“Ako bi se uvijek svetili jedni drugima, to bi značilo da smo potpuno isti kao oni koji su nam nanijeli zlo. Ako je za tebe ubica onaj koji je ubio tvog oca, a ti si spreman da mu se osvetiš na isti način, stavljaš se s njim u ravan. Ne treba da u sebi imamo osvetničku mržnju. Treba da imamo argumente i dostojanstvo kojim ćemo dotaknuti nečiju svijest i učiniti da se sama zastidi svoje zlobe.”
Piše: Amina Cerić
Ovako svoju priču započinje Emsuda Mujagić (69) iz Kozarca. Njenim zalaganjem, još devedesetih godina, postavljeni su temelji Mirovnog Centra i nevladine organizacije “Srcem do Mira”. Ujedinila je žene širom svijeta koje su odlučile da se nenasiljem bore protiv nasilja, pomažu ugroženima, izlažu riziku za dobrobit drugih, te pokušaju da stanu u kraj bjesnilu rata, torturama, silovanjima i maltretiranjima nad civilima. Tako ujedinjene, bez obzira na nacionalnost i vjersko opredjeljenje, bile su tračak ljudstva koji se u tim godinama agonije gubio, te pokazatelj da su suživot i saradnja uprkos različitostima mogući.
Živjela je porodičnim životom u Kozarcu, gdje je i rođena. Emsuda Mujagić radila je u bivšoj fabrici celuloze i papira “Celpak” u Prijedoru, pored toga vodila je i kućnu radinost gdje su se proizvodili odjevni predmeti od vune i konca uz koju je otvorila i butik u Prijedoru. Bila je svestrana, uvijek spremna da pomogne drugima, pa je tako i zapošljavala žene sa područja Kozarca, Prijedora, Banjaluke, Sanskog Mosta, Novog Grada… Radilo se o nezaposlenim ženama, kao i penzionerkama sa malim primanjima.
“Tu su mogle zaraditi, školovati djecu, imati svoj džeparac, da ne ovise o svojim muževima. Za mene je to sve bilo normalno i logično jer sam i sama tako živjela. One su kroz sve to dobile na samopoštovanju jer su uvidjele vrijednost svog doprinosa i mogućnost življenja bez oslanjanja na nekog drugog”, prisjeća se Emsuda.
Tada je bila nesvjesna svog pozitivnog uticaja i osjećaja sigurnosti koji je ulijevala u druge ljude, a prvenstveno žene. Sve to se, i te kako, isplatilo u ratnim godinama. Početkom rata je sa dvoje djece, mužem i ostatkom porodice odvedena u logor Trnopolje gdje je provela mjesec dana. Uspjela je izaći sa djecom, konvojem su bili prebačeni u Travnik. Tu se našla sa svojom zaovom Nađom.
“Ista smo generacija, bile smo prijateljice. Ja sam htjela ostati u Travniku jer su mi roditelji i muž ostali u logoru. Našla sam se ni u čemu. Nisam imala ni dokumenata ni novca. Ona mi je uporno govorila kako moram ići, da ću biti od veće koristi ako izađem vani iz svega i da ću uspjeti napraviti nešto što će biti od velike koristi. Čudila sam se i pitala: ‘Šta ja to treba da uradim?’ Kao da sam ja bila neko ko može da pokrene mase. Sve mi je to na neki način bilo čudno, ali Nađa je prepoznala u meni to nešto”, prisjeća se svoje zbunjenosti u tim momentima.
Tek kasnije je shvatila da je to bilo povezano sa njenim prijeratnim aktivnostima i brojnim poznanstvima. Sljedećim konvojem trebalo je da odu u Split, a zatim u Zagreb.
“Što je ruha na meni i kruha u meni, bilo je sve što sam ja tada imala i naravno svoje dvoje djece. Tada još uvijek nisam u potpunosti bila svjesna rata, niti njegovog smisla. Radila sam ono što mi se činilo logičnim, jer sam još uvijek bila u onom svijetu normalnog života, međusobnog poštovanja, razumijevanja…”, govori ona.
U Zagrebu je preko prijatelja uspjela pronaći smještaj. Sjetila se ženske organizacije “Bedem ljubavi” kojoj je i ranije pružala podršku, pozvale su je da im se pridruži, te da zajednički prenose ono što se dešava na tlu BiH. Ubrzo nakon toga počeli su se otvarati i izbjeglički centri, sretala je sve više ljudi iz Sarajeva, Prijedora i Kozarca. Već 8. decembra 1992. godine registrovali su nevladinu organizaciju žena izbjeglica iz BiH u Hrvatskoj koja se zvala “Žena BiH”.
“Mene su odabrali za predsjednicu. To su bili temelji na osnovu kojih se izgradilo ovo što postoji danas. Pravili smo skupove i proteste, ali sve to je trajalo jedan dan i tu se završavalo. To nije bilo ono što smo mi zamišljali. Htjeli smo nešto što će ostaviti dugotrajan efekat. Imala sam jednu svesku u koju sam sve bilježila. Bila je ono najvrijednije, jer su se tu nalazili isplanirani sljedeći koraci: projekti, kontakti, planirane posjete, brojevi telefona… Tako smo počeli”, prisjeća se Emsuda.
Obraćali su se internacionalnim organizacijama i tražili pomoć. Priključilo im se oko 50 žena iz cijele BiH, različite nacionalnosti.
“Neke su se bavile starijim licima, neke djecom, bolesnicima, ranjenicima, ženama koje su preživjele razne torture i silovanja. Unutar organizacije imali smo doktora, pedijatra, psihologa, pravnika… sve što je bilo potrebno za pomoć i oporavak. Imali smo i tri kuće koje smo nazvali ‘Žena u nevolji’. Tu su bile smještane žene sa djecom. Bilo je besplatno, kao i hrana i lijekovi. Djeca su mogla da se školuju, a imali smo i posebnu sobu za studente kako bi mogli učiti u miru”, prepričava naša sagovornica.
Kada se radilo o djeci iz ‘miješanih brakova’, spajali su ih sa roditeljima i organizovali posjete, pronalazili sredstva za liječenja, plaćali su školarinu za nekoliko đaka iz Virovitice. Čak su uspjeli dobiti i odobrenje Vlade Republike Hrvatske za otvaranje osnovne škole do osmog razreda, te srednje ekonomske škole i gimnazije za bosansku djecu, što je bilo neophodno kada zbog diskriminacije i maltretiranja nije bilo sigurno da se spajaju sa ostalima. Takođe, za studente su pronašli donatore kako bi svoje studije mogli nastaviti u stranim zemljama.
“Prvi projekat koji smo napisali bio je ‘Psihosocijalna podrška kroz terapiju radom’, gdje smo se okupile i napravile frizerski salon, te salon za krojenje i šivenje. Poklanjale smo svoje proizvode, obilazile izbjegličke kampove, šišale i pravile frizure, odijevale odjećom koju smo pravile kroz radionice. Od starog i poderanog načinile bi novo. Od toga se uspjela izroditi i modna revija na drugu godišnjicu od osnivanja organizacije”, priča Mujagićeva.
Drvo mira
Na čelu značajne inicijative udruživanja žena svijeta za mir i zaustavljanje rata, Emsuda nije bila sama. Spomenula nam je starca kojeg nije htjela imenovati, ali nam je pokazala njegovu fotografiju. Imao je između 70 i 80 godina, bio je Emsudina zvijezda vodilja i jedan od prvih koji je naslutio sve velike korake koje je ona kasnije i napravila. Rekao joj je šta tačno treba da napravi, hrabrio je u teškim momentima, situacijama koje su se činile bezizlaznima.
“Pitala sam ga kako ću uspjeti okupiti žene širom svijeta ako ne poznajem strane jezike, a on mi je kazao da će se uvijek naći neko da mi u tome pomogne i da ne treba ništa da brinem. Zaista tako je i bilo, ljudi su dolazili i nudili pomoć, sa svih strana”, govori ona.
Osnivačkom skupštinom Pokreta žena svijeta za mir u BiH i Hrvatskoj – Srcem do Mira, jednoglasno je usvojen osmišljeni program. Godine 1994. u Samoboru okupilo se oko 400 ljudi iz 20 različitih zemalja svijeta
“Drvo mira simbolika je i pečat koji smo ostavljale za sobom. Rastom drveta raslo je i prijateljstvo. Takođe su organizovane i zajedničke molitve, meditacije, posjete zabranjenim mjestima… Trudile smo se neutralisati medije koji su širili neistine i laži. Jedino oružje koje smo koristile bili su mir, prijateljstvo, nenasilje, argumenti i istina”, objašnjava.
Od Zagreba do Kozarca
Među prvima se vratila u Kozarac i prenijela sve iz Zagreba. Promovisala je Udruženje Žena BiH – Srcem do Mira. Na korištenje su dobili zgradu koja je nekada služila kao škola, a danas je lokalcima poznatija pod nazivom “Žuta škola”. Prva konferencija u renoviranom objektu održana je 2004. godine.
“Napravljen je Mirovni centar u Kozarcu kao i u Vukovaru. To je bila jedna od tačaka koje je 94. godine donesena na osnivačkoj konferenciji. Ostvarili smo svoj cilj. Zamišljeno je da ovdje dolaze ljudi iz čitavog svijeta i da mogu na licu mjesta učiti o iskustvima nenasilne komunikacije i povratka na potpuno uništen prostor gdje je iz pepela izniklo ovo malo mjesto”, ponosno govori.
Imali su posjete sa Kosova, Amerike, Engleske, Njemačke, Italije, Francuske, Danske, Norveške, Austrije, Švedske, Hrvatske, Srbije, Crne Gore, Slovenije… Do 1998. godine zasadile su oko 15 sadnica drveća mira na različitim mjestima, a neka od njih su nažalost bivala počupana.
“Govorili su ‘To su one lude žene! Ne branite im ništa jer onda one žele još više iz inata!’ Zaista, kada su nam branili da širimo mir, tada su se samo razotkrivali oni kojima je rat išao u korist. Ostajali su oguljeni. Dijelili smo iskustva, načine na koje smo mi dolazili do određenih ciljeva, liječili smo rane jedni drugima razgovorom i slušanjem. Najteže je onome ko je ranjen i povrijeđen i ko je izgubio nekoga, da se suoči sa tom stvarnošću i sa nekim ko je indirektno ili direktno dio nesreće koja je doživljena, a da ne osjeti mržnju. Jer šta je mržnja? Mržnja je otrov u tvom tijelu i organizmu koji te uništava”, priča Emsuda.
Na prvobitni upit da li je Kozarcu potrebno ovakvo mjesto potpisalo se 2800 ljudi. Godinama je broj članova varirao. Emsuda kaže kako su dobrodošli svi oni koji su spremni da podrže i nastave graditi put mira koji je ona, ujedinjena sa drugim ženama, započela devedesetih u Zagrebu i očuvala ga do danas. Nepoželjni su samo oni koji bi izazivali netrepeljivost, svađu, nemir i raspravu. U prostorijama ove zgrade, za tako nešto nema mjesta.
Trenutno su svoje aktivnosti zbog epidemiološke situacije morale svesti na minimum. Konferenciju održavaju jednom godišnje, prisustvuju na dešavanjima posvećenim žrtvama rata, a u sklopu organizacije djeluju i žene pod nazivom “Više od kupusa”. Uzgajaju domaće voće i povrće, prave zimnice, džemove, suše, pakuju i prodaju čajeve, te izrađuju sapune hladnim postupkom.
Izradu ovog teksta podržala je Američka agencija za međunarodni razvoj Sjedinjenih Američkih Država USAID kroz projekat PRO-Budućnost. Sadržaj ovog teksta ne odražava neminovno stavove USAID-a ili Vlade SAD.
