„Zavoljeti muziku je lako, školovati se više od deset godina je zadovoljstvo, svakodnevno vježbati pjevanje po nekoliko sati je užitak, odricati se većine aktivnosti kojima se moji vršnjaci zabavljaju je zanemarljivo, truditi se da prevaziđeš samog sebe je motivišuće, nije teško ni nemoguće uspjeti. Jedino teško je biti operska pjevačica u gradu koji nema operu. I teško i tužno i demotivišuće.“ Tako svoju ljubav prema klasičnoj muzici opisuje dvadesetosmogodišnja operska pjevačica Miljana Radinović.
Ljubav prema ovoj vrsti umjetnosti rođena je još u djetinjstvu. Redovno je na TV programima pratila balete, opere i koncerte klasične muzike. Nižu muzičku školu upisala je sa 13 godina, nakon toga uporedo je završila srednju muzičku i gimnaziju. Po završetku srednje škole, odlučila je nastaviti školovanje na Akademiji umjetnosti u Banjaluci, gdje je završila solo pjevanje.
„Dobra stvar na Akademiji su predavači, kada se radi o individualnoj nastavi najvažnije je imati dobrog profesora. Upravo sam zbog profesorke Snežane Savičić Sekulić i došla u Banjaluku da studiram“, istakla je Miljana.
Iako je zadovoljna onim što Akademija nudi, kao glavni nedostatak studiranja navodi manjak prostora, jer su studenti ponekad prinuđeni da vježbaju na hodniku ili u toaletu.
Još kao studentkinja nastupala je sa Banjalučkom filharmonijom i na projektu „Mostovi ljubavi“ koji su joj pomogli da izgradi karijeru.
U toku školovanja, nastupala je na mnogim koncertima gdje je osvajala nagrade. Dobitnica je i nekoliko laureata (specijalnih nagrada). Smatra da se na takmičenja ne ide prvenstveno po nagradu, te da je bitnije iskustvo i mogućnost da se nauči nešto novo.
„Možda bih izdvojila laureate u Rusiji, Slovačkoj i Crnoj Gori, ali svakako mi je najdraže takmičenje bilo u San Marinu, Italiji ‘Renata Tebaldi’ na kome sam imala priliku da provedem sedam dana sa kolegama iz cijelog svijeta“, rekla je ona.
Ističe da mnogi umjetnici iz inostranstva, sa kojima je imala priliku da nastupa, smatraju da je Balkan rasadnik talenata. U ovoj profesiji, majstorski kursevi i festivali su česti.
„Postoje stipendije, djelimične ili cjelovite, ali svakako moramo izdvojiti sopstveni novac za put i smještaj, ako ne i kotizaciju. Ponekad sam uspijevala da nađem sponzore, ali uglavnom bih imala samo pomoć roditelja. Postoji mogućnost da se angažuje agent koji ugovara koncerte i to je normalno u inostranstvu, dok mi ovdje još uvijek sve radimo sami“, naglašava Miljana.
Iako je imala priliku da se bavi i pop muzikom, kod nje nikad nije bilo dvoumljenja. Za nju su drugi žanrovi nestali kada je dobila mogućnost da pjeva operske arije. Smatra da je bitno ne miješati žanrove, jer to šteti glasu.
„Meni su dovoljni oni koji prepoznaju kvalitet. Imala sam priliku da nastupam pred više hiljada ljudi i komentari su obično bili pozitivni, čak i od onih koji su prvi put imali priliku da čuju solo pjevanje. Ne treba forsirati, samo dati priliku svakoj vrsti muzike i onda izabrati šta je to što nam se najviše dopada“, istakla je.
Do studentskih dana, školovala se u Srbiji gdje je rođena i odrasla. Prema njenim riječima, u samoj umjetnosti između Srbije i Republike Srpske nema razlike, ali u odnosu prema njoj ima. Beograd, Novi Sad, Niš i Kragujevac su gradovi koji imaju tradiciju klasičnog muziciranja. Postoji mnogo više festivala, manifestacija, kao i koncertnih dvorana, pozorišta. Takođe, misli i da je politička svijest o važnosti umjetnosti na višem nivou nego u Republici Srpskoj.
Njene obaveze su mnogobrojne, ali se trudi da ih dobro uskladi, jer je to njen ključ uspjeha. Angažovana je u Udruženju pjevača operske muzike „Figaro“ koje su osnovali operski pjevači iz Banjaluke. Pored „Figara“, radi sa djecom od 3 do 8 godina. Drago joj je što ima mogućnost da pomogne djeci koja žele da usavrše svoj talenat. Osim toga, radi i sa studentima.
Učestvovala je i na humanitarnim koncertima „Žrtve Japana“ i „Banjalučke dive svom gradu“. Miljanin rad su prepoznali i u Banjaluci, kada je 2012. nagrađena prestižnom nagradom „Banski dvor“ za najboljeg studenta na muzičkoj reprodukciji Akademije umjetnosti Univerziteta u Banjaluci.
Uspjeh je postigla i u predstavi „Mala sirena“ u kojoj je glumila sa glumcima Dječijeg pozorišta iz Banjaluke. Tokom studija je imala predmet glumu, ali se do te predstave nije praktično susretala sa tom umjetnošću. Predstava je doživjela veliki uspjeh, što potvrđuje i to što je još uvijek na repertoaru.
„Sama pomisao na ulogu Male sirene u meni budu neizmjernu radost. Razlika u poređenju sa mojim dosadašnjim iskustvom, pored očigledne razlike gdje nije akcenat na muzici, već na glumi, je u tome što je rad na predstavi, a kasnije i njeno izvođenje, ustvari timski rad koji u većem dijelu zavisi od ljudi koji se ne vide na sceni nego od individue koja samu predstavu izvodi“, navodi Miljana.
U Banjaluci živi osam godina, te naglašava da je još uvijek zaljubljena u ovaj grad. Drago joj je što je publika znatiželjna i puna podrške, a svaki novi projekat je dobro prihvaćen. Jedino što nedostaje gradu je operska kuća, veliki simfonijski orkestar i više radnih mjesta za one koji su svoj život posvetili muzici.
„Razumijem da svi ljudi ne osjećaju istu privrženost klasičnoj muzici kao ja. Jasno mi je da je moja potreba za operom veća u odnosu na druge ljude, ali nikako ne razumijem zašto u glavnom gradu RS nemamo opersku kuću. Kad se osvrnem iza sebe, ne vidim uspjeh u broju svojih nastupa već u broju ljudi koji sa istim entuzijazmom dolaze na koncerte uživajući u muzici koju prezentujem. U tim ljudima vidim želju i prepoznajem potrebu za kulturom“, naglasila je.
Kada je u pitanju izbor muzike koju sluša privatno, trudi se da svim muzičkim žanrovima da istu šansu, ali se uvijek vraća klasici.
Opersko pjevanje zahtijeva određenu dozu discipline. Potrebno je pridržavati se određenih pravila koja značajno utiču na glas i olakšavaju rad. Ova vrsta pjevanja traži dovoljno sna, odmornost, boravak van zadimljenih prostorija, a često i na hranu treba obratiti posebnu pažnju.
Iako se od umjetnosti na našim prostorima ne živi, postoje ljudi koji uspijevaju u svojim profesijama sa statusom slobodnog umjetnika.
„Rijetke su institucije u Republici Srpskoj koje finansiraju samostalne projekte i malo je prostora ostavljeno za kulturu. Naravno, sve bi bilo drugačije kada bi Banjaluka imala opersku kuću, tada bi kultura dobila mjesto koje zaslužuje. Nisam vična da riječima upućujem apele, ali ću svojim glasom iz sveg srca raditi na tome da se kultura podigne na nivo na kom pripada. Svaka pomoć je dobrodošla“, poručuje Miljana.
Trenutno sprema solističke koncerte na kojima će provesti publiku kroz različite muzičke epohe, upoznati ih sa arijama starih majstora, njemačkim lidom, srpskim i ruskim solo pjesmama, zaključno sa najlepšim arijama najistaknutijih operskih kompozitora.
eTrafika.net – Snježana Aničić