Vojno-politički analitičar iz Beograda, Aleksandar Radić, smatra da se politička klima u SAD mijenja u pravcu većeg prisustva te svjetske velesile na Balkanu, te da se u skoroj budućnosti, kako kaže, mogu očekivati snažniji pritisci iz Vašingtona na ovdašnje moćnike s ciljem stabilizacije prilika.
Piše: eTrafika.net
U intervjuu za eTrafiku Radić, između ostalog, tvrdi da u BiH sljedeće godine možemo očekivati mnoge burne događaje i pritiske na pojedine lidere, prvenstveno Milorada Dodika, da se povuku sa političke scene.
“Naravno, politički život se ponaša kao fluid i ima tu puno prostora za dramske obrte. Kako bilo, bićemo svjedoci turbulentnih političkih igara tokom sljedeće godine”, kaže Radić za naš portal.
Da li bi Zapad, odnosno NATO, vojno intervenisao u BiH ukoliko bi Milorad Dodik ispunio svoja obećanja o praktičnoj samostalnosti Republike Srpske?
Jasne poruke koje stižu iz Vašingtona, Londona i ostalih centara političke moći su da njima nije prihvatljivo da nestane BiH. Međutim, u isto vrijeme se očigledno toleriše i održavanje disfunkcionalnog mehanizma državnog nivoa vlasti, ako je to cijena koja mora da se plati za sliku da BiH postoji. S druge strane, iz Sarajeva se takav stav koristi za nametanje unitarnog modela i za to neće biti negativnih reakcija izvana, jer je to pristup koji drastično ne narušava postdejtonski proces postepenog smanjivanja važnosti entiteta. Puno indicija govori da će izvana da se preduzimaju primarno političke mjere pritiska prema Miloradu Dodiku, da bi se privolio da odustane od radikalnog scenarija osamostaljivanja Republike Srpske. Čini se da to podrazumijeva njegovo uklanjanje sa političke scena i instaliranje “politički korektne” vlasti u Srpskoj.
Da li je, i koliko, Rusija spremna da “pritekne” u pomoć Srbima s ove strane Drine u slučaju intervencije Zapada? Prije nekoliko mjeseci, Dodik je otvoreno pričao o tome kako je “dobio garancije od prijatelja” da Srpska, u tom slučaju, ne bi bila ostavljena na cjedilu.
Nedavna analiza američkog tink-tanka, CSIS, koja se bavila primarno istočnim pitanjem, to jest interesima NATO u ruskoj sferi uticaja i u tom kontekstu scenarijima kriza u Ukrajini i Kavkazu, obuhvatila je Balkan kao periferni, ali realan problem. Treba ukazati na to da je samo BiH prepoznata kao krizno žarište, ali kao unutrašnji konflikt. Jedina zemlja koja je identifikovana kao zainteresovana za intervenciju je Srbija, ali sa zaključkom da je to malo vjerovatni razvoj krize. Po inerciji, a na osnovu iskustava iz vremena kada je primjenjen Dejton 1995. godine, analiza se zasnivala na angažovanju 60.000 vojnika, koliko je tada imao IFOR. U osnovi, nema indicija da bi Rusija bila zainteresovana za intervenciju u BiH, osim potencijalno neke forme političke i propagandne podrške. Daleko je Bosna i nalazi se iza linije razdvajanja NATO i Rusije. Ne može avion iz Rusije doći do BiH bez preleta članica NATO i pokušaj intervencije morao bi da dovede do direktnog konflikta velikih sila.
Svjedoci smo da, u posljednje vrijeme, Vojska Srbije intenzivno nabavlja novo naoružanje i opremu. Isto tako, Hrvatska se “ponovila” lovačkim avionima iz Francuske. Šta je razlog ponovne militarizacije regiona?
