„Period života u Njemačkoj, odnosno 1997. i 1998. godina, bile su ključne da se počnem baviti hip-hopom. Tada sam upoznao hip-hop muziku i tu kulturu, zaljubio se u nju i odlučio da se aktivno bavim tim. Prvo sam počeo da se bavim grafitima, odnosno da ozbiljno slušam tu muziku do koje sam došao preko starijih prijatelja koji su tu bili i imali više znanja. Od slušaoca zapravo sam postao aktivni sudionik i počeo pisati tekstove. Hip-hop mi je puno pomagao pri povratku u Bosnu i Hercegovinu, gdje sam takođe bio neki autsajder i dijasporac koji nije znao da priča bosanski kako treba. Tuzla je za mene takođe bila novi grad i novo okruženje. Da nisam imao hip-hop mislim da bi taj prelazni period bio puno teži. Preko muzike i cijele te kulture u Tuzli sam upoznao nove prijatelje i ona me prati od tih dana sve do danas.“
Piše: Vedran Grahovac, foto: Jasmin Omerika i Mario Ilić
Ovako razgovor za eTrafiku započinje Adnan Hamidović Frenkie, proslavljeni i nagrađivani reper iz Tuzle. Zajedno sa Edom Maajkom i još nekolicinom repera postavio je temelje hip-hop scene u Bosni i Hercegovini. U svojoj karijeri koja traje više od 15 godina sarađivao je sa najvećim hip-hop muzičarima u regionu. U svojim pjesmama, naročito sa početka karijere, govorio je o mnogim važnim temama ukazujući na probleme društva u kojem živi. Britkost, hrabrost i bunt samo se neke od karakteristika po kojima je prepoznatljiv. Nastupao je sa Sarajevskom filharmonijom i dobitnik je nagrada Zlatna Koogla, Davorin i MTV Best Adria act za 2013. godinu.
Kako danas gledate na period kada ste sa malim brojem kolega zapravo postavljali temelje hip-hop scene u Bosni i Hercegovini i koliko je to bio težak put?
Ne bih rekao da je bio težak. Meni je to jedan od najdražih perioda u životu. Tih godina je sve bilo iskreno. Postojao je veliki entuzijazam, ljubav i volja i nije se uopšte razmišljalo o posljedicama, odnosno da li će to neko slušati i da li ćemo mi uspjeti nešto da izgradimo. Mi smo jednostavno voljeli tu muziku, radili konstantno na njoj, pisali tekstove i upoznavali ljude iz regije. Za nas je to bila zabava, druženje i jako lijep period. Postojalo je jedno veliko zajedništvo na sceni. To zajedništvo se kasnije izgubilo i ta scena se nekako skroz promijenila.
Kako objašnjavate činjenicu da je Tuzla nerijetko ispred većih gradova poput Sarajeva i Banjaluke, bar kada je u pitanju hip-hop kultura?
O tome sam često razmišljao i nemam neko objašnjenje osim da je tako jednostavno trebalo da bude. Ti ljudi koji su se našli u tom trenutku u Tuzli su morali da se sretnu i to se jednostavno desilo. Imali smo veliku prednost što smo imali medij, odnosno FM JAM emisiju koja je krenula 1999. godine. Tu smo počeli da se okupljamo. Rekao bih prije svega da to ima veze sa tuzlanskim mentalitetom koji je uvijek imao duh zajedništva i timski rad u poređenju sa drugim gradovima gdje su se brzo stvarale neke ekipice, podjele svađe i sukobi. FM JAM emisija je okupila na jednom mjestu sve ljude koji se ili bave hip-hopom ili vole hip-hop. I to je jako bitna i ključna stvar što je Tuzla bila predvodnik iako se to danas dosta izmijenilo.
Bili ste dio pokreta „Dosta“ koji je ukazivao na probleme pokušavajući da mijenja neke stvari u našem društvu. Kako vam se iz današnje perspektive čini situacija u BiH, ima li pomaka i nade za mlade ljude koji odlaze u sve većem broju?
Činjenica da mladi odlaze iz zemlje, kao što si i rekao, upravo govori o tome kakva je situacija u zemlji. Dakle, jako je loša, na stranu politika koja se manje-više nije ni promijenila. Kada me neko tako pita, odmah mi na um padaju ambijent i negativna atmosfera koja vlada generalno u BiH i koja se osjeti na svakom polju. Ti ako hoćeš da otvoriš ovdje firmu, a nemaš nikakve veze sa politikom, nailaziš odmah na velike probleme pri registraciji, pri porezima. Jednostavno, sistem je tako namješten da ti otežava da ti uspješno posluješ i izgradiš bilo kakvu karijeru ovdje. U još gorem položaju je kultura. Recimo, mi koji se bavimo muzikom 20 godina nismo nikad ni tražili ni dobili neku veću pomoć od države, grada, kantona ili entiteta. Jednostavno, znali smo da ne možemo računati na tu podršku kada su pozorišta u Sarajevu, Banjaluci ili Tuzli u takvim pozicijama da mole gradove. Gase im se grijanja zato što ne dobijaju dovoljnu podršku od onih od kojih bi trebali da je dobijaju. Znali smo da stvari trebamo uzeti u svoje ruke i boriti se za sebe. Kasnije smo skontali da saradnike možemo naći u drugim poljima, to su neke firme i sponzori kojima je interes da sarađuju sa alternativnim ili urbanim umjetnicima. Krenuli smo raditi sa njima i to se pokazalo dosta uspješno. To govori o tome kakva je situacija u državi. Ne vidim neke prevelike promjene. Ima dobrih ljudi u svim sektorima, i među političarima, ali generalno, taj aparat je napravljen da otežava a ne da pomaže ljudima u našoj državi.
Prepoznatljivi ste po društveno angažovanim pjesmama, naročito na ranijim albumima. Koliko umjetnik svojim djelom može da utiče na ljude i društvo u cjelini?
Ja vjerujem da može da utiče. Znam to prvenstveno na svom primjeru. Muzičari koje sam ja slušao su gradili mene kao osobu i pomogli mi da izgradim svoje stavove. Mnogi od njih su za mene bili veći autoriteti nego recimo roditelji ili profesori. Kada si tinejdžer, jedna osoba, idol koga ti idealiziraš, voliš i cijeniš, može jako puno da utiče na tebe. Taj uticaj ne mora uvijek da bude pozitivan, on ima i svoje negativne strane. Mislim da kultura, muzika i dobra i loša, može da utiče na omladinu. Kao što je meni u tom ključnom trenutku hip-hop bio neka smjernica, tako neko može i da ode u nekom drugom smjeru. Mislim da pop kultura, filmovi, muzika ili pozorište može da te nekako gurne u neki smjer koji će fakat obilježiti tvoj život. Toga sam postao svjestan malo kasnije, jer u tim mlađim godinama o tome nismo pretjerano razmišljali. I dan danas srećem dosta slušalaca koji mi govore kako im je neka pjesma pomogla, otvorila oči ili ih natjerala da razmišljaju o određenim stvarima. Mislim da to može dovesti do promjena kod ljudi, naravno ako ti to želiš, i ako tome pristupiš otvorenog uma.
Posljednjih godina zajedno sa Indigom i Kontrom stvarate jedan drugačiji i moderniji zvuk od onoga što ste radili ranije. Koliko je striktno poštovanje žanrova ograničavajuće za umjetničku slobodu i treba li se slijepo držati žanra?
Ja mislim da ne treba. Čovjek treba da bude otvoren i da eksperimentiše sa svim. Mi smo u tim godinama, kao što si rekao, bili malo više zatvoreni. Bili smo hip-hop „nacisti“ da tako kažem (smijeh), samo hip-hop i ništa drugo. Nismo htjeli ni da nam neko pjeva na refrenu, samo rep, skreč, dobar bit i to je to. Kasnije malo odrastaš, sazrijevaš i nisi toliko striktno zatvoren. Nemam ništa protiv toga da se miješaju muzički žanrovi, ali imam neku granicu i znam gdje treba povući liniju. Isprobavao sam i ja razne stvari, naravno ništa od toga nije objavljeno u javnosti, ali shvatio sam šta meni odgovara i šta mi stoji. Odnosno, šta ja mogu da radim, a šta ne mogu, da se pogledam u ogledalo i da me nije sramota. Tu granicu i liniju svako treba da pronađe za sebe. Mnogi od nas su počeli sa hip-hopom da bi kasnije shvatili da je to bila samo prolazna faza i da su sve vrijeme bili recimo rokeri ili narodnjaci. I da im je hip-hop bila samo jedna stanica da dođu do tog cilja.
Šta mislite o današnjoj rep sceni kod nas i u regionu, postoji li uopšte danas rep u onom smislu kakav ste stvarali vi, Marčelo, Edo Maajka i mnogi drugi prije desetak godina i ranije?
Mislim da postoji. Danas imamo trep ili neki miks žanrova. Mislim da je hip-hop scena na Balkanu jako raznolika i šarena. Ako neko voli da sluša stari zvuk sa kraja devedesetih, tu imaš Smoke Mardeljana, Bvana, Bad copy, pa i mi smo tu na neki način dio toga. Marčelo se ponovo vraća. Postoje i ovi noviji zvukovi i smjerovi. Ja sam trenuntno prezadovoljan balkanskom hip-hop scenom. Ona ima jako puno stilova i jako veliku publiku. Mi smo ovaj trenutak priželjkivali i nadali se da ćemo moći imati veće koncerte i hip-hop festivale. Mislim da je to ovaj sad period i da ga mi živimo, zato sam sretan i zadovoljan.
Kroz mnoge vaše pjesme izražavali ste bunt protiv nezdravog sistema i pokazivali hrabrost. Trebaju li danas mladi reperi, pa i umjetnici, generalno biti glasniji i hrabriji s obzirom na stanje u društvu?
U tome se slažem. To je jedan nedostatak trenutno. To sam baš nedavno shvatio kada sam slušao novu Marčelovu pjesmu Udahni, gdje on načinje tu temu. Kada sam poslušao tu pjesmu, shvatio sam, jebote pa ovo baš fali trenutno. Sa druge strane, to je donekle i normalno kada je sve oko tebe crno, želiš bar da u muzici to bude ljepše i da ne pričaš o tim stvarima. Kada sam slušao tu Marčelovu pjesmu dobio sam onaj stari osjećaj koji dugo nisam imao, a to je da je jedan hip-hop izvođač poslije dugo vremena rekao nešto bitno u pjesmi. Taj stav je bio sastavni dio svih nas, jer hip-hop bi trebao da se bavi nekim bitnim stvarima. Prije je svaki reper imao bar dvije socijale, kako smo mi to govorili. Odnosno pjesme koje su se bavile problemima koje smo imali. To nedostaje, slažem se, i nadam se da ćemo to vratiti u taj pokret i tu muziku.
Da li je muzičarima lakše uspjeti danas kada masovni mediji i društvene mreže imaju ogromnu moć ili je bilo lakše kada ste vi počinjali?
Mislim da je sad puno lakše. Prije si spot morao nositi na televiziju i radio, a rijetko koja televizija bi ga pustila. Danas je sve na klik i nisi primoran da ideš na medije iako mi sa njima i dalje sarađujemo. Treba koristiti i društvene mreže i medije, ali mislim da je danas definitivno lakše. Danas je sve puno jednostavnije, od procesa nastajanja pjesama do promovisanja pa i organizacije koncerata. Ja se sjećam kad se kod nas pojavio Facebook kakav je to bio boost za moju karijeru i koliko smo imali više ljudi na koncertima.
Jedan ste od rijetkih, vjerovatno i jedini reper u regionu, koji ima svoju (auto)biografiju koju ste radili zajedno sa piscem Borisom Lalićem. Kako je publika prihvatila knjigu „Koraci“ i kakve su povratne reakcije?
Reakcije su dosta pozitivne, knjiga se baš čita i imamo još četvrtinu prvog tiraža. Skoro čitav prvi tiraž smo rasprodali, što je veoma dobro s obzirom da je knjiga izašla na ljeto. Od ljudi koji su čitali knjigu, ali i kritike, dobio sam stvarno mnogo pozitivnih komentara. Iako je knjiga moja biografija isto tako je i zapis vremena o kome smo maloprije pričali, odnosno tim počecima. Nadam se da će inspirisati i druge da urade nešto slično jer hip-hop scena je ovdje dosta bogata i značajna za našu istoriju.
Već godinama nastupate širom regiona i svijeta i sarađujete sa mnogim velikim imenima. Koja je formula tog uspjeha i ima li je uopšte?
Na prvom mjestu je prijateljstvo, odnosno da li sa nekom osobom „klikneš“ ili ne. Upoznao sam i sarađivao sa dosta repera i muzičara iz drugih žanrova i puno je lakše raditi sa ljudima sa kojima imate nešto zajedničko. Tako su se i desile moje brojne saradnje i poznanstva. Nama je hip-hop bio most koji nas je spojio nakon ružnih devedesetih godina i pomogao nam da dođemo do istomišljenika u drugim gradovima i državama. Najbitnije je da si otvoren, da putuješ i da si spreman da učiš i upoznaješ ljude.
I za kraj, koliko je vrijeme korone i samoizolacije inspirativno za stvaranje i uspijevate li u ovim teškim vremenima pisati rime i raditi na nekim novim stvarima?
Prije ovoga imao sam jedan trenutak inspiracije i napisao sam u kratkom roku nekoliko pjesama. Imam deset pjesama spremnih za novi album i onda se desila ova korona i sve je to nekako stalo. U kući ne mogu da radim, sa djecom radim školski program, stalno je gužva (smijeh) i jako teško ide. Desila se jedna druga stvar i to mi je jako drago. Vratio sam se grafitima i počeo sam da crtam puno. To sam radio i prije, ali sam posljednjih godina to malo zapostavio. To mi je kao terapija i crtam na balkonu. (smijeh) Novi album će biti kada se ovo stanje normalizuje i nadam se da će biti objavljen krajem ove godine.