Istraživanja pokazuju da su starije osobe jedna od najugroženijih kategorija stanovništva u Bosni i Hercegovini. Većina njih se svakodnevno suočava sa nemaštinom, usamljenošću i bolešću. Rijetki su oni koji se trude da im bar djelimično olakšaju život.
Piše: Vanja Stokić; Foto i video: Ajdin Kamber
Udruženje „Mozaik prijateljstva“ u Banjaluci nudi mjesto gdje starije žene mogu svakodnevno da se okupljaju i kvalitetno provode svoje vrijeme. Bakin kutak, kako ga oni nazivaju, otvoren je svakog radnog jutra, a okuplja između 35 i 50 žena dnevno. Kako nam kaže osnivač Mozaika prijateljstva, Miroslav Subašić, stariji ljudi često proživljavaju odbačenost i zaboravljenost od strane društva. Upravo ovo mjesto im poručuje da još uvijek negdje pripadaju.
„Puno puta su ljudi i odbačeni i zaboravljeni, tužni, gladni, žedni i napušteni. Malo ko ih može razumjeti. Kroz to zajedničko druženje i sve to kako prilazimo jedni drugima, nema više tih maski, nema barijera. Tako da u stvari većinu poznajemo i oni nas, zato tako i pristupamo jedni drugima“, govori nam Miroslav, u Banjaluci poznat po humanitarnom radu, prvenstveno sa starijim osobama.
U Bakin kutak svraća i ljekar, kako bi bakama dijelio savjete o zdravlju. Ponekad je tu i socijalni radnik. Svakodnevno su tu članovi Mozaika, koji dijele kolače i kuhaju čaj, kao i bake koje između sebe dijele dobro i zlo.
„Pričamo svoje zgode i nezgode. Pa nekad ako treba i plačemo. Da li je nekome muka, porodičnih tragedija se ispriča tu. Mi jedni drugima dijelimo svoje dobro i zlo. A Mozaik jako puno pomaže. Ja se ne žalim, ja imam pristojnu penziju, ali ima ih sa jako malim primanjima, a ovdje se dobije i hljeb i sve što oni imaju nama podijele“, govori nam Milica Vuletić (83).
Dolazak u Bakin kutak za njih je više od druženja. To je bijeg od samoće. Ponovno pripadanje društvu.
„Dođemo, popijemo čaj ili kafu, malo popričamo između sebe o svojim problemima, ko šta ima. Razmijenimo mišljenje i tako se malo družimo. Pa nekako mi je bolje kad malo izađem, kad sa nekim kontaktiraš nego kad si u kući. Jer četiri zida ne govore i bolje se osjećam kad malo izađem“, priča nam Mara Dupljak (84).
Za većinu njih Mozaik nije samo spas od usamljenosti, već i od gladi. Oni koji ne mogu da prežive od svojih penzija, ovdje dobijaju hranu i odjeću. Uz to, za sve vjerske praznike organizuje se svečani ručak, kome prisustvuje ko god želi od korisnika. Jednom godišnje se organizuje izlet na Kozaru, ali i odlazak na more.
„Oni dolaze iz svojih porodica u kojima vide i svoju djecu i teško stanje kako opstaju u današnje vrijeme. Tako da sve to se nagomila, zajedno odemo u tako neka mjesta i tada možda i zaboravimo i onda uživamo svi zajedno u životu“, govori nam Miroslav.
Istraživanja koja je radila Institucija ombudsmena za ljudska prava BiH pokazuju da su stariji ljudi među najugroženijim kategorijama stanovništva u BiH. Prvi problem sa kojim se suočavaju jesu finansije, često nedovoljne za dostojanstven život.
„Najvažniji i ključni problem sa kojim se susrećemo što se tiče starije populacije je siromaštvo. Činjenica da 60.000 penzionera živi sa manje od 250 KM, dovoljno govori. Mala mjesečna primanja, a značajno povećani troškovi života“, kaže nam Ljubinko Mitrović, ombudsman za ljudska prava BiH.
Zatim slijedi problem zdravstvene zaštite.
„Mi smo do skoro imali zakonska rješenja po kojima nije bila obavezna zdravstvena zaštita lica starijih od 65 godina. Uspjeli smo u tome, imali smo taj predemet i naravno tražili smo da se uvede sistem bezuslovne zdravstvene zaštite svih koji imaju preko 65 godina. Da to ne zavisi od toga da li je penzioner, jer imali smo ljudi koji nisu penzioneri. Nisu ostvarivali zdravstvenu zaštitu po osnovu poljoprivrede i onda su ostajali bez ikakve zdravstvene zaštite“, napominje on.
Splet usamljenosti, siromaštva, bolesti, ali i stresnog okruženja je svakodnevica velikog broja starijih osoba u Bosni i Hercegovini. Oba entiteta imaju strategije za ovu kategoriju stanovništva, koje govore da prosječna osoba starija od 65 godina nema dovoljno novca za svoje potrebe.
„Meni se čini da to govori sve o stanju osoba treće životne dobi u BiH i ističe se da je naročito veliki problem ukoliko osoba 65+ živi sama. Troškovi su ogromni zato što sve te komunalne usluge treba platiti i onda oni štede na ishrani, lijekovima, na nekim tim drugim stvarima koje su veoma značajne. Često žive u hladnom, vlažnom, ne renoviraju te prostorije. To su jako loši uslovi“, upozorava psihologinja Nataša Pivašević.
Jedan od načina poboljšavanja njihovog položaja jeste uvođenje principa cjeloživotnog učenja, odnosno usvajanja novih znanja i vještina tokom cijelog života, pa i starosti.
„Međutim, za određeni broj generacija sad je jako kasno. Dobro je za razmišljanje kako da se ne stvaraju nove generacije starijih osoba koje će da žive u jako teškim uslovima. Ali se postavlja pitanje šta sa ovima sad? Jako je teško održati motivaciju, da razmišljaš o sebi, da se zauzimaš za sebe, da sebe vrednuješ, da gledaš kako će ti biti bolje…kad si svjestan da si pred kraj života. Cijeli život ti je prošao, a da nisi sebi obezbijedio bolje uslove. Kako ti onda dalje da se trudiš da budeš aktivan, da se u nešto uključiš? I ako živim u takvim uslovima, dobre su šanse da nemam dobru sliku o sebi, a ako nemam dobru sliku o sebi male su šanse da ću otići negdje, družiti se, čak i ako imam priliku“, naglašava ona.
Lošem položaju starijih ljudi doprinosi i odnos mlađih generacija prema njima. Pivašević ističe da u bh. društvu nema dovoljno međugeneracijeske empatije i da se djeca i stariji posmatraju kao teret.
„Nama se dešava da taj kraj života nekako postaje sve gori jer tad više nemaš snage da radiš, nisi aktivan i ne doprinosiš. I na kraju šta ostaješ? Ostaješ neki teret. To nije slučaj za sve, ali se često dešava. Recimo, našla sam podatke nekog istraživanja, oko 30 posto sadržaja u medijima osobe treće životne dobi predstavlja kao slabe, a oko 30 posto kao agresivne. Ali je jako zanimljivo, kakav kontrast slabiji — agresivni. I to je to, ljuti i bespomoćni“, govori ona.
Da situacija može da postane još gora, upozorava ombudsman za ljudska prava Ljubinko Mitrović. Kako navodi, migracijom mlađeg stanovništva u druge zemlje, BiH gubi radno aktivno stanovništvo, ali i njihove droprinose pomoću kojih se pune zdravstveni i penzioni fondovi.
„Pojaviće se problem, vremenom, da zbog nedostatka novca u Fondu penzijsko invalidskog osiguranja, jer fond se puni od naših doprinosa. Ako nemate ljude koji rade, imaćete i prazne fondove. Nažalost, nema nekih pomaka u kontekstu obezbjeđivanja sredstava. Nekako nema ni ideja da se fondovi pune, da se pronalaze novi modaliteti i načini kako doći do sredstava iz kojih bi se pomogle socijalno ugrožene kategorije, prije svega starije osobe, ali i druge kategorije“, navodi on.
Kao primjer stranih zemalja koje vode računa o ovom problemu ističe Francusku, gdje je sjedeći u kafiću saznao za njihov način prikupljanja novca za fondove.
„U devet sati je došao konobar i tražio da naplati piće koje smo do tada popili. Ja sam pitao: ’Je li zatvarate, šta se dešava, u čemu je problem?’ Kaže: ’Ne! Do devet sati je jedna stopa oporezivanja, a poslije devet je druga.’ Pivo koje smo pili do devet sati je oporezovano po jednoj stopi koja je daleko manja od one stope koja je poslije devet. Ja nisam vjerovao, ali ta povećana stopa upravo ide za punjene tih fondova za socijalnu zaštitu“, prisjeća se Mitrović.
On podsjeća i da je briga o našim srodnicima, bili oni mladi ili stari, zakonska obaveza. Ukoliko član naše porodice ne može sad da vodi računa o sebi, moralno i zakonski smo mi obavezni da to uradimo.
„Porodične vrijednosti, moralne principe, njegovanje, odnos djece prema roditelju, briga djeteta prema roditelju, ona je zakonska norma. Dakle, imate normu u Porodičnom zakonu, a boga mi imate i u Krivičnom zakonu. Mnogi zaboravljaju da izbjegavanje porodičnog izdržavanja i izbjegavanje izdržavanja starijih osoba je i krivično djelo.. Treba da svi prihvatimo da stare osobe nisu teret u društvu. I ne smiju da budu teret u društvu, one moraju da budu, i one su u svakom slučaju sjecište ili riznica znanja, iskustva. Stare osobe, na kraju krajeva, svako od nas će jednom da bude star i ući će u te godine. Nivo razumijevanja i senzibilteta mora da bude na daleko većem nivou, moramo ga podići. Kako mi, obični građani, tako i svi nadležni nivoi vlasti“, upozorava Mitrović.