Mislim da je unutrašnja politika primarni interes za vlasti u Srbiji i u Hrvatskoj. Neminovno je potrebno da se obnovi tehnika u vojskama koje su uglavnom naoružane sredstvima iz naslijeđa JNA, ali propaganda koja se gradi na tome stvorila je sliku o trci u naoružanju. Javno mnjenje želi da vidi tu sliku, jer smo i mi Srbi, i na drugoj strani Hrvati, pod snažnom emocijom rivaliteta i revanšizma. Zato su medijski izuzetno prijemčive teme o nabavkama naoružanja. Publika je ostrašćena i nagradiće podrškom politiku koja je omogućila da se siromašni narodi osjete moćnim, jer nad glavom imaju MiG-29, odnosno Rafal.
Znači, vi smatrate da iza tzv. regionalne trke u naoružanju stoji isključivo potreba vladajućih političara da dobiju koji “plus” u domaćoj javnosti? Vjerujete da Balkanu ne prijete novi sukobi?
U Srbiji je vojska postala primarno sredstvo političke propagande vlasti, jer se vrlo često organizuju smotre, prikazi, izložbe sa političarima u prvom planu i generalima kao pozadinom slike. Obično se ti događaji prikazuju u direktnom TV prenosu i to je jasna poruka kome je to potrebno i zašto. U nekadašnjoj JNA, kada je organizovala vježbe sa desetinama hiljada ljudi, posjeta političara bila je van glavnih vijesti. Sad je svaka vojna aktivnost prvo politički događaj, na kojem se govori o svemu i svačemu, a najmanje o vojnoj organizaciji. S druge strane, u Hrvatskoj je strast da se bude jači od Srba izuzetno snažna. Pitanje svih pitanje čini se da je bilo da i Hrvatska ima lovačku avijacijsku eskadrilu. Vojna neutralnost Srbiji nameće potrebu da se ima zaokružen odbrambeni sistem, proporcionalno jači od članica NATO koje se oslanjaju na mehanizam kolektivne odbrane. Zato Srbija ima lovce MiG-29 za zaštitu vazdušnog prostora. Hrvatska je mogla da zatraži od NATO partnersku podršku, kao što to čini Slovenija, Crna Gora i Sjeverna Makedonija. Međutim, u javnom mnjenju vjeruje se u dezinformaciju da se to plaća desetinama miliona evra, što nije tačno. Podrška susjednih zemalja sa svojim lovcima ne košta zemlju koja to prima. Zato je hrvatski novac mogao da ode na neke druge vojne ili državne potrebe. Ovako, više od milijardu evra otići će Francuzima, jer je želja da se ima lovac sa “šahovnicom” bila previše snažna.
Kako će se rasplesti kosovski “čvor”? Koliko još može da traje zamrznuti sukob Srba i Albanaca?
Kosovsko-metohijski problem je tabu tema kod nas, kada se govori o završetku koji se čini neminovnim, a to je priznanje nezavisnosti Prištine. Puno kafanskih teorija stvoreno je oko pretpostavki u maniru: “Vučić je doveden na vlast da prizna Kosovo, pa će biti srušen”. U osnovi, to jeste istina. Od Beograda se očekuje da prihvati Prištinu i to se čini korak po korak. Javno mnjenje je dovedeno u konfuziju i ne vidi da vlast, koja puzajući priznaje Prištinu, stvara sliku o odlučnoj borbi za nacionalne interese. U praksi, godinama ne vidim ništa osim povlačenja Srbije sa Kosmeta i puno lažne patriotske buke, svojevrsnih petardi koje prikrivaju realni razvoj događaja. Mali incidenti na Kosmetu pretvore se u medijsku histeriju, u provladinim TV studijima defiluju lica koja huškaju na rat, a lično bi pomogli jedino frazama, jer, na primjer, nisu služili vojni rok. Vojska se zatim pošalje na jug, kriza se tiho istopi, a vlasti prihvate neki novi ustupak. Tom šablonu savršeno odgovara posljednja kriza oko registarskih tablica, koja je nakon demonstracije sile, sve sa lovcima MiG-29 i jurišnicima “Orao”, letovima blizu granice, završena poniženjem za Srbe, jer sad se mora prekriti državni simbol na registarskoj tablici. Raja preplašena vrelim frazama, osiromašena i zagledana u rijalitije, ne vidi ili možda ne želi da vidi obmanu.
