Na drugom događaju „Pričamo priče o pričama“, publika u banjalučkom pabu KSET imala je priliku da čuje koje trikove novinari koriste da bi došli do sagovornika i naveli ga da prizna krivično djelo, kako spasioci nekada spašavaju i novinare, kako policija i političari sputavaju novinare, ali gube na sudovima, te kako novinari nekada moraju da se bore sa urednicima za dobrobit svoje priče. Organizator događaja je portal eTrafika.
Piše: Vanja Stokić; Foto: Ajdin Kamber
Veče je otvorio Azhar Kalamujić iz Centra za istraživačko novinarstvo (CIN), svojom pričom „Najslađa prevara evropskog malog fudbala“. Naizgled priča o sportu, ali zapravo priča o korupciji i prevarama vrijednim više od milion KM.
Cijelo istraživanje je krenulo kada ga je kontaktirala jedna osoba iz nevladine organizacije koja se bavila zaštitom djece oboljele od dijabetesa. Osoba je spomenula ime doktora Midhata Mujića, pedijatra iz Sarajeva.
„On je osnovao pet organizacija preko kojih je izvlačio novac za svoje lične potrebe, a između ostalog uspio je i da formira tu reprezentaciju šećeraša. Midhat Mujić je, zahvaljujući svojim sposobnostima, uspio da napravi organizaciju Evropskog prvenstva u Sarajevu, 2016 godine. Tada je u ekipu doveo čovjeka koji je potpuno zdrav, tako što mu je lažirao karton. Oni su te godine uspjeli da budu prvi put prvaci. Onda se to nastavilo naredne tri godine. On je svake godine sve više zdravih fudbalera dovodio u ekipu i oni su postajali evropski šampioni“, podsjeća Azhar na informacije do kojih je došao prilikom svog istraživanja.
U dokumentaciji koju je dobio od različitih ministarstava, a koja su davala novac ovim organizacijama, našao je medicinske kartone fudbalera koji su govorili da se radi o dijabetičarima. Pažnju su mu privukla dva kartona jednog fudbalera. U njima je navedeno da je on prvo obolio od težeg, a zatim od lakšeg oblika dijabetesa.
„Konsultovao sam ljekare i oni su mi rekli to je nemoguće. I tako je krenula moja sumnja. Onda sam, zahvaljujući svojim vezama u zdravstvenom sektoru, uspio da provjerim mnoštvo tih fudbalera i vidio sam da oni u svojim zdravstvenim kartonima uopšte nemaju trag od toga da su oboljeli od diabetesa“, pojašnjava on.
Nakon što je prikupio dokaze da se radi o zdravim osobama, uslijedilo je suočavanje sa njima. Prvi na spisku je bio selektor reprezentacije, koji je pristao na intervju, jer je mislio da se radi o pozitivnoj priču o uspjesima njegove sportske ekipe.
„Međutim, ja sam mu pokazao kartone i on je bio satjeran uz zid. Priznao mi je da su oni svo vrijeme to lažirali. Ispričao mi je pred kamerom šta se dešavalo zapravo, kako je doktor pravio kartone. Ja sam vidio te kartone, na njima su bili pečati pedijatrijske klinike, što je potpuno van pameti, jer se radi o odraslim ljudima“, naglašava Azhar.
Zatim je pokušavao da dođe do jednog od fudbalera, ali bez uspjeha. Odličio je da ode na adresu njegove majke i kaže joj da radi priču o njenom sinu. Pričao je o njemu kao o sportskom junaku, oboljelom od dijabetesa.
„I onda je ona poskočila i rekla: ‘Ma nije, on je zdrav, hvala bogu.’ Ja sam joj ostavio kontakt telefon i u roku od pola sata mi se javio njen sin. Čovjek je ispričao kako je on bivši fudbaler fudbalskog kluba Sarajevo, imao je povredu i oprostio se od velikog fudbala. Otišao je u mali fudbal. On mi je ispričao kako mu je doktor dao uputstvo kako da na tim evropskim prvenstvima lažira, kako će se bosti, kako će lažirati da ima šećer“, govori Azhar.
Nakon što je dokumentovao još dvojicu fudbalera, došlo je vrijeme da se suoči sa glavnim likom priče, doktorom Midhatom Mujićem.
