Tokom proteklih 25 godina, Zoran Kuvač napravio je oko 250 gitara i 100 tamburaških instrumenata. A kada kažemo “napravio”, zaista mislimo – napravio!
Piše: Vanja Stokić
Ovaj Visočanin sa banjalučkom adresom specijalizovao se za stvaranje klasičnih gitara, a kada smo ga posjetili u njegovoj radionici, rekao nam je kako je prije nekoliko dana mušteriji poslao tri naručene tambure. One su slabije tražene jer ljudi znaju da je orijentisan ka gitarama.
“Svi prave ono što ih najviše interesuje. Ja sam krenuo praviti instrumente zbog klasične gitare, a tambure sam sticajem okolnosti naučio praviti kod majstora u Sremskoj Mitrovici kod koga sam radio. Nakon perioda učenja sam težio da što prije krenem sa pravljenjem gitara, a u jednom periodu bilo mi je lakše doći do nekih matereijala za tambure, pa sam ih pravio malo više”, govori on, te dodaje da ga zanima sve u vezi akustičnih instrumenata.
U radionici mu pomaže Duško Damjanović, sa kojim pravi sve dijelove za gitare, osim pragova, žica i mehanizama za njihovo zatezanje. Drvo koje koristi dolazi iz dalekih zemalja, a nabavlja ih posredstvom trgovaca specijalizovanih za muzičko drvo.
“Za stranice i leđa se koristi palisander – indijski, brazilski ili madagaskarski. Dobra zamjena su neke vrste našeg javora. Za gornje ploče su se iskristalisali evropska smrča i kanadski kedar. Postoje i neki dijelovi koji se prave od ebalovine, a sam vrat je urađen od nekih vrsta mahagonija koji su lagani, prije svega honduraski”, nabraja nam Kuvač, dodajući da se gitara može napraviti i od domaćeg drveta, sa dodatkom ebalovine.
Umjesto nje se može koristiti i drugo drvo, ali efekat ne bi bio isti.
“Svako drvo je interesantno i volim raditi sa njim. Gitare od javora su malo zapostavljene a ja volim da ih pravim, to drvo je vrlo dekorativno i lijepo za obradu. Najljepša kombinacija je javor-smrča, njihova prašina je dosta drugačija od ostalih. Ima ljudi koji su alergični na prašinu palisandera pa ga izbjegavaju”, govori nam on.
Ispostavilo se da je najbolje drvo za stranice i leđa gitare brazilski palisander, koji je već dugo pod zabranom sječenja, a za gornju ploču evropska smrča. Te vrste su najcjenjenije i daju najbolji zvuk.
“Većina drveta dobija svoj puni zvuk tek kada odstoji. Poželjno je da se ono suši desetak godina prije ugradnje u instrument, a taj proces starenja se nastavlja i nakon ugradnje. Problem sa gitarom su dva materijala koji idu na gornju ploču i koji su srce instrumenta. Jednom starenje ne odgovara, to je kanadski kedar, a evropskoj smrči jako odgovara”, pojašnjava nam.
Zanat je učio od Duška Rajkovića u Sremskoj Mitrovici, a kasnije je proveo dva puta po mjesec dana kod majstora Hosea Romanilosa. Kako ističe, imao je priliku da uči od jednog od najboljih majstora za pravljenje ovog instrumenta.
Za izradu jedne gitare potrebno je između 180 i 200 radnih sati, što najviše zavisi lakiranja. Taj postupak traje 20-30 sati, dok postoje i neke tehnike kada se ono završi za dva do četiri sata. Ipak, sve započinje selekcijom drveta, pri samoj sječi drveta u šumi. Ono zatim putuje do trgovaca, a detaljnu selekciju obavlja majstor kada počinje da pravi instrument. Slijedi pravljenje dijelova i sklapanje, čime se završava grubi dio posla.
“Onda dolaze ukrasni dijelovi i dorađivanje instrumenta, što takođe traje jako dugo. Zatim ide lakiranje, pa fino uštimavanje visine žica i dijela koji je vrlo bitan za udobnost sviranja. Stavljamo mekane lakove koji su muzički najbolji, ali su istovremeno i najosjetljiviji. Zanimljivo je da te ručno rađene gitare nakon samo jedne godine izgledaju jako stare. Na fabričke instrumente su stavljeni tvrdi lakovi, zbog čega izgledaju kao novi i nakon 20-30 godina, ali oni nisu pogodni za sviranje”, naglašava Kuvač.
Njegove mušterije su prije svega učenici i studenti gitare, kao i njihovi profesori. Najviše ih je sa prostora bivše Jugoslavije, a dio intrumenata je otputovao u Italiju, Švajcarsku, Njemačku, Tursku, pa čak i Južnu Koreju. Prilikom izrade nema mnogo prostora za eksperimentisanje jer se radi o instrumentu čiji je izgled izrazito definisan, a kao najneobičniju narudžbu ističe onu kada je mušterija tražila da vrat gitare bude izrazito tanak. Ispostavilo se da je gitarista ostao bez dijela lijevog kažiprsta, što mu je stvaralo probleme u sviranju, pa je vrat morao biti uži. Sve ostalo se radi po standardima.
“Kao i ostali instrumenti, gitara je živa stvar. Potrebno je mnogo brige oko nje, promjene toplo-hladno su škodne za nju. Takođe postoji mnogo fizičkih oštećenja. Mi smo tu da se otklone i problemi koji se jave usred nekih neplaniranih okolnosti. To je jedna problematika sa kojom muzičari često nisu dovoljno upoznati”, naglašava.
Kada govorimo o samom muziciranju, ovaj majstor za gitare sa žaljenjem govori da svira tek toliko da isproba instrument i čuje rezultate svog rada. Razlog za to je sasvim banalan – nokti. Naime, sviranje zahtijeva lijepe nokte na rukama muzičara, a to je jako teško postići ako dane provodite u radionici.