U selu Malo Tičevo pored Bosanskog Grahova živi 10 mještana. Tako bar kaže zvaničan popis. Nekada ih je bilo 56.
Piše: Vanja Stokić; Foto i video: Ajdin Kamber
Branka Višekruna vratila se prije tačno 20 godina. Zbog rata je provela sedam godina u izbjeglištvu, a zatim sa suprugom i dvoje djece krenula da život gradi od nule. Doslovno čiste nule.
„Nije bilo ništa. Struje nije bilo, posla nije bilo. Para nismo donijeli, hrane nismo imali. Teško, teško smo se snašli. Mučili smo se, djeca išla u školu u Drvar. Kćerka išla u srednju školu, morali smo im dole u Grahovu obezbjediti stan da bi mogli putovati, jer ovdje nije bilo uslova. Tako da su oni bili sami u Grahovu, a nas dvoje ovdje na selu. Muž se razbolio i umro 2007“, prisjeća se Branka tog perioda.
Sama sa dvoje djece i bez prihoda, borila se kako je znala. Uzgajala povrće, hranila stoku, proizvodila sir i kajmak. Uz pomoć toga, finansirala je kćerkine studije. Sada sa ponosom govori da su i sin i kćerka samostalni ljudi, sa sopstvenim porodicama. Ona se i dalje bavi poljoprivredom.
„Proizvodim hranu sama za sebe i za svoju djecu. Sijem baštu, krompir. Držim krave, krmke hranim. Imam pčele, pravim med. Prodajem kajmak, sir, iz toga neki dinar. Imam nešto penzije, penzija je mala, ali redovna. Najvajžnije je da je redovno, jer nekoliko sam godina bila, dok se kćerka školovala nisam imala nikakvog primanja. Krave držim, prodajem telad i to godinu dana razvlačim do jeseni. U jesen kupim brašna, soli, šećera, ulja, makarona, kave. To što treba za zimu, i do proljeća da obezbjedim sebi da imam“, navodi ona.
Život joj je sada podnošljiviji nego prije 20 godina. Najviše zbog činjenice što su djeca odrasla i ne zavise od nje.
Njena kuća nalazi se u blizini planine Šator. Blizu pećine Ledenica i kuće Gavrila Principa. Tri turistička potencijala. Selo nije priključeno na gradski vodovod, iako se on napaja sa izvora koji pripada selu. Nemaju pristupne puteve niti dobru povezanost sa gradom. Kada treba da idu centra, uglavnom stopiraju.
Tamo ih dočekuje porušen i prazan grad. Za nas, koji smo prvi put ovdje, djeluje kao da je rat juče stao. Građani nas ubjeđuju da je sadašnje stanje mnogo bolje, iako se nama ne čini tako.
„Mi koji smo ovdje preko 20, 25 godina znamo u kakav smo grad došli. Zvali su ga ’kabriolet grad.’ Nije bilo niti jednog krova. Kompletna infrastruktura je bila sravnjena. Ta ratna oštećenja, granatiranja, poslije paljenja. Nije ostalo ništa, 97,5 posto kompletne infrastrukture je srušeno. U biti, stao je rat davno i uloženo je dosta sredstava, ali se to još uvijek slabo vidi. Jednostavno treba još dodatne snage i energije i novca da bi se ovo dovelo u neku normalnu situaciju“, govori nam Danka Zelić iz Udruženja građanki „Grahovo“.
Upravo udruženje koje vodi ovdje preuzima posao institucija. Iako im je glavni cilj zaštita i osnaživanje žena, ne mogu da gledaju svu tu patnju oko sebe. Skoro 70 odsto njihovih sugrađana su stariji ljudi. Uz to, većina njih je siromašna.