„Taj čovjek me je stalno izbjegavao, pravio se da je srčani bolesnik. Mi smo ga snimali kad dolazi u klinički centar. Trči stepenicama, bukvalno. Međutim, kad ja izletim s kamerom pred njega, on ima srčani udar i počne se gušiti. Mislim, to je komedija živa. Ja sam ga dva puta presretao i oba puta me je pokušao izbjeći. Drugi put je trčao uz neko brdo, preskakao ogradu da uđe u klinički centar. Na kraju je čovjek bukvalno simulirao da je imao moždani udar. Zahvaljujući opet prijateljima u zdravstvu, ljudi su zavirili u taj njegov karton i on zaista leži u kliničkom centru. Međutim, u njegovom kartonu nije bilo nikakvog traga, nikakvog novog moždanog udara. Oni su njega primili iz predostrožnosti. Na kraju, čovjek je pod pritiskom vođstva kliničkog centra podnio ostavku i pobjegao u Sloveniju“, govori on.
Spašavanje novinara
Novinarka televizije Al Jazeera Balkans, Ljiljana Smiljanić, sa publikom je podijelila jednu anegdotu iz 2014. godine, kada je Bosna i Hercegovina bila poplavljena. Kako se prisjeća, više od 20 dana je bila na terenu, a najpotresnije scene je vidjela već prvog dana, u Šamcu.
„Ulice su sve bile pod vodom, još je evakuacija bila u toku. Mi dolazimo tu gdje spasioci izvlače čamcima žene i bebe. Žene plaču jer nemaju pojma gdje idu, ni da li će imati pelene za djecu, hoće li imati šta da im daju da jedu. Djeca vrište, potpuni je haos“, prisjeća se ona.
S obzirom na to da su predajnici bili potopljeni, pokušavala je da se poveže na neku od mobilnih mreža iz Hrvatske, kako bi nazvala urednika i dogovorila se s njim za prilog na kome je radila.
„Penjem se na neku ogradu i hvatam se za stub. Uspjevam tu da uhvatim mrežu, tako malo na visini, i razgovaram telefonom u cijelom tom haosu oko mene. I urednik meni govori da snimatelj i ja uđemo u jedan čamac i da idemo da snimimo kako izgleda Šamac pod vodom. To će biti sjajni kadrovi, to će biti super slika. Ja njemu govorim da nema šanse, ne ulazim u čamac. On misli da se ja plašim, da je mene strah. Neću da ulazim u čamac da zauzimam nekome mjesto, nekome koga treba da izvuku. Kad se završi evakuacija, onda ćemo ići čamcem. Ne, on navaljuje“, opisuje Ljiljana svog razgovor sa urednikom.
S obzirom na to da nije htjela da popusti i pristane na ulazak u čamac, završila je razgovor. Međutim, nije znala da je sve čuo jedan od spasilaca, koji joj je prišao i dao memorijsku karticu. Tokom akcija spašavanja, spasioci imaju kamere na svojim kacigama, čije su snimke ustupili upravo njoj.
„Ljudi moji, ne znam ni ja koliko puta da smo išli, mi ne bismo dobili taj materijal koji su oni meni dali. Znači, ljudi koji neće da napuste kuću, pa se raspravljaju s njima. Pa ljudi koji kažu: ‘Samo vi nama cigara donesite, nećemo mi nigdje.’ Znači, to je ona realnost prava koju mi nikad ne bismo uspjeli dobiti, jer ljudi kad vide kamere, to je odmah drugačije malo. To je jedna od situacija kad sam odbila zadatak. Uvijek kažu da novinari treba da budu bezobrazni, drski, drčni, sve za priču. Za sve postoji vrijeme i mjesto, a rekla bih i ljudi. Jer ti ljudi su se tad bukvalno borili za život. Jednostavno sam smatrala da nije u redu“, iskrena je Ljiljana.
Novinari protiv urednika
O svojoj borbi protiv urednika i neodustajanju od svojih principa govorio je i Milan Rakulj, novinar redakcije kulture u Nezavisnim novinama. Takođe 2014. godine, Milan je zapazio da je na Beogradskom sajmu knjiga, predstavništvo Republike Srpske u Srbiji dodijelilo Povelju uspjeha zadužbini „Petar Kočić Banja Luka – Beograd“, kao najboljem izdavaču u Republici Srpskoj.
