Nastalo iz inata 1996. godine, kako bi pokazali da i osobe sa invaliditetom postoje, žele i zaslužuju ljudska prava, goraždansko Udruženje oboljelih od cerebralne paralize i distrofije napravilo je značajne iskorake u svojih 25 godina rada.
Piše: Alem Bajramović; Foto: Alem Bajramović
Tada je udruženje imalo mnogo više članova nego danas jer su oni dolazili i iz susjednih opština. Ispočetka su se bavili humanitarnim radom, ali su uvidjeli da osobe sa invaliditetom imaju potrebu i za drugim stvarima. Radeći segment po segment, shvatili su da u mnogim oblastima mogu napraviti velike iskorake, osim kada je u pitanju zapošljavanje osoba sa cerebralnom paralizom i distrofijom. Predsjednica ovog udruženja Mirsada Ćulov, kaže, kako su na tom polju uvijek nailazili na veliki zid i zatvorena vrata.
„Kod nas još uvijek postoje velike predrasude i stereotipi. Kako osobe sa invaliditetom nisu spremne raditi, nisu u mogućnosti, nisu odgovorni. A mi poznavajući sebe, takve kakvi jesmo, znali smo da je to sve suprotno od toga. I onda smo, vjerovatno malo i iz revolta, željeli da to dokažemo“, govori nam ona.
Njihova partnerska organizacija iz Njemačke, koja već ima lanac radionica gdje zapošljavaju osobe sa invaliditetom ili ih radno angažuju, odlučila je pomoći i surađivati sa goraždanskim udruženjem. Goraždanska Radionica „Životna pomoć“ registrovana je kao privredno društvo.
„Tada nije bilo Zakona o zapošljavanju osoba sa invaliditetom i počeli smo da radimo kao prava firma, sa svim papirima, sudskom registracijom, svim onim što je potrebno da ima jedno d.o.o. Prvo smo bili orijentisani na proizvodnju drvenih igračaka. Radili smo „puzzle“. Imali smo 13 vrsta puzzli sa životinjskim motivima, sa ekološki zdravom bojom i zdravim drvetom“, priča Mirsada Ćulov.
Igračke su prve dvije godine izvozili i u Njemačku, gdje su ih kupovala pojedina obdaništa.
„U Njemačkoj su se svima dopadale, a kod nas su se kupovale u jako malim količinama. Bilo je mnogo pohvala i tapšanja po ramenima, a kad treba da se kupi onda su se opredjeljivali na jako male količine koje nama nisu davale sigurnost za opstanak. Štaviše, primijetila sam da su neki od kupaca možda i više vrijednovali neke igračke koje su bile sumnjivog porijekla, nego ove naše“, ističe.
Usljed nedostatka tržišta za njihove proizvode morali su obustaviti proizvodnju igračaka. Dok su radnici čekali bolje dane, radionica se našla na meti vandala koji su je potpuno devastirali. Pojedinci su jednog vikenda pokušali da izvade bakar iz radionice, kako bi ga prodali kao sekundardnu sirovinu. Tada je udruženju i ovom malom preduzeću pričinjena šteta od oko 10.000 KM, a vrijednost bakra procjenjuje se na oko 300 KM. Slučaj se našao i na sudu gdje su izvršioci dobili samo uslovnu kaznu, a nadoknada štete nije bila moguća, jer je jedna osoba bila nezaposlena, a druga maloljetna.
U međuvremenu, udruženje je pružalo podršku svojim članovima u obrazovanju, ali i ostalim segmentima u skladu sa mogućnostima, s obzirom na to da udruženje nema veliku finansijsku potporu od gradskih ili kantonalnih vlasti, niti je imalo u prošlosti.
„Imamo i sreću da imamo dosta naših sugrađana, istaknute i ugledne osobe, koje su odlučile pomoći našem udruženju svojim stručnim radom. Po našem Statutu mi te osobe nazivamo ‘pomažući članovi’, to su osobe kojima dugujemo veliku zahvalnost u svim segmentima i znamo da se uvijek možemo oslonuti na njih. To je ono što nam je dalo veliki vjetar u leđa“, govori nam ona.
Dobili su nadu vidjevši da se u komšiluku njihove devastirane radionice otvara firma koja se bavi šivenjem odjeće za zaštitu na radu i automobilskih presvlaka, pa ima određenu količinu otpadnog materijala, koji je kvalitetan i od kojeg se mogu šiti i krojiti manji predmeti.
„Došli smo na ideju da ih pitamo možemo li uzimati taj ostatak materijala i oni su nam to odobrili besplatno. Napravili smo ugovor i počeli pisati projekat. Ponovo smo projekat poslali prema Njemačkoj, međutim tada više naša partnerska organizacija nije mogla da nas podrži. Ali su nas uputili da budemo njihovi glavni gosti na konferenciji kako bi zajednički predstavili projekat Internacionalnom Rotary klubu“, prisjeća se Mirsada Ćulum.
Nakon što je sa svojim udruženjem predstavila projekat i opisala položaj osoba sa invaliditetom u Goraždu i u BiH, dobili su podršku od Rotary kluba. Uz njihovu pomoć uspjeli su adaptirati prostor i kupiti potrebne mašine za rad na novom asortimanu proizvoda. Od 2015. godine iz ove radionice ponovo se čuju smijeh i topao razgovor, ali i zvukovi mašina za šivanje na kojima rade vrijedne ruke članova udruženja. Od tada pa do danas ova radionica, ili kako je članovi udruženja nazivaju „naša mala firma“, proizvodi platnene predmete, a osnovni proizvod su papuče.