Koliko su SAD zainteresovane za rješavanje problema u našoj regiji? Brojni analitičari smatraju da je Balkan Vašingtonu danas “deveta rupa na svirali” i da najveća svjetska sila ima mnogo važnije prioritete.
Američki stav da se povuče vojska sa Kosmeta, iz famoznog Bondstila, još prije više od decenije, jasna je poruka kako se vidi situacija na Balkanu. Bondstil i sada ima posadu, ali američke rezerviste iz Nacionalne garde. Prisustvo SAD na Balkanu i dalje je snažno, ali kroz politiku i ekonomiju. Cijenim da se generalna ocjena stanja u SAD sada mijenja i da se nazire talas pritiska na balkanske režime sa namjerom da se prilike stabilizuju. Recentni potezi Vašingtona su poruka da će ta akcija obuhvatiti sve — od Hrvatske do Sjeverne Makedonije. Zato se može očekivati da će otresiti američki politički izaslanici u narednim mjesecima postati prepoznatljiva TV lica u našoj javnosti.
Da li će Amerikanci pojačati svoje vojno prisustvo u regiji, kao vid podrške političkoj ofanzivi koju najavljujete?
Nema nagoveštaja da će to dovesti do jačanja američkog vojnog prisustva jer su sve zemlje regiona ili u NATO ili u vrlo dobrim odnosima sa tim savezom. To se odnosi i na Srbiju, iako je na prvi pogled to zemlja koja ima posebne odnose sa Rusijom. U vojnom domenu iz NATO se stalno šalju poruke da su zadovoljni partnerstvom sa Beogradom. Iduće godine prvi put biće održana i velika vježba formata NATO – Srbija. Znatne količine naoružanja za Vojsku Srbije nabavljaju se iz NATO zemalja. Glasači aktuelne vlasti žele da vide rusko oružje, i njima Vučić to pokazuje, ali ti ljudi ne vide da se u oblasti proizvodnje odbrambena industrija vrlo čvrsto vezuje sa proizvođače iz NATO. Borbena vozila, kao što su “Lazar 3” i “Miloš”, koja su u proizvodnji, kao i prototip “Lazanskog”, idu na pogon američkih motora.
Da li BiH i Srbija mogu da postanu članice EU, bez prethodnog pristupanja u NATO? Koliko je održiva teza srpskih lidera iz Srbije i Republike Srpske o vojnoj neutralnosti?
Do sada nije bilo presedana da neka od država u tranziciji postane članica EU, a da prije toga nije ušla u NATO. Za Balkan je to posebno važna tema zbog nestabilnosti. Teško je povjerovati da su birokrate u Briselu iskrene kad kažu da se ne mora ući u NATO da bi se pridružilo EU. U godišnjim planovima za ulazak u NATO zemlje Balkana, kao glavni dio sadržaja, imale su elemente pridruživanja EU, a ne striktno vojne teme. To je jasna poruka kako se gleda na odnos EU i NATO. Mislim da je tu ključni problem zanemarivanje ranije popularne ideje da sve zemlje bivše Jugoslavije sinhronizovano ulaze u evroatlantski proces. Nakon početka demokratizacije Srbije otvorena je šansa da se prilike brzo promjene, ali ni EU ni NATO nisu pokazali senzibilitet za rješavanje srpskog pitanja. Favorizovane zemlje regiona, Slovenija i Hrvatska, podigle su zastave u “aleji jarbola” članica obje organizacije i ostavile su istok i jug iza sebe. Sada, kada je Crna Gora 29. članica, a Sjeverna Makedonija 30. članica NATO, one se nadaju da je to preporuka za EU, ali nije jasno šta će preoblikovanje odnosa među silama EU donijeti u skoroj budućnosti. Da li je to proširenje i konačno zaokruživanje projekta na Balkanu ili neku reformu? Poruka i tim novim “natovcima”, neutralnoj Srbiji i disfunkcionalnoj BiH je konfuzna i ne može da podrži pozitivan stav javnosti.