„Otvaranje Centra za socijalni rad je prioritet nad prioritetima Bosanskog Grahova. Imamo dosta civilnih žrtava rata, niko ih ne obilazi. Kontaktirala sam Ministarstvo, niko nije ni napravio reviziju tih ugovora socijalne pomoći 20 i više godina, nije ih obišao. Za te članove neophodno bi bilo osigurati bar jedan topli obrok. Da se napravi neka pučka kuhinjica ili da im se negdje skuha pa da im se donese u ta mjesta. Znači, tim ljudima osim što neko treba doći donijeti tu hranu i lijek, treba sjesti sa njima porazgovarati. U zimskim mjesecima, te ljude ne obiđe niko po nekoliko mjeseci. Niko im ne otvori vrata, oni su sami“, upozorava Danka.
Ovom gradu je neohodna i funkcionalna ambulanta. Ljekara su dobili tek prije nekoliko mjeseci, ali i dalje za vađenje nalaza i većinu pregleda moraju da putuju do Drvara ili Livna. Do prije nekoliko godina, nisu imali ni apoteku. Kako kaže, običan Andol ih je tada koštao 30 KM, kada se uračunaju troškovi puta do najbliže apoteke.
Udruženje „Grahovo“ obnovilo je i opremilo nekoliko ambulanti u ovom gradu, uz pomoć različitih donatora. Međutim, one rade samo kada Udruženje kroz projekte može da finansira osoblje.
„Za nas je novi egzodus počeo sad 2008. ili ’09. godine kada su nas odvojili i pripojili nas Domu zdravlja Drvar. To je najgora situacija, više nismo imali doktora tu, kao što smo imali svaki dan. Doktor je dolazio tri puta sedmično, dva puta, pa jednom mjesečno, pa jednom u tri mjeseca, da bi kroz ovu kovid situaciju se pokazalo pravo lice. Nije doktor nikako dolazio. Kompletno stanovništvo Grahova se oslonilo na jednog medicinskog tehničara. Jako, jako teško. Dosta osoba je preminulo“, navodi ona.
Građani pomoć često traže i od penzionisane medicinske sestre Milene Marić. U sedamdesetim godinama, Milena je vitalna i voljna da pomaže.
„Poslije rata su se uglavnom na sela vratili stari i iznemogli, koji su otpisani maltene i od svojih bližnjih, a kamo li od strukture koja vlada kod nas u opštini. Niko ih ne obilazi, ni da li je okupan, da li ima jesti, kako pije lijekove, da li ima lijekove, da li mu treba izmjeriti šećer ili pritisak. Apsolutno niko“, govori nam ona.
Upravo zbog uništene infrastrukture, povratak u Grahovo tekao je veoma sporo. Nepostojanje vrtića, srednjih škola, Doma zdravlja i generalno institucija, ljudi su se selili u druge gradove i države.
„Zvanični neki podaci govore o nekih 3000, 3500 stanovnika. Realno je reći da Grahovo ima nekih 1500 do 2000 tokom ljeta maksimalno, kada dolaze svi. To je realna slika. A ogromno je područje, znači nekih 720 kvadratnih kilometara, među prvih 10 općina u cijeloj BiH po teritoriju“, naglašava Danka.
Kao i u ostatku BiH, siromaštvo je ovdje veliki problem. Oni koji imaju posao, slabo su plaćeni. A cijene u dvije jedine prodavnice, veće su nego u drugim gradovima.
„Znam porodice gdje ima troje i četvoro djece, gdje radi jedan član. Moraju se boriti, jednostavno se tu i kopa i bave se ljudi poljoprivredom, u kreditima do grla, ali preživjeti se mora. A sve više i više takvih ljudi se odlučuje ’trbuhom za kruhom’. Ne možemo ih kriviti. Jer ne znam šta su im drugi ponudili, ovdje stvarno niko ništa ne nudi. A bilo bi da malo… Kada uđem u ta razmišljanja na našim sastancima i tamo gdje bi se moglo sa malo napraviti nešto više, neće se. Politike, politike… Politike su nas dovele do ovoga“, zaključuje Danka.