Udruženja koja okupljaju osobe sa mentalnim ili fizičkim poteškoćama rade ogroman posao kako bi svojim članovima, a našim sugrađanima širom Bosne i Hercegovine, upotpunili svakodnevicu i obezbjedili bar minimalna ljudska prava i jednakost. Jedno od takvih udruženja je i “Leptir” iz Srebrenice. Ovo udruženje okuplja djecu i omladinu koja imaju različite fizičke i mentalne poteškoće, a koja dolaze iz opština Srebrenica, Bratunac, Milići, Vlasenica i Šekovići.
Piše: Alem Bajramović, Foto: Alem Bajramović
Ideja o osnivanju udruženja rodila se nakon rata kada je sadašnja predsjednica Udruženja Željka Marić Katanić, tražeći mjesto školovanja za svoju kćerku, vidjela da postoje i druge majke koje svoju djecu sa poteškoćama u razvoju nemaju gdje poslati u školu. Tako se je formirala neformalna grupa roditelja koji su svojim zalaganjem, trudom i protestima napravili pomake u poštivanju ljudskih prava njihove djece. Udruženje je zvanično osnovano 2001. godine. U Srebrenici je održan protest roditelja, jer nije bilo mjesta u klupama za njihovu djecu sa invaliditetom za koje je čuo i tadašnji Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu Volfgang Petrič. Svojom odlukom naredio je otvaranje specijalnog odjeljenja. Zbog nebrige vlasti i nedovoljne podrške donatora, ‘Leptirići’ su se dugo borili da njihovi snovi opstanu. Sada imaju svoju kuću, plastenik i mir u Potočarima.
Kao i u većini mjesta u BiH zapošljavanje osoba sa invaliditetom je najveći problem. Iako je u nekim firmama zakonom propisano da se OSI moraju zaposliti, te firme će radije platiti penale ili zaposliti civilne žrtve rata ili civilne invalide rada, te tako zaobilaze populaciju koju okuplja „Leptir“ i njemu slična udruženja. Razlog za takvo stanje Željka najviše pronalazi u predrasudama koje vladaju u bh. društvu.
„Oni ne znaju koliko oni mogu da postignu. Mi sada možemo reći da smo ušli u neko partnerstvo sa fabrikom kontejnera u Potočarima, gdje su tri osobe sa invaliditetom zaposlene. Dvije su gluve i jedna je sa mentalnim poteškoćama. Mislim da bi to bila lijepa priča u Srebrenici da ova populacija može da se zaposli u fabrikama“, nastavlja Željka.
Trenutno im je najveći problem popravak vozila udruženja. Ovo otežava njihov rad, putovanja i boravak djece na aktivnostima. Ako želite pomoći, sredstva možete uplatiti na račun Udruženja roditelja hendikepirane djece i omladine “Leptir” Srebrenica, na broj računa: 5620090000079303, otvoren u NLB banci. Broj deviznog računa je 54010-1952161, IBAN: BA 395620098046782106, SWIFT: LHBIDEFF, Bank cod: RAZBBA22
Ključ za svaku uspješnu i sretnu zajednicu je komunikacija. A to je slučaj i u „Leptiru“ gdje su radost, razgovor i druženje jedni od glavnih ciljeva. Tako se članovi udruženja uče znakovnom jeziku, bez obzira na to da li pripadaju kategoriji gluhih ili ne. Jer bitno je razumijeti druge.
„Imamo dosta osoba koje koriste znakovni jezik i oni se druže sa njima. Znaju da komuniciraju i bez posebnog znakovnog jezika, ali vole i oni da nauče poneki znak. Kroz svakodnevan rad objašnjavamo im koji je znak za šta“, kaže Tijana Jovanović, defektologinja u „Leptiru“.
„Leptir“ je sa udruženjem „Beskrajna priča“ iz Bratunca započeo saradnju na ovom polju. U udruženje iz Bratunca idu djeca redovnog razvoja, poslije škole ili zbog savladavanja gradiva. Zajednički rad ova dva udruženja doveo je do toga da djeca redovnog razvoja uče znakovni jezik, a sve to se obostrano odvija volonterski.
„To je dobra volja djece i djeca su prihvatila da idu na te radionice. I oduševljena su. Sada oni znaju znakovni jezik, znaju osnove. Pa kad sretnu Dajanu u gradu pozdrave je kako su učili na radionicama. Simpatično je kada međusobno u odeljenju komuniciraju jedni sa drugima, a ostali to ne znaju. Tako da im je baš zanimljivo“, dodaje Tijana.
Željkina kćerka Dajana rođena je kao zdravo dijete, ali zbog korištenja pogrešnih injekcija, dok je bila beba, izgubila je čulo sluha.
„Znakovni jezik je maternji jezik gluhih. I zašto ne dozvoliti toj djeci da se školuju, da koriste svoj maternji jezik. Ja sam zagovornica da se znakovni jezik uvede bar u zadnje semestre svih fakulteta. Pogotovo ako je u pitanju socijalni rad, medicina ili psihologija“, priča nam Željka.
Ovo udruženje svakodnevno radi. Okupljaju djecu i omladinu od pet do 35 godina. Aktivnosti udruženja su brojne i raznovrsne. Kada smo došli, dočekali su nas sa kafom i palačincima sa domaćim pekmezom od jabuka. Svojim drugarima i gostima palačinke, ali i ostalu hranu, pravi Stefan. On je glavni kuhar u Udruženju, a mi kao degustatori tvrdimo da ga ne treba mijenjati. Stefan je išao dvije godine u školu u Banjoj Luci gdje je naučio kuhati. Kaže da može praviti sve, ali najdraže su mu pite, a pogotovo zeljanica. Njemu je boravak u Udruženju jako koristan i ugodan i drago mu je što su nam se svidjeli palačinci koje je napravio.
Da su barijere samo u glavama ljudi dokazuju i Selim i Advija. Oni su na nedavno održanom međunarodnom sportskom takmičenju „Igre Oaze“ iz Sarajeva, u Srebrenicu donijeli nekoliko medalja. Selim je uvijek lijepo obučen i sređen. On je atletičar i jako voli da trči. Ovo mu nije prvi put da donosi medalje u svoj kraj. Ovaj put je na takmičenju u trčanju na 200 metara osvojio treće mjesto. Selim nesebično ističe i to da je njegov prijatelj Mehidin iz „Leptira“ osvojio dvije zlatne medalje u trčanju. Advija je bila dio „Leptirovog“ tima koji se takmičio u boćanju. Petočlani tim osvojio je prvo mjesto, a Adviji je ovo prvi put da se takmiči. Osmijeh na licu zbog velike pobjede nije krila, a pogotovo joj je bilo drago što su bili bolji i od sportista iz Sarajeva. Ona jedva čeka neko novo takmičenje i novo zlato.
Spisak svih aktivnosti, emocija učesnika i odličnih rezultata ‘Leptirića’ je zaista velik, a sigurno bi bio bogatiji da nailaze na veću pomoć države. Dok taj proces ne počne, Udruženje bez obzira na sve, svojim korisnicima pruža razne aktivnosti i projekte. Članovi Udruženja izrađuju rukotvorine, imaju muzičke, kulinarske radionice, prave zimnicu, