Nekoliko mladih ljudi u Glamoču se odvažilo na pokretanje malih biznisa, ali u slabo razvijenoj sredini prepreke su ogromne. Rukotvorine entuzijastičnih pojedinaca završe u kutu sobe i dugo čekaju na svojih pet minuta.
Tekst i fotografije: Lejla Ćirić
Sa diplomom o završenom ranom predškolskom odgoju i obrazovanju iz Splita, dvadesettrogodišnja Leonarda Kljajić izrađuje bukete od ruža koje napravi od satenske trake.
“To je započelo kad sam pauzirala jednu godinu prije upisa fakulteta i sve moje prijateljice su otišle u razne gradove, a ja sam tu ostala sama. Na internetu sam vidjela djevojku koja je izrađivala cvijeće od satenske trake, djelovalo mi je zanimljivo, pa sam odlučila pokušati isto”, govori Leonarda za eTrafiku.
Početak je bio težak, a put je i dalje ostao trnovit, no ona se već navikla. Materijale za izradu nabavljala je u Livnu do odlaska na fakultet u Split, koji je ujedno označavao veliki korak za njen hobi.
“Trenutno materijale nabavljam u Splitu, u jednoj trgovini sa repromaterijalima gdje zapravo imam najviše izbora i najkvalitetnije satenske trake, kutije i sve što mi treba za izradu. Imam svoj logo i naljepnice sa nazivom Instagram i Fejsbuk stranice Satin lover”, ponosno napominje.
U Splitu je i prvi put osjetila da njen rad i trud neko cijeni i prepoznaje, jer u Glamoču nažalost nije nailazila na podršku. Većina komentara koje je dobivala se odnosila na cijenu, bez razmišljanja da su njoj potrebna tri sata rada u kontinuitetu kako bi jedan buket završila u cjelosti.
“Ljudi uopće ne vide trud koji je uložen u sami buket, nego vide završni produkt i misle da se to može napraviti za pola sata. Mogu se prilagoditi svačijem budžetu iako ja nemam baš zarade, ali nije mi žao jer volim to da radim, tada se odmaram”, izgovara pomalo tužno.
Šestog oktobra ove godine, održavaju se lokalni izbori u BiH. Na biračko mjesto Leonarda će izaći sa nadom da će se nešto promijeniti na generalnom nivou, ali i da će neko posvetiti pažnju malim biznisima u Glamoču.
“Smatram da bi trebalo da postoji službena stranica na kojoj bi se promovisali mali biznisi, kako bi se za nas čulo u Glamoču, a i u drugim gradovima. Također, od velike pomoći bi bilo neko mjesto gdje bi mogli izlagati naše proizvode, kako bi ljudima predstavili ono što radimo jer neki stariji ljudi nemaju ni Fejsbuk, ni Instagram”, kaže Leonarda.
Isto mišljenje o potrebi sajma ima i učenica Srednje škole “Tin Ujević” u Glamoču, Marija Belenzada. Upisom u srednju školu prestala je sa izradom zlatoveza kojim se bavila dvije godine preko školske sekcije.
“Zlatovez je bilo nešto novo što je meni privuklo pažnju. Proces izrade je vrlo zanimljiv, nije uvijek isti, jer se skice razlikuju jedna od druge. Za izradu su potrebni podloga, igla, konac i nacrt prema kojem se izbockaju rupice na podlozi kroz koje se provlače igla i konac”, objašnjava ona.
Marija je trenutno pauzirala sa zlatovezom, ali kaže kako je to odlična ideja za razvijanje malog biznisa, posebno ako neko ima puno strpljenja. Sumnjičava je oko pronalaska kupaca i trenutno se ne usudi samostalno upuštati u taj svijet.
“Vjerujem da u Glamoču ima dosta vrijednih ljudi koji sanjaju o pokretanju svog biznisa, ali naša mala sredina im ne nudi uslove za takvo nešto”, kaže Marija.
Razgovarali smo i sa učenicom devetog razreda Osnovne škole “Glamoč” i saznali da monotonija za pokretanjem bilo čega vlada i kod njih. Neki strahuju od reakcije okoline, dok ostatak odbrojava dane do odlaska iz Glamoča.
“Imamo klub kritičkog mišljenje i vrijednosti, gdje sa učenicima od šestog do devetog razreda govorimo o različitim temama i sprovodimo kritičko mišljenje kroz aktivnosti, kroz igru, kroz zabavu, tako i vrijednosti. Učimo malo više o tome i pokušavamo se i zabaviti, nekako im približiti obrazovanje na neki zabavniji način”, govori Ana Vulić, učenica devetog razreda koja ne zna gdje će upisati srednju školu, jer se do samog upisa ne zna da li će biti učenika za jedan razred u Glamoču.
Osnovna i srednja škola učenicima pružaju mnoštvo aktivnosti i sadržaja, ali nakon škole niko se ne želi odvažiti na bilo kakav samostalni poduhvat niti angažman. U malim sredinama previše vladaju stereotipi i puno pažnje se posvećuje mišljenju drugih, dok vlastiti snovi stoje po strani.
“Problem je što je ovdje sve sramota, nemaju dovoljno samopouzdanja, jer se boje da će ih ljudi osuđivati, konkretno vršnjaci, i da nemaju dovoljnu podršku od njih. Djeca i mladi uopće ne znaju šta mogu. Ovo je mali grad, a oni nisu dovoljno zainteresirani da istražuju sebe. Problem kod pokretanja malog biznisa jest što svako ima neku vještinu, a da to i ne zna, jer nije nikada pokušao”, govori Ana Vulić.
Učenici osnovne škole zakonski ne mogu izaći na izbore, ali im to ne uskraćuje da maštaju o boljoj budućnosti nakon njih.
“Velika je potreba za organiziranjem izložbe ili natječaja, da se uruče nagrade za najbolji rad, to bi potaklo mlade da započnu sa kreativnim radom. Promocija već postojećih malih biznisa bi vjerovatno motivirala i druge da pokušaju”, dodaje Ana Vulić.
Napredovanjem industrije, u drugi plan odlaze rukotvorine. Za razmišljanje ostaje, da li mašina predmetu može udahnuti dušu kao što to mogu prsti ljudske ruke?