Sjećate li ih se iz ovogodišnjeg takmičarskog šoua”Ja imam talanat”? Ako da, jasno vam je zašto su baš oni naši sagovornici, ako ne, onda je ovo prava prilika da ih upoznate.
Svojim talentom oduševili su nas u pomenutom šou. Muzički duo “Klub BO” iz Kozarske Dubice čine vokal Božana Radoš (29) i akustična gitara Nemanja Kotur (31), a za sebe kažu da su već pet godina u “uspješnom muzičkom braku bez varanja”.
– Kakav je bio osjećaj nastupati na velikoj sceni Narodnog pozorišta prilikom učešća u šou “Ja imam talanat”?
Božana: Bilo je tu pozitivne treme, nismo uopšte znali kako to izgleda i koliko je veličanstven osjećaj biti ne velikoj sceni u Narodnom pozorištu.
– Kako ste počeli da se bavite muzikom?
Božana: Mislim da je bavljenje muzikom počelo od ranog djetinjstva, kada sam prisustvovala tatinom sviranju gitare i sviranju njegovih drugova. Počela sam da upijam. Kasnije kroz horove, osnovnu školu, kroz abnormalno slušanje muzike, praćenje tadašnjeg MTV-a, radio stanica. Sa 13, 14 godina poželjela sam da budem pjevačica i onda sam počela da sama pjevam u sobi, a sa 24 godine počela sam da tražim bend. Uglavnom, počeci su nekako pomalo i genetski uslovljeni.
– Da li ste imali neki uzor kada ste počinjali, ko je to bio?
Nemanja: Ja nisam imao nikakvog uzora. Ustvari, više sam težio da imam neki svoj stil sastavljen od više stilova različitih muzičara. Mada, to je neki proces koji traje dok god se baviš tim.To je jednom počelo i vjerovatno neće završiti nikada.
Božana: Meni su kao tinejdžerki uzor bile meni neobične pjevačice. Bile su to Dolores iz Cramberisa i Alanis Morissette. Kasnije sam izgubila tu potrebu da ličim na bilo koga, zato što sam shvatila koliko god učila kasnije ću imati svoju boju i svoj glas. Drugu stvar koju sam shvatila jeste da mogu da učim tehničke fazone od drugih pjevačica, ali da to svejedno mora biti moje.
– Koliko se razlikuje muzički ukus vaše generacije od ukusa današnjih tinejdžera?
Nemanja: To po meni zavisi od vremena u kome smo mi bili tinejdžeri. Razlika je u trendovima, drugačija je muzika. Ranije je bilo zanimljivije. Dosta si se više morao truditi da dođeš do instrumenta, na primjer. Ako sviraš tuđe pjesme nisi mogao to da skidaš, nije bila rasirena upotreba interneta, morao si da tražiš kasetu.
Božana: Ako pričamo o suštini sadašnjoj i tadašnjoj, različita je suština muzike i svega. Na nas sada utiče ta moderna tehnologija, pa i mi lagano ubacujemo te elemente. Pratimo nove trendove i mi sada doživljavamo to što oni doživljavaju, ali samo na zreliji način. Dok smo mi bili tinejdžeri muzika je bila analognija, nije bilo toliko elektro bendova, kao sada.
Nemanja: Danas nije potrebno da si nešto posebno školovan ili da budeš neki virtuoz na instrumentu. Elektronika je toliko napredovala, ali je ne treba odbaciti.
– Da li bavljelje muzikom postaje posao ili vas pokreće ljubav prema istoj?
Božana: Posao i zadovoljstvo. Mislim da tako treba biti sa svakim poslom.
Nemanja: Mislim da ne može biti sa svakim poslom. Sigurno neće rudar imati veliko zadovoljstvo kad siđe u rudnik.
Božana: Pa dobro ako nađe zlato… možda (smijeh)
– Imate li neku pjesmu za koju ste emotivno vezani, a pjevate je na nastupima?
Nemanja: Meni to zavisi od trenutnog raspoloženja. Skoro svaka pjesma sa repertoara nam je nešto nekad značila.
Božana: Svaka pjesma, upravo iz razloga što je izvodimo, nam nešto predstavlja. Međutim, postoje one koje su vremenom postale drage, jer je publika tako reagovala na njih. Na primjer, znali smo izvoditi „Hallo“ od Beyonce, i tada nastane tišina u kafiću gdje je bilo graje. Ljudi ćute i slušaju. I onda je meni ta pjesma postala puno draža nego ranije. Izdvojila bih i od Alicie Keys „If I Ain't Got You“. Izabrali smo je zbog emotivnosti i snage pjesme koja govori da je ljubav najbitnija.
– Koliko se povećujete autorskim pjesmama?
Nemanja: Skoro smo počeli, ne razmišljati o tome, nego djelovati na tom polju. Recimo, prijavili smo se na Demofest u Banjaluci. Imamo nekih ideja. Dešava se uvijek nešto.
– Kako biste ocijenili trenutnu muzičku scenu u BiH?
Božana: Sa obzirom na sveukupnu situaciju, vrlo dobra. Ima dobrih bendova i bitna je ta borba i upornost, tu se ustvari pokazuje entuzijazam. Bilo bi super da su produkcija i izdavaštvo jači.
Nemanja: Malo je tržište i to je problem.
– Gdje vas možemo slušati u Banjaluci?
Nemanja: Utorkom u City Pub-u, i uglavnom u Jazzlooku, DFK-a, Mac Tire-u, Burbonu i Harizmi.
– Pjevate li pod tušem?
Božana: (Smijeh) Ne, ja to nikad ne radim. Ustvari, pjevam pod tušem kad čujem dobru novu pjesmu, koja mi ne može izaći iz glave, pa onda pokušavam da je otpjevam u svom fazonu.
Nemanja: Pa znalo mi se desiti. Dešavalo mi se da mislim da mi je postalo noćna mora. Kad smo učestvovali na snimanju filma „Top je bio vreo“, tu smo spremali pjesmu od Vajte „Mala garava“. Tu pjesmu smo obrađivali u nekom našem fazonu i ponavljali smo je negdje trista puta. I kad smo to sve završili, u narednih sedam dana kad god idem da se tuširam zvoni u glavi „Mala garava“.
– Vaša poruka mladim ljudima u BiH?
Nemanja: Moja poruka i ono što bih ja volio jeste da se mladi ljudi još u osnovnoj školi počnu baviti nekim aktivnostima, nije bitno da li će to biti sport, muzika, folklor. Šta god, samo da svoje vrijeme mimo porodice i škole posvećuju još nečemu, bar sat, dva dnevno. Ja mislim da to kroji čovjekov život.
Božana: Pročitala sam jednu misao koja kaže: “Ako vjeruješ u velike stvari i usput radiš na njima, bićeš optimista, ako vjeruješ u velike stvari i ne radiš na njima, bićeš pesimista.” Znači svi imamo potrebu da vjerujemo u velike stvari, ali taj rad, što Nemanja kaže sat, dva dnevno, kroji čovjeka, zato što je čovjek stvoren za rad. To važi za djecu i za mlade ljude. Talanat u muzici je jedan poseban dar čovjeka i ko ga ima, treba ga iskoristiti.
eTrafika.net – Milica Pralica