Dvadesetsedmogodišnja Sandra Cvjetković, po zanimanju učiteljica, jedna je od onih koja želi očuvati tradiciju i probuditi svijest kod mladih. To što je bez posla nije je spriječilo da radi nešto što voli. Rukovodilac je Društva za očuvanje tradicije „Đurđevak“ iz Kobaša, opština Srbac.
Pet godina uspješno vodi društvo i, kako kaže, na početku je bilo izuzetno teško.
„Folklorom sam se počela baviti zato što sam od malih nogu voljela da slušam i gledam kako ljudi igraju kola, pjevaju stare pjesme, a posebno mi je bila interesantna narodna nošnja koju su prije nosili. Moglo bi se reći da je sve to nekako oduvijek bila moja skrivena strast, a onda sam dobila priliku da se upišem u školu folklora u mom selu koju je pokrenula Stana Nagradić. Poslije sam prešla u KUDM ‘Bosiljak’ u Derventi i tu sam bila član od 2001. do 2008. godine, dok nisam završila srednju školu i otišla da studiram u Banjaluci.“
Sandra je na nagovor djece koja su željela naučiti igrati razna kola, odlučila osnovati svoje društvo i primijeniti sve što je naučila. Počeli su sa radom krajem novembra 2010. u Kobašu. Na početku su učili osnovne korake, da bi kasnije počeli ozbiljnije raditi. Nakon osam mjeseci su organizovali svoj prvi koncert u Novoj Vesi. Koncert je dobio veliku podršku mještana, što im je dalo vjetar u leđa. Zahvaljujući podršci, odlučili su se registrovati i tako prikupiti novac potreban za nošnju i dalji rad.
„Početak je bio zaista težak s obzirom da nismo imali ništa od nošnje, muzike niti prostora za rad. Sve smo polako sami morali da obezbijedimo. Djeci su roditelji finansirali putovanja i prve nošnje koje smo šili, jer su bile skupe da se kupe gotove. Kasnije kada smo registrovali društvo, od opštine Srbac dobili smo novčana sredstva kojima smo uspjeli obezbijediti dio nošnje da bismo mogli postaviti još jednu koreografiju i otići nastupati u druga mjesta i gradove.“
Njihovo prvo putovanje bilo je na Međunarodni festival folklora u Ohrid 2012. godine, gdje su stekli simpatije publike što ih je dodatno motivisalo. Nakon ovog putovanja, uslijedila su putovanja u Poljsku i Beč. Opština Srbac prepoznala je njihov trud i rad, te im je 2013. dodijelila diplomu za najbolji društveni kolektiv i nagradila ih novčanim sredstvima.
Sandra ističe da je veliki broj nošnji sama šila i da joj to nije predstavljalo problem. Uz pomoć majke, koja joj je pokazala osnove šivenja, odlučila je kupiti svoju mašinu i materijal potreban za rad. Pored šivenja, naučila je i da veze što joj je pomoglo u ukrašavanju nošnje.
„Bilo je potrebno strpljenje i čvrsta volja da se nauči, ali dovoljno je bilo da imam ljubav koja me stalno pokretala i gurala da idem naprijed. Iz svega ovog mogu zaključiti da je sama izrada nošnje umjetnost. Svaki dio koji se izradi je poseban i autentičan, nikada se ne izrađuju dva ista, uvijek se gleda da budu po nečemu drugačiji.“
Prošle godine održana je velika manifestacija u Novom Sadu u organizaciji KUD-a „Veliko kolo“ iz Veternika pod nazivom „Veliko kolo za Ginisa“. Cilj ove manifestacije bio je postavljanje Ginisovog rekorda u najdužem kolu na svijetu. „Đurđevak“ je učestvovao sa svojih 60 igrača.
„Za mene lično mi smo postavili rekord, jer samim tim što se ovoliki broj ljudi okupio i zajedno odigrao program je uspjeh i nešto što nije zabilježeno ni u Srbiji, a ni u okruženju. Fascinantno je što niko nije pogriješio tokom igre, što znači da su učesnici ozbiljno shvatili svoj zadatak i spremili se za ovaj događaj. Dok sam gledala samo mali dio kola koji su učesnici izveli, jer je kolo bilo dugo oko četiri i po kilometra, preplavile su me emocije. Suze su same potekle niz lice, jer ljepotu ovog prizora ne bih mogla opisati sa dovoljno riječi, to se moralo vidjeti i doživjeti. I sada se naježim kada se svega toga sjetim.“
Sandra je posebno ponosna što njeno društvo okuplja članove od sedam do 70 godina. Pored Kobaša, ima sekciju u Kaocima i predškolsku grupu u Derventi. Od prošle godine drži sekciju u Derventi za žene od 25 godina do 70 godina. Program rada prilagođen je svakoj grupi i njenom uzrastu.
„Đurđevak“ godišnje organizuje dva koncerta. Prvi je ljetni koncert koji se održava krajem jula ili početkom avgusta u Novoj Vesi od 2011. godine i nosi simboličan naziv „Selo, selo moje“. Posvećen je selu i ljudima koji u njemu žive, pa tako i našim običajima i tradiciji. Drugi koncert koji organizuju je „Preli prelo“, a prvi put je održan 2012. godine u Srpcu. Cilj je privući što veći broj ljudi iz okolnih sela i zajedno sa drugim društvima opštine Srbac pokazati da ljubav prema našoj tradiciji još postoji i da ima nade da će trajati dok postoje društva i oni koji će dolaziti na koncerte.
Prema Sandrinim riječima, folklorom je teško zaraditi za život. To mogu samo rijetki koji su u ovoj branši dugo godina i koji su zaista uspješni. U Evropi postoje škole u kojima se školuju oni koje zanima folklor, dok kod nas to nije slučaj. Ona se usavršava tako što koristi svaku priliku da putuje na seminare gdje uči nove igre, pjesme i običaje Srba iz Makedonije, Crne Gore, Hrvatske i Srbije.
„Mogu slobodno reći da je folklor moja ljubav. Dio mene će uvijek da živi za folklor, jer jednom ko stane u kolo, ruku pod ruku sa drugim zaljubljenicima više nikada ne prestane da igra. Ko ga jednom zavoli , voli ga do kraja života.“
Tekst je nastao u sklopu projekta “Može i drugačije”, koji finansira Fondacija SHL.
eTrafika.net – Snježana Aničić
1 komentar
cestitke sandri istinskom zaljubljeniku folklora a i tekstopiscu anicicki koja nam je priblizila probleme i radosti folklornih drustava.