Iako je u samo šestom mjesecu života ostao stopostotni invalid nakon što mu je dijagnostikovana dječija paraliza, ni to mu nije prepreka da predano i besprijekorno radi posao koji voli i da živi isključivo od svog vrijednog rada. Već više od dvadeset godina jedini je urar u kraljevskom gradu Jajcu. Satove popravlja i restaurira u prostoriji Udruženja paraplegičara i oboljelih od dječije paralize grada Jajca, čiji je predsjednik. Ima širok spektar interesovanja, a kada se ne druži sa satovima, igra šah i osvaja medalje i pehare na sportskim takmičenjima i prvenstvima za paraplegičare.
Piše: Dženita Strukan; Foto: Dženita Strukan
Emir Zejnilagić, jedini urar u Jajcu, ljubav prema ovom zanatu prepoznao je za vrijeme programa kojeg je pohađao u Višoj školi za tjelesnoinvalidnu djecu i omladinu u Zagrebu, poslije završene osnovne škole u Trapistima.
„Taj program je trajao između 30 i 40 dana, a edukatori su bili zaduženi da procijene koje zanimanje je najadekvatnije za svakog od nas, u zavisnosti od vrste invaliditeta. Ja sam imao dobre obje šake i kako sam tada tek počeo i hodati, s obzirom na to da sam bio nepokretan do 13. godine, postepeno sam napredovao“, prisjeća se Emir i dodaje, da je brzo zavolio satove te nije imao velike dileme prilikom izbora zanimanja.
U domu koji se nalazio u sklopu škole, koju je upisao nakon završenog programa, proveo je sljedeće tri godine, marljivo učeći zanat.
Na samom početku svog radnog vijeka, ali i za vrijeme školovanja u Zagrebu, Emir je sam izrađivao dijelove za satove i njihovu popravku. Danas je, kako kaže, daleko lakše nego prije. Većinu potrebnih dijelova nalazi i poručuje na internetu.
„Svaki sat se može popraviti. Kada sam ja završio zanat u Zagrebu, u Jajcu su radila trojica sahadžija. Ali ono što oni nisu mogli popraviti, ja sam popravljao. Zato sam se proslavio“, prisjeća se Emir svojih početaka.
U tom periodu ga je prijatelj sahadžija zaposlio u svojoj radnji u Jajcu, gdje je Emir, radeći nekoliko predratnih godina stekao dodatnu praksu i naučio, prema njegovim riječima, ono naročito bitno u zanatskom poslu — kako naplatiti svoj rad.
Ratne devedesete proveo je u Švicarskoj radeći za tamošnju poznatu firmu koja se bavi satovima. Po završetku rata, na ideju povratka u domovinu došao je saznavši od članova porodice da poslijeratno Jajce nema nijednog urara.
„Međutim, presudan trenutak odluke desio se malo kasnije, kada sam uspješno popravio skupocjeni zlatni „šafhauzen“ za samo dva sata. Šef mi se zahvalio, a ja sam ubrzo saznao da je on moj popravak naplatio 1000 franaka. Tada sam shvatio da želim nastaviti ovdje u Bosni. Takođe, supruga i ja smo iskoristili i okolnosti koje su nam išle u prilog, subvencije i finansijsku podršku koju je država Švicarska pružala te 1998. godine povratnicima za pokretanje sopstvenog biznisa u BiH. Nijednom se nisam pokajao zbog dolaska“, priča Emir.
Putoholičar je i izrazito druželjubiva osoba, širokih vidika i svjetonazora koja pozitivnom energijom plijeni osobe u svom okruženju. Poznavanje dva svjetska jezika — njemačkog i engleskog, olakšalo mu je sticanje velikog broja novih prijateljstava i poznanstava sa osobama sličnih intersovanja iz svih dijelova svijeta.
„Upoznao sam i divnog gospodina, urara iz Gane, s kojim sam još uvijek u kontaktu. Napravio sam mu sat od dijelova starih više od 150 godina. Dopao mu se toliko da je svim članovima porodice kupio sat moje izrade“, s osmijehom prepričava Emir.
Popravlja sve vrste satova, a mušterije mu dolaze sa svih kontinenata.
„Prije 40 godina nije bilo elektronike kao danas, nego omikron i mehaničko navijanje. Zahvaljujući Švicarskoj i mom znanju i iskustvu, idem u korak s vremenom“, ponosno navodi.
Danas mu, kaže Zejnilagić, ljudi na popravak najviše donose elektronske i automatske satove, dok se rijetko susreće s mehaničkim satovima. Satove na restauraciju i krupnije popravke mu uglavnom donose strani turisti i naši ljudi iz dijaspore, zahvaljujući kojima ostvaruje i najbolju zaradu, naročito za vrijeme ljetne sezone. U ostalom dijelu godine, njegov rad se bazira na sitnim popravkama i zamjeni baterija, kaiševa i narukvica, što donosi slabije prihode.
Ono što Emira posebno veže za satove su uspomene i trenuci koje, objašnjava on, satovi poput čovjeka pamte, bilježe i sjećaju se. Emir napominje da se u svojoj karijeri, dužoj od 40 godina, mnogo puta susreo sa teškim i bolnim situacijama koje emotivno utiču na čovjeka. Sada to doživljava kao sastavni dio svog posla koji se mora i treba odraditi.
„Imao sam jednog komšiju čiji je je sin poginuo u saobraćajnoj nesreći. Donio mi je njegov sat kojeg je stalno nosio, da ga popravim. Tog sata se i dan-danas sjećam, i krvi sam našao unutra. Strašno me to pogodilo, taj mladić je odrastao sa mnom. Sat sam popravio. Ne možemo vratiti život, vratimo uspomene“, dirljivo priča on.
Emir je prije pet godina izgubio mlađeg brata, a nekoliko godina prije i suprugu, također zbog bolesti. I pored svih teškoća i iskušenja koje je život stavljao pred njega, nije se predao niti izgubio vjeru i optimizam koji ga čini omiljenim u društvu prijatelja. Vodi zdrav i miran život sa šesnaestogodišnjom kćerkom. Za sebe kaže da živi punim plućima.
„Najveću satisfakciju i snagu mi daju motiv i želja da svoje dijete izvedem na pravi put, da ona vidi u meni oslonac i podršku u životu, to mi je najvažnije“, zaključuje naš sagovornik.
Ovaj tekst je nastao u sklopu projekta “Slobodni mediji za slobodno društvo”, koji realizuju Udruženje BH novinari i Asocijacija elektronskih medija u BiH, pod pokroviteljstvom Evropske unije. Sadržaj teksta je isključiva odgovornost UG “eTrafika.net” i ne odražava nužno mišljenje Evropske unije.