. Da napomenem, ako ne postoji jasna politička, ekonomska, spoljnopolitička, te bezbjednosna projekcija, onda forsiranje politike samostalnosti Republike Srpske nije ništa drugo nego pravljenje računa bez krčmara. U svakom slučaju, uzaludno se troši ogromna društvena energija, toliko potrebna Srpskoj za njen socijalno-ekonomski razvoj. Valja dodati i sljedeće — koliko god to nekome izgledalo nepravedno, ovo današnje vrijeme već nije naklonjeno stvaranju novih međunarodnih subjekata. Srpski istureni rukovodioci morali bi znati uspješne primjere iz naše istorije. Iz nje se može poučiti mudrosti jednog Miloša Obrenovića, kneza srpskog, koji se nikad nije zamjerao ni sultanu ni caru ni ćesaru, ni francuskom ili kojim slučajem engleskom konzulu. ‘Koga je moliti, nije ga srditi.’ Tako se strpljivo, korak po korak, decenijama, uporno i u saglasju sa svim velikim silama, gradila nezavisna srpska država, priznata na Berlinskom kongresu.
Da li može doći do “raspakivanja” Dejtonskog sporazuma i šta bi to značilo za Republiku Srpsku?
U BiH, kao cjelini, vrlo je nezahvalna situacija zato što je svaka opcija moguća, ali ne u istoj mjeri. Vaši političari toliko se trude da sve relativizuju, da otvore sve frontove, da ništa ne riješe, da im godine vlasti pojedu skakavci. Oni snose istorijsku i odgovornost pred narodom i građanima što nisu uspjeli da riješe nijedan problem, nego su ih samo umnožili. Nema elemenata koji ukazuju kako je glavnim činiocima u svijetu stalo do raspakivanja Dejtona. Zašto bi oni svoje djelo Bosnu i Hercegovinu anulirali i krenuli iz početka? Kojeg? Međutim, ako političke snage u BiH ostanu nepopravljive u svom rušilačkom stampedu, ni tu varijantu ne treba isključiti. A onda nastaje novo mješanje karata. Ja, međutim, nisam pristalica novih međunarodnih konferencija poput Dejtona.
Zašto?
Zato jer nemamo velike sile iza nas i uz nas. I drugo, po pravilu, slabi učesnici takvih konferencija postaju potkusurna moneta za zadovoljavanje nečijih interesa. Snažno podržavam najširu, aktivnu, miroljubivu međunarodnu saradnju, sa svim velikim i drugim državama i međunarodnim organizacijama, uz puno uvažavanje i poštovanje svih onih od kojih zavisi i sudbina svijeta i nas u svijetu.
Kad je nedavno obrazlagao odluku da krene sa praktičnim osamostaljenjem RS, Dodik je izjavio da ima “obećanje prijatelja” da u slučaju NATO intervencije Srpska neće biti ostavljena na cjedilu. Da li vjerujete da je Dodiku neko iz Moskve obećao tako nešto?
Kao što ste vidjeli, ne verujem ni u osamostaljenje ni u obećanja prijatelja. Ne vidim da iza toga stoje neki osmišljeni planovi i dobitne kombinacije, koje građanima Republike Srpske garantuju bolju sutrašnjicu od teške današnjice koju žive. Ako samo Rusija podržava planove i ambicije Dodika, to je malo, jer znamo da ostale velike sile ne podržavaju, a sve one imaju pravo veta. Pa kako se onda misli izvesti osamostaljenje koje unaprijed podrazumijeva opštu saglasnost velikih sila? Republika Srpska se nalazi u BiH, a obje su ostrvo, što direktno, što indirektno, okruženo državama članicama NATO.
Da li bi Rusija mogla ili htjela da uđe u sukob sa Zapadom zbog Dodika i RS?
Neka vaši čitaoci sami izvuku zaključak sa kime bi sve Rusija morala da zarati da bi priskočila u pomoć Dodiku i Republici Srpskoj. Rusija, kao velika sila, razumije se da je u mogućnosti da se umiješa i nekim svojim posebnim kanalima i načinima da pomogne RS u sukobu. Ali, mi znamo da su sve to akcije ograničenog dometa. Uostalom, istorija nas tome uči. Za srpski narod u cjelini, a u Republici Srpskoj posebno, bilo bi najkorisnije kada bi se prekinule i odbacile sve ratne igre i spekulacije i kada bi se svim snagama okrenuli politici mira i svestrane uzajamno korisne saradnje, koja jedino nema alterantivu i koja je jedino nepobjediva.
Kako komentarišete nedavne tvrdnje predsjednika Srbije, Aleksandra Vučića, da će već do proljeća doći do snažnih zahtjeva za ukidanjem Republike Srpske? Otkud Vučiću takva saznanja?
Ne vjerujem u ukidanje Republike Srpske. Ona je zapadni projekat, stvoren u Dejtonu. Samo krajnje pogrešna, antievropska, razbijačka i izolacionistička politika vodi je na put bez povratka. Uvjeren sam da tu politiku građani Republike Srpske ne žele, bilo da oni žive u Republici Srpskoj ili širom Evrope i širom svijeta.
Mnogi smatraju da, kad god je Dodik u političkoj nevolji, Vučić mu priskače u pomoć sličnim izjavama poput ove iz prethodnog pitanja.
Po mom shvatanju, Vučić i Dodik se ponašaju, i tako se prikazuju u svom djelovanju na javnoj sceni, kao da su interno dogovorili političku podjelu posla, političkih poruka i izjava i ko će šta javno govoriti. To za narod nije produktivno, nego im još više muti svijest, a on je poslije trideset i više godina željan mira i spokojstva, predvidljivosti, da naš brod i naši brodići uplove u toliko željenu mirnu luku.
Kako vidite rasplet situacije na Kosovu i BiH? Da li može doći do mirnog rješavanja kriza u regionu?
Što se tiče BiH, za nju već postoji politički okvir za rasplet situacije, a tu su i međunarodni činioci koji, kako vidimo i reklo bi se, spremni da se u skorije vrijeme uključe. Očito, na žalost, bez njih naši političari nisu u stanju skoro ništa da riješe. Ono što treba isključiti jeste zveckanje oružjem. Ako je neko iskrvario, onda je to BiH i ona će ostati pod međunarodnom pažnjom, protektoratom, sve dok se ne stvore takvi uslovi da se to ukine, uz saglasnost svih. Što se, pak, Kosova* tiče, tu su tek nepomirljivi i dijametralno suprotni stavovi Beograda i Prištine. Rekao bih da je Briselski sporazum Srbiju definitivno učinio gubitničkom, bespomoćnom stranom u rješavanju kosovskog problema. Njime je Srbija izgubila sve poluge uticaja, a ključeve Kosova* predala Albancima. Izgleda i da za Kosovo* u međunarodnoj zajednici diplomate spremaju neku vrstu „završnih radova“, pregovora. Možda i putem šatl diplomatije. Kad pregovori započnu rata nema, a do tada ništa ne treba isključiti. Ni neki rat, „makar jedno popodne“. Uostalom, tako izgledaju pokliči političara. Zar ovih dana, na primjer, oko Kosova* nije nešto ličilo na mogući rat.