Stalno je zaposleno pet osoba, a mnogo više njih je angažovano na povremenom radu, u skladu sa mogućnostima i potrebama radnika. Ne izostaje ni podrška roditelja članova. Jedna od uposlenica je Naima Pita, majka preminulog člana ovog udruženja. Kaže kako je njoj dolazak u radionicu dolazak u svoju drugu kuću, u drugu porodicu, koja joj je zajedno sa Udruženjem puno pomogla kada joj je bilo najteže.
„Ovdje sam od početka rada ove radionice, jer moj rahmetli sin Mirza bio član Udruženja. On je preminuo 2011. godine. Ja sam ostala i dalje ovdje da radim, da doprinesem na neki način“, kaže Naima Pita.
Ističe kako rad u ovoj radionici nosi mnogo pozitivnih i toplih emocija.
„Ovdje nam je lijepo. Družimo se svi skupa. Izađemo iz kuće da se nečim zabavimo. Stvarno smo ovdje svi kao porodica. Razumijemo jedni druge, popunimo svoje slobodno vrijeme, ali i zaradimo. Zaboravimo svi na svoje probleme koje imamo kući“, objašnjava nam.
Dok rade na izradi novih papuča pred zimsku sezonu, uposlenici ove radionice kažu kako bi voljeli da je kupaca više, ali su ipak zadovoljni svojim radom i mušterijama. Da topla atmosfera i ljubav vlada u ovoj radionici dokazuje Armin Zec, koji je upravo na ovom radnom mjestu upoznao ljubav svog života.
„Upoznali smo se kada sam ja potpisao prvi ugovor u radionici. Tako smo se vremenom i zavoljeli. Iz te ljubavi sam dobio i kćerkicu“, kaže nam on.
Trenutno u ovoj sretnoj porodici radi samo Armin, a njegova supruga posvetila se brizi o kćerki. Njemu je ovo prvo radno iskustvo i od plate koju zaradi izdržava tri člana porodice. Ova prilika mu puno znači.
„Gdje god sam predavao molbe za zaposljenje dobio sam glatko odbijenicu. Kažu: ‘Ti si nesposoban, ti ne možeš raditi.’ A niko te ne pita imaš li ti novca da živiš, možeš li živjeti od invalidnine od 240 maraka? Ali, nažalost, takva je država da nemaju razumijevanja prema nama. Ovdje se osjećaš korisnim, osjećaš se da privrijeđuješ za kolektiv i porodicu“, ističe Zec.
Pojavom virusa korona rad je privremeno obustavljen. Otkazane su im narudžbe, papuče su prestale da se prodaju i vidjeli su da opet idu unazad.
„Ali, to nas nije toliko zabrinjavalo koliko nas je zabrinjavao taj strah koji su mediji unijeli u sviju nas. I onda smo se ‘jaranski’ dogovorili da prestanemo sa radom. Napravili smo na Fejsbuku našu grupu i vidjela sam, poslije deset dana, da oni svi jedva čekaju kad će ponovo na posao“, priča Mirsada Ćulov.
Nestašica zaštitnih maski otvorila je nove mogućnosti ovoj radionici. Od Kriznog štaba BPK Goražde, dobili su uzorak po kojem su počeli šiti maske. U početku su pravljene za ljekare i medicinske sestre, a kasnije su bili preplavljeni narudžbama iz cijele Bosne i Hercegovine. Njihove maske stigle su čak i do Sjedinjenih Američkih Država.
Iako šivaće mašine u ovoj maloj firmi u ritmu rade, izvan nje, u Goraždu, ali i cijeloj Bosni i Hercegovini i dalje ostaje diskriminacija i nepoštivanje osnovnih ljudskih prava osoba sa ivaliditetom. Ostvarivanje radnog odnosa mnogima od njih je ostvarenje sna, ali proizvod i rad, onih rijetkih koji imaju sreću da se zaposle, u ovoj državi malo je cijenjen. Prepreke i barijere su brojne, počev od onih arhitektonskih, koje se uz malo volje i dan posla mogu prilagoditi za sve osobe sa invaliditetom. Pitanje je kada će se početi poštivati prava osoba sa invaliditetom, uprkos tome što je Bosna i Hercegovina potpisala i ratifikovala deklaracije koje osiguravaju ljudska prava svih njenih građana i građanki. Do tada, ovo udruženje i ova radionica ostaju da se svojim radom i zalaganjem bore i dokazuju da osobe sa invaliditetom mogu biti jednako dobri radnici kao i svi drugi.
„Ponekad imamo i te barijere u mozgovima nekih, tako da kažem, zdravih, ali nadam se da ćemo i to pobijediti“, zaključuje Mirsada Ćulov za kraj našeg razgovora.
Izradu ovog teksta podržala je Američka agencija za međunarodni razvoj Sjedinjenih Američkih Država USAID kroz projekat PRO-Budućnost. Sadržaj ovog teksta ne odražava neminovno stavove USAID-a ili Vlade SAD.