„Otišao sam da provjerim na sajtu Narodne univerzitetske biblioteke Republike Srpske, šta je to što je zadužbina objavila između dva sajma u Beogradu. Na sajtu biblioteke je pisalo da su objavljene jedna Kočićeva i jedna Ćopićeva knjiga, ili su dvije Ćopićeve i jedna Kočićeva, nebitno. To su ukupno tri knjige i još su objavljene dvije knjige, jedna o Kočiću i jedna o Ćopiću. Dakle, ukupno pet knjiga da biste postali najbolji izdavač u Republici Srpskoj“, govori Milan.
Istovremeno je znao da književnici, posebno mladi, imaju problem sa objavljivanjem svojih knjiga. Naime, bili bi objavljeni samo ako finansiraju cijeli proces.
„To je apsurd nad apsurdima. Odmah sam imao naslov u glavi koji je glasio ‘Mrtvi na cijeni, živi na samofinansiranju’. Nazvao sam četiri književnika iz Banjaluke, da mi budu sagovornici. Zapanjio me je odgovor Tihomira Levajca, koji je rekao da on uživa dok piše, ali da nastaje teška glavobolja kad završi jedan rukopis, jer on ne zna kome bi se obratio da taj rukopis uopšte objavi“, prisjeća se on.
Zatim je kontaktirao i Zadužbinu „Petar Kočić Banja Luka – Beograd“, tačnije direktora Nikolu Vukolića. Pitao ga je kako to da je njegova izdavačka kuća najbolja u Republici Srpskoj kad je objavila samo knjige o Petru Kočiću, koji je umro 1916, i Branku Ćopiću, koji je umro 1984. godine.
„Dakle, ne postoji već 30 godina nijedan živi pisac koga ste vi objavili, a najbolji ste izdavač u Republici Srpskoj. Naravno, Petru Kočiću i Branku Ćopiću svi skidamo kapu. Oni su najbolji pisci sa ovog, bar krajiškog prostora. I to niko ne spori. Međutim, da li je književnost postala mrtva, jer po izdavačima u Republici Srpskoj, sudeći po onome što oni objavljuju, više se niko ne bavi književnošću“, podsjeća Milan Rakulj.
Sutradan, Nikola Vukolić došao je u njegovu redakciju kako bi dao izjavu. Pozivao se na prijateljstvo sa vlasnikom medija i prijetio obustavljanjem teksta.
„Pričao je neke zbunjujuće priče koje nisu imale veze sa mojim pitanjem. Tekst je izašao sa nekih desetak dana zakašnjenja. Moja tadašnja urednica kulture u Nezavisnim novinama, koja je sjedila tu pored Vukolića, je u neku ruku postala uplašena i u njoj je proradila autocenzura. Taj moj tekst je morao da bude skraćen, pa sam ja skraćivao izjave sagovornika. Na kraju je to izašlo nešto mizerno, nisam imao ni onu podršku lida gdje sam nabrojao koje knjige je Nikola Vukolić objavio. Tako da je izašao jedan konfuzan tekst, koji ništa ne govori. Jedina utjeha je bila što je ostao taj moj naslov, ‘Mrtvi na cijeni, živi na samofinansiranju‘. Poslije te priče, ja sam shvatio da imam problema sa urednicima. I onda sam krenuo u jednom kontrasmjeru, da se borim protiv urednika, da se borim za svaku svoju riječ“, istakao je Milan Rakulj.
Nemoj na teren, zovi portparola
Za razliku od Rakulja, novinar i snimatelj eTrafike Ajdin Kamber, najviše problema ima sa policijom. S obzirom na to da mnogo vremena provodi na terenu, njegova kamera i duga kosa privlače pažnju organa reda. Kako se prisjeća, posebno je problematičan period bio tokom pandemije virusa korona. U doba kad je svaki kanton imao različita pravila o trajanju policijskog sata i kretanja između opština, Ajdin je odlučio da snima priču o migrantima.
„Ja sam se zatekao tamo negdje na granici između BiH i Hrvatske, čekam migrante, sumrak je, dolazi mi granična policija i pita šta tu radim. Ja sam prije toga kontaktirao Civilnu zaštitu koja je donosila odluke o kretanju, da mi daju potvrdu da se mogu kretati. Mada, po nekoj logici je dovoljna novinarska akreditacija da bismo se slobodno kretali i izvještavali. Pogotovo je, u takvim kriznim situacijama, jako bitno da je novinar na terenu i da pravovremeno, istinito izvještava“, podsjeća Ajdin.
