Kakvi su potencijali banjalučke rock'n'roll i muzičke scene uopšte, da li je u životu i kakav je njen status u regionu, te snaga u odnosu na neko prošlo vrijeme, pitali smo neke od banjalučkih muzičara.
Perspektiva i entuzijazam su na pristojnom nivou, a pošto izostaje značajniji uspjeh, pitanje koje ostaje otvoreno jeste gdje škripi na banjalučkoj rock'n'roll muzičkoj sceni i kako “podmazati” žice gitara domaćih muzičara, koje bi prenosile zvuk u druge regionalne centre?
“Što se regiona tiče, stanje je isto kao i prije 30 godina, ako si u većem centru – lakše je. Fali ozbiljan menadžmet, neko s uticajem i kontaktima, kao u svakom poslu. U zadnjih 10 godina u Banjaluci je nastao priličan broj pjesama koje su mogle biti hitovi i pomoći autorima da idu dalje, a nisu – negdje škripi”, rekao je Đurica Štula, gitarista benda “Sopot”, s kojim je snimio tri albuma.
Iza Štule su, pored “Sopota”, mnogi projekti u muzici, a najznačajniji je album “Ja sam normalan”, koji je objavio prije pet godina pod pseudonimom Grof Đuraz. On je mišljenja da potencijala ima, perspektive isto, ali nema ljudi koji bi to razvijali, to jest preduzetničkog duha da od muzike naprave posao, jer scena koja nije održiva i gdje ljudi ne žive od toga – nije scena.
Oliver Dejanović, koji je u prethodne dvije decenije svirao u mnogim bendovima i ostavio autorski pečat u sastavima “Darth Vutrax” i “Interfector”, danas dominira na bas gitari u “SpidFriku”, iza kojih je jedan snimljen album. Dejanović je, takođe, mišljenja da uopšte ne postoji nešto što se može nazvati banjalučkom scenom, a kao razloge za to navodi manjak bendova s kontinuitetom rada i izdavanjem albuma, te jako malo ljudi na svirkama, ako ne uzmemo u obzir svirke regionalnih bendova, npr. “Partibrejkerse” i “Riblju čorbu”.
“Postoje neki bendovi koji sviraju, ali sve to je jako daleko od onoga što možemo nazvati scenom i ne treba se zavaravati s tim. U odnosu na region, situacija u Banjaluci i nije toliko loša. Dolaze bendovi, ima svirke. Problem je u manjku adekvatnih prostora za nastupe. Da li je bolje nego prije, jeste. Sama činjenica da u gradu ima nekoliko vježbaonica pomjera stvari naprijed svjetlosnim godinama, no opet nema novih kvalitetnih bendova”, govori Dejanović, dodajući da je u Banjaluci nemoguće živjeti od rock'n'roll muzike, misleći prije svega na autorski rad, a ne na tezgu.
Aludirajući na publiku i bendove, pitali smo ga da li je za ljubav zvanu rock'n'roll potrebno dvoje, odgovorio je:
“Za ljubav je potrebno par stotina.”
Dragan Moconja, idejni tvorac Rock simfonije, koja je doživjela veliki uspjeh kod publike, i gitarista benda “Tupas mene”, koji uskoro u diskografiju upisuju album prvenac, naveo je da upornost nije vrlina banjalučkih muzičara i da brzo odustaju od načina života koji se zove rock'n'roll.
“Muzička scena u Banjaluci u zadnje vrijeme vrvi od muzičara i bendova, što mladih, što ovih ‘matorih’. Perspektive ima, ali jako je teško izgurati priču do kraja, jer u početku je to i te kako sizifovski posao, a dobro znamo da kod nas bendovi hoće sve i odmah. Volio bih da naglasim da baš taj početni žar koji bend ima na početku nosi energiju, volju, želju ponekad i jako veliku ideju”, smatra Moconja, naglašavajući da u odnosu na prije, situacija jeste bolja, ali da nema podrške sredine, misleći prije svega na medije, zbog čega se, između ostalog, banjalučka scena ne može mjeriti sa scenama u regionu.
Što se tiče prošlog vremena, riječi su Đurice Štule iliti Grofa Đuraza – ne živjeh, pa nemam predstavu.
“Na kraju mi je sve to ko neka urbana legenda i ‘rekla – kazala’ priče. Možda je u prošlosti neko i imao neki uspjeh, ali s obizrom na to da sada ti ljudi nisu u priči koja se zove muzika – nisam nešto fasciniran”, rekao je Štula, iz čega smo zaključili da su se trojica naših sagovornika složila u jednom, a to je da neopterećeni “slavnom” prošlošću bendovi u Banjaluci sviraju, možda ne kontinuirano, ali ipak snimaju i rade svoj posao.
Nezavisne.com