Muharem Mujagić (61) iz Gradiške svojom dobrotom i humanošću vrlo lako može postiditi mnoge ljude. On već 12 godina svaki dan hrani pedesetak pasa lutalica, snalazi im se za hranu kako zna i umije, a umjesto da mu pomognu koliko mogu, njegovi sugrađani ga prijavljuju policiji, prijete mu, pa čak i tuku!
Kaže da je životinje uvijek volio, a kada se iz Njemačke vratio u rodnu Gradišku vidio je da se o napušenim psima niko ne brine, pa je to preuzeo na sebe. U početku ih je bilo samo 5-6, ali se vremenom taj broj povećavao. U kombiju uvijek ima spreman obrok, pa kada naiđe na psa zaustavi se i nahrani ga. Kako kaže, ne desi se ni jedan jedini dan da im ne odnese ručak, tu je cijelih 365 dana u godini. Ako mora negdje ići zbog privatnih obaveza, taj dan ustane ranije i posjeti svoje drugare, a tek onda ide za svojim poslom.
„Trebam sada ići u Francusku kod sina, ali ne mogu da ih ostavim. Nema ko da brine o njima. Prije dvije-tri godine sam išao, ali nisam izdržao više od 15 dana, odmah sam se vratio. Oni jadni se ne mogu snaći za hranu, pa se već vidjelo po njima da im je nedostajao obrok. Neki su nestali, mnogi smršali…“, priča nam ovaj humani čovjek.
Svaki dan mu započinje na isti način. Oko 08:30 odlazi od kuće i kombijem se vozi do dva lokalna restorana, koji mu ostavljaju otpatke od prethodnog dana. Kada ih uzme, vozi se do mjesta na periferiji grada gdje psi borave. Kako kaže, namjerno ih navikava da se tu okupljaju, kako ne bi hodali po gradu i uznemiravali građane.
„Mjesto na kome ih hranim nije naseljeno, nema kuća i oni tu nemaju kome smetati. Prolaze kamioni koji voze pijesak i to je to. Vodim pse dolje, da su dalje od grada, da ne idu oko kuća. Ljeti imaju vodu, blizu je Sava. Najedu se i odu da se kupaju, ma milina… “
Kako se približavamo mjestu gdje ih hrani, sa svih strana se pojavljuju psi. Trče ka kombiju i opkoljavaju ga. Iako je čopor veliki, nijedan od pasa nije agresivan. Svi nas zagledaju jer smo im nepoznati, a najhrabriji i najmazniji se pribijaju uz nas i traže da ih milujemo.
„Sve i jednog psa znam, a znaju i oni mene. Gdje god me sretnu idu za mnom. Lakše je sa životinjama nego sa ljudima, njih uvijek možeš nešto dobro naučiti, a čovjek samo trči za zlom. Nekad ih bude ogroman čopor, čak 50-60, ali ja se nijednog ne bojim“, govori nam Muharem i počinje predstavljanje pasa. Za svakog ima nadimak, zna mu prošlost i koliko već godina dolazi u „njegovu kuhinju“, kao i narav.
„Evo pogledajte, ova kujica je tu već 11 godina. Ima jedan rotvajler, ogroman je i svi ga se boje, ali je jako pitom, ja mu dajem da mi jede iz ruke, a on tako nježno uzima hranu, da me ne bi zakačio zubom. Ima ih ovdje koliko hoćeš, neće sada svi da izađu, nisu gladni. Ljeti slabije dolaze jer se mogu snaći za hranu na drugom mjestu i ne traži im se puno kada je toplo vrijeme. Zimi ih ima dosta. Svi su debeli, jedino budu mršavi ovi novi kad tek dođu, pa dok se ne oporave“, dok nam to govori odvaja jednu kujicu iz čopora i hrani je krijući od drugih. Stara je i nema zuba, a on želi biti siguran da taj dan neće ostati bez obroka.
Stotinjak metara dalje je novo mjesto za hranjenje. Postupak je isti, čim se pojavljujemo gomila pasa trči ka nama sa svih strana. Posebnu pažnju privukla nam je kujica koja je došla sa poklonom u zubima. Muharem kaže da mu uvijek donese nešto – krpicu, papirić, drvo ili kost, kao znak zahvalnosti za njegovu humanost.
Sa nama je i Nada Popadić, koja mu ponekad pomaže da nahrani pse, a najviše se bavi udomljavanjem pasa i njihovim sklanjanjem sa ulice. Ona nam priča da nije nimalo jednostavno baviti se ovim, jer ih ljudi osuđuju i napadaju, truju im pse, a prošle godine su dobili čak i batine!