S obzirom na to da je još u to doba sarađivao sa redakcijom eTrafike, i od našeg medija je dobio potvrdu za slobodno kretanje na terenu. Međutim, graničnoj policiji ništa nije bilo dovoljno. Pored akreditacije, potvrde iz Civilne zaštite i potvrde eTrafike, dobio je prekršajni nalog i kaznu od 500 KM. Nekoliko mjeseci kasnije, sud u Bihaću je poništio ovu kaznu i Ajdina oslobodio plaćanja.
Nakon problema sa graničnom policijom, došli su problemi i sa policijom koja je migrante vodila iz napuštenih objekata u novi kamp „Lipa“. S obzirom na to da je znao lokaciju na kojoj se nalaze, Ajdin je došao da bi snimio kadrove.
„Tu sam zatekao policajce kojima nije bilo drago što me vide. Kad god bih se tu pojavio, primijetio bih negodovanje. Uvijek je pitanje papira, de otvori auto, de da pogledamo šta imaš tu, pa te pita što imaš toliko vode u autu i tako, ta neka nesuvisla pitanja. I zatičem se ja tu okružen sa desetak policajaca, što regularnih, što specijalnih. Pozivaju policijskog komesara. On je počeo da galami na mene, da me pita šta tu radim i zašto sam došao, da nemam pravo da radim. I vrhunac njegove priče je bio kad je rekao da potražim portparola pa neka mi on daje izjave. To je van svake pameti, novinari treba da budu na mjestu dešavanja i izvještavaju o onome što vide“, pojašnjava Ajdin.
On dodaje da su problemi u komunikaciji sa policijom dosta česti i da bi se moralo raditi na razvijanju odnosa novinara i policijskih službenika, kao i razumijevanja.
Snimaj i ćuti!
Osobe na pozicijama moći nerijetko pokušavaju da spriječe novinare da rade svoj posao. Nekada jer ne žele da bude objavljen neki tekst o njima, a nekada zbog netrpeljivosti prema samom novinaru. Tako je Bojan Trgić, sa portala Micro Mreža iz Gradiške, dobio jednu nesvakidašnju zabranu.
„Ne mogu se pohvaliti nekim dobrim odnosom sa našim gradonačelnikom Zoranom Adžićem. On je nama u jednom momentu zabranio da prenosimo sportske događaje iz sportske dvorane. To je jedino što je mogao u tom momentu uraditi. Advokat Jokić je vodio čitav taj slučaj. Pravno smo se borili, mi smo njih na kraju pravno pobijedili. Meni je nedavno direktor rekao: ‘Ajde molim te snimaj to, nemoj više da komplikuješ tamo, da mi šalješ one bh. novinare i one ostale… Dođi, snimaj to i ćuti.’ Prošlo je to, ne ljuti se on više“, govori Bojan kroz smijeh.
On se takođe prisjetio trenutka kada je dobio informaciju da je direktorica Centra za socijalni rad u Srpcu, Slađana Potkonjak, istovremeno zaposlena na Institutu za socijalnu zaštitu u Beogradu.
„Meni je to bilo prvo nevjerovatno, jer ko poznaje profesiju socijalnog rada, znate kolika je odgovornost na direktoru. I to je bila jedna mučna situacija za takvu malu lokalnu zajednicu, i ja kad sam dobio tu priču, ona mi je privukla pažnju“, govori on.
Jednostavno je nazvao direktoricu na telefon, predstavio se i pitao je da li je ona direktorica Centra za socijalni rad u Srpcu.
„Ona je mislila da ja zovem zbog nekog slučaja. Ja sam rekao: ‘Da li ste vi zaposleni na Institutu za socijalnu zaštitu u Srbiji?’ Ona je samo poklopila slušalicu. Poslao sam upit lokalnoj zajednici, da li oni imaju informacije, da li je ona zaposlena u Srbiji. Jer je na zvančnom sajtu tog Instituta stajalo da je ona tamo zaposlena. Ja sam onda napisao priču i na sljedećoj vanrednoj sjednici Skupštine opštine Srbac, ona je iz moralnih razloga podnijela ostavku. Toliko o moralu, dva posla je radila, normalno primala platu, a načelnik opštine Srbac je izjavio da je budžet nije oštećen, jer je ona vratila ta sredstva. I dalje ne znamo šta je sa doprinosima i kolika je šteta načinjena lokalnoj zajednici“, pojašnjava on za kraj razgovora.