Lidija Bojinović svira violinu već 17 godina. Trenutno radi kao asistentkinja na banjalučkoj Akademiji, a iza sebe ima niz uspješnih solističkih kocerata među kojima su koncert u Kolarčevoj zadužbini, Kulturnom centru Beograda, Gradskoj kući u Novom Sadu i Banskom dvoru u Banjaluci. Krajem septembra na velikoj sceni Kolarčeve zadužbine nastupaće sa ansamblom Ministarstva odbrane Republike Srbije „Stanislav Binički“.
Piše: Fedor Marjanović
„Ono što je počelo kao hobi, odnosno kao interesovanje izvan škole, završilo se kao velika ljubav i kao stil života“, govori Lidija o svom odnosu prema muzici.
Završila je Akademiju umjetnosti u Banjaluci u klasi prof. Ivana Otaševića, išla je na studentsku razmjenu u Italiju na konzervatorijum “Giuseppe Tartini” u Trstu, a master studije je završila u Novom Sadu u klasi prof. Florijana Balaža.
Kada govori o svom školovanju, smatra da je u Banjaluci najveći problem nedostatak konkurencije.
„Mana je što smo mala Akademija i to se osjeti u tom smislu da nemamo mnogo konkurencije. U Novom Sadu postoji desetak klasa violine, i prirodno je postaviti pitanje: ‘Gdje sam u svemu tome? Da li mogu biti bolji? Gdje sam u odnosu na ostale?’ U Banjaluci ima destetak studenata i nema velikih iskakanja. Potrebno je da se proširimo i stvorimo zdravu konkurenciju“, smatra naša sagovornica.
Ipak, što se kvaliteta školovanja tiče, tu nismo u zaostatku za ostalim zemljama. To je vidjela u konzervatorijumu “Giuseppe Tartini”. Iako naši studenti uvijek očekuju da će biti lošiji u takvoj okolini, ispostavi se da su među najboljim sviračima i da su neki od vodećih muzičara sa naših prostora. Tu joj je profesor bio Lucio Degani, violinista sa vrhunskom karijerom koji je proputovao cijeli svijet, svirao je i u orkestrima i kao solista, nastupao je kao koncert majstor. Ono za čim Lidija žali je što kod nas nema vrste takve podrške ili institucije koja bi organizovala tako opsežne koncerte i turneje.
„Za to je zaista potrebno da se ide negdje dalje“, dodaje Lidija.
Svoj asistentski rad na Akademiji smatra uspješnim i produktivnim, jer kako kaže nije tako davno bila studentkinja, pa da zaboravi te muke, prepreke i krize. Pored toga ima dovoljno iskustava koja može da prenese, a još uvijek usvaja nova znanja. Sve to pomaže da ostvari prisniji kontakt sa studentima, da oni razumiju ono što ona govori, a da i ona posmatra stvari iz njihove perpektive.
Smatra da postoji perspektiva za profesionalni rad muzičara, ali da mnogo stvari najmanje zavisi od ljudi koji se direktno time bave. Ono što je od velike važnosti je osnivanje simfonijskog ili filharmonijskog orkestra što bi omogućilo muzičarima da se bave onim za šta su se školovali, jer trenutno većina njih traži posao predavača u osnovnoj ili srednjoj školi, do čega je veoma teško doći, a pogotovo za stalno.
„Šteta je da ljudi ne uspiju ostvariti ono za šta su se školovali godinama“, zaključuje Lidija.
U tom pogledu Banjaluka kaska za gradovima iz regiona kao što su Beograd, Zagreb ili Novi Sad, koji imaju svoju tradiciju filharmonije, opere i baleta.
„To su institucije kulture koje se podrazumijevaju. One su osnova kulture, jer ako nemamo profesionalni orkestar bilo bi kao da nemamo ansambl pozorišta“, kaže Lidija za eTrafiku.
Nažalost, veoma je malo sluha i razumijevanja za rad ljudi koji se bave klasičnom muzikom. Ljudi često pogrešno misle da su školovani muzičari automatski sposobni da sviraju bilo šta. Osim truda i vremena, u jednom koncert se uloži najviše emocija. Samo pripreme za jedan solistički koncert mogu trajati pola godine. Situacija je još složenija sa pripremama za orkestarski koncert, u čemu može učestvovati oko 50 ljudi. Sama Lidija vježba od četiri do šest sati dnevno.
„Bilo bi mi drago kada bi u institucijama bilo više sluha za to da koncerti koje priredimo nisu samo nešto što se spontano desilo u roku od dva – tri dana, već da je to ozbiljan rad i ozbiljno ulaganje i da tome cijeli svoj život podredimo“, objašnjava naša sagovornica.
Takođe, postoji predrasuda da je klasična muzika nešto za šta je potrebna dodatna edukacija, koju treba razbiti.
„Trebalo bi napraviti edukaciju da klasična muzika nije neki bauk, nešto nezamislivo ili sa drugog svijeta. To je muzika koja postoji vijekovima. To je vrhunska umjetnost i samo treba uživati u njoj, a ne prilaziti joj sa podozrenjem“, objašnjava.
Dokaz su Lidijina lijepa iskustva sa solističkih koncerata. Pred nastup u Beogradu i Novom Sadu postojala je trema, jer to su gradovi sa tradicijom slušanja klasične muzike. Ali pred banjalučkom publikom odgovornost je možda i veća, jer se svira pred svojim ljudima. Svaki put je bilo pozitivnih komentara i konstruktivnih kritika, ali najljepše od svega je što to i drugi ljudi primijete i dobiju inspiraciju da urade nešto slično.
Najveća inspiracija joj je kada stane na scenu i osjeti atmosferu i energiju publike. Ta razmjena energije u toku samog koncerta je najveća inspiracija. Muzika je univerzalni jezik koji svi razumiju.