„Ljudi misle da dobijamo platu, ali mi zaista od toga nemamo ništa. Neko je dobroćudan, neko bezobrazan, neko nas napada. Prije smo ih hranili na ovom mjestu, ali su ljudi jedan dan istucali staklo i posuli na tom mjestu, da se psi otruju. Mi smo to pokupili i preselili hranjenje na drugo mjesto. Svi znaju da Muharem to radi, ljudi mu prijete i napadaju ga. Prošle godine u aprilu su nas Romi napali i istukli, a na kombiju porazbijali stakla. Ukrali su nam kujicu njemačkog ovčara, koja je bila privremeno smještena u jednom dvorištu, a mi smo je hranili. Stigli smo ih na putu prema njihovoj kući, ja sam uspjela da uzmem kuju, a oni su dozvali sve svoje, istukli mene i njega… Kamenjem su mu razbili dva stakla na kombiju. Išli smo u Hitnu i policiju, oni su dobili prekršajnu kaznu i namirili njemu štetu. To je bilo u aprilu prošle godine, a ove godine mu je isto prijećeno da će ga dočekati tamo gdje hrani pse i da će mu uništiti kombi, a njega linčovati.“
Muharem nam potvrđuje ovu priču i kaže da ga sugrađani ponekad prijave komunalnoj policiji, ali su inspektori do sada uvijek bili puni razumijevanja.
„U posljednje vrijeme su mi prijetili da će me napasti, što nikako ne mogu da shvatim. Okolo nema kuća, ali nas ljudi ipak napadaju i prijavljuju, smeta im što se psi tu okupljaju. Slali su nam inspektore i policiju, ali meni to niko ne može zabraniti. Baš sam nedavno imao prijavu, da tamo stvaramo smeće. Što je najgore, tamo i jeste smetlište, samo sa druge strane kanala. Ja sam onda otišao i pokupio sve što sam našao smeća što je bilo okolo. Hrana nikada ne ostaje, što ne pojedu psi pojedu gavranovi, za sat-dva ništa nema.“
Nada kaže da veliku zahvalnost duguju Daliborki Čolić koja živi u Njemačkoj i bori se da se psi ne ubijaju, već kastriraju i sterilišu, a zatim puštaju na slobodu. Zahvaljujući njoj, Muharem svakoga jutra dobija hranu iz dva restorana, a Nada iz pekare uzima vreću hljeba, koji kuvaju i daju psima.
„Ta gospođa nam pomogne u hrani i imamo besplatne sterilizacije. Ne moramo preko interneta skupljati novce za vakcine i liječenje, već ih odvedemo kod veterinara, a ona snosi sve te troškove. Od građana se niko ne javlja da bi nam pomogao. Gradska čistoća po dojavi hvata pse, kastrira ih i steriliše, a zatim ponovo pušta na ulicu“, govori Nada.
Oboje kažu da od svojih sugrađana nemaju pomoć o brizi za pse, ali da povremeno dobiju donacije iz Slovenije ili dobrih ljudi koji za njih saznaju putem interneta.
„Nekad se javi neko preko interneta da nam donira malo hrane. Ja sarađujem i sa udruženjima iz drugih gradova, tu imam dosta ljudi koji mi pomognu. Recimo, iz Slovenije najviše. Slovenac Rade Dobraš Nedović koji ima društvo ‘Ajša’ često donira hranu. Tu je i Kolman Miša iz Maribora, ona je poslala 50 kg pred Novu godinu. Pse šaljem i za Njemačku, mislim da im je svugdje bolje nego ovdje. Ljudi su malo sumnjičavi, pitaju šta se desi sa tim psima, ali za ovu gospođu 100% znam da ne radi ništa, provjerena je, ne sumnjam u nju.“
Tokom 12 godina Muharem se nagledao svega i svačega, od kujice koju je neko izbacio na ulicu sa 11 štenaca, pa do pasa u koje je neko pucao. Povrijeđene često vodi kući, pa tako u svom dvorištu trenutno ima pet pasa, ali ističe da je to mali broj, jer ih je nedavno bilo 12.
„Kod mene ima jedna kujica već četiri godine, ne može na zadnje noge. Pucali su na nju iz puške i poremetili joj kičmu. Nosio sam je u Banjaluku na snimanje, da pokušamo operaciju, ali ne može… Nju je na tranzitu neko bacio zajedno sa troje štenaca. Bila je upucana i sva u ranama… Dobio sam i kolica za nju, kad imam vremena uvežem je kaiševima i vodim u šetnju. To mi je jedna Aida iz Zagreba pomogla da dobijem. Ona isto jako voli životinje i bori se za njih. Oni koji su imali sluha da pomognu pomogli su. Zavijem joj zadnje noge i pustim napolje kad je lijepo vrijeme. Kičma joj je raznesena, nema joj pomoći, ali je opet vesela i igra se“, priča nam on dok se igra sa povrijeđenom kujicom koja boravi u njegovom dvorištu.
Pored nje, zanimljivu priču ima i pas Miki, koji je slijep na jedno oko. Našao ga je kako sjedi nasred ulice, potpuno izgubljen. Uzeo ga je sebi i vodio veterinaru, ali mu nisu mogli pomoći. Onda je on pokušao da mu maže mast za oči i daje sok od mrkve, što mu je spasilo jedno oko. Sada je već godinu dana član njegovog domaćinstva.
U priči o pomaganju psima ne može da se pomene svoju snahu Suzanu Mujagić. Kaže da mu mnogo pomaže, jer nikada ne baca hranu, već je sakuplja, a zatim zove njega da je odveze psima.
„Dosta mi pomogne kada ima kostiju ili neke druge hrane za pse. Nikad neće to baciti, već me zove da dođem po to. Ima ovdje jedan čovjek koji isto voli životinje, pa kada skupim nešto hrane u 4-5 dana odnesem i njemu da ih ima hraniti. Ima ih 10-12, voli ih, ali nema čime da ih hrani…“
Za njegovu ljubav prema životinjama znaju svi građani Gradiške, pa nerijetko ostavljaju životinje baš pored njegove kuće, jer znaju da će se on pobrinuti za njih. Ipak, njegova dobrota je poznata i među životinjama, pa one same dolaze baš pred njegovu kapiju i čekaju obrok.
„Ne mogu samo tako proći pored životinje. Ljudi znaju za to pa ih donesu ovdje blizu i bace, znaju da ću ih ja prihvatiti. Ima jedna terijerka koja mi dolazi kući na kapiju kada ne može da se snađe za hranu. Dođe ispred i čeka, pa joj dadnem da jede. Nekad dolazi nekoliko dana zaredom, ali čim se snađe za hranu na drugom mjestu, nema je, neće da smeta. Čak sam im zimi tu napravio i kuću. Baš je bio jedan vučjak, jako lijep i dobroćudan pas ali ga je neko ubio… Zvao sam i policiju, neko ga ubio iz puške…“, priča on sa sjetom.
Ističe da mu je teško zimi, jer put do okupljališta pasa ne bude očišćen, pa se ne može proći autom. Ponekad je išao biciklom, nekada pješke, snalazi se kako zna i umije.
„Tamo se ne čisti, pa mi je najlakše da uzmem suve hrane, krekera, ali nemam dovoljno… Nekada dobijem, nekad nađem da je na sniženju pa kupim, ali slabo… Ta hrana je spas za njih, ali nemam dovoljno za sve. Ova hrana nije neke kvalitete, ali posluži. Kada dobijem kostiju njih skuvam kod kuće pa im odnesem, da malo promijene ishranu.“
Sa osmijehom priča anegdotu o žutom kombiju kojim je 11 godina razvozio hranu za pse. Na kraju je odlučio da ga proda i to čovjeku koji sasvim slučajno živi u blizini mjesta gdje se psi okupljaju.
„Psi su prepoznali kombi, mislili su da sam ja, i svi potrčali za njim. Čovjek je doslovno otišao kući, a za njim čopor od 30 pasa… Bili su u čudu i on, jer nije znao o čemu se radi, ali i oni, jer su očekivali mene. To se ponavljalo nekoliko dana, dok nisu shvatili da imam novi kombi.“
Ističe da su sterilizacije i kastracije jako dobre, jer se psi ne mogu dalje razmnožavati, pa se broj lutalica smanjuje. Ipak, praksa da se psi operišu a zatim ponovo puste na ulicu mu se ne sviđa.
„Bilo bi dobro kada bi opština dala jednu veću površinu i da se ona ogradi, pa da se tu psi smiještaju poslije kastracije, ali treba i zaposliti nekoga ko bi ih hranio. Tako ne bi lutali okolo. To bi bio spas, psi žive 10ak godina i ako nema potomaka, broj bi se značajno smanjio. Ljudi bacaju štence, ali ne žele odnijeti kuju da sterilišu i da se ne može kotiti. Kastracija je odlična stvar, da se ne mogu dalje razmnožavati, ali ne vrijedi operisati ga i vratiti na ulicu. Oni moraju jesti, što niko neće da shvati.“
Ipak, zabrinut je šta će biti s psima kada on više ne bude mogao da se brine o njima. Ističe da će ih hraniti sve dok to bude mogao, ali da su ga godine već pritisle i da nije ono što je nekada bio. Nažalost, nema naznaka da će neko nastaviti njegov humani posao kada on više ne bude u stanju za to.
Odlazimo iz doma Mujagića. Domaćin uz pratnju pet pasa i nekoliko mačaka nas ispraća iz dvorišta.
„Koji je pas oštar?“, pitamo pokazujući na natpis na ogradi.
Ma, ja to onako, zbog ljudi..“, odmahuje Muharem rukom.
eTrafika.net – Vanja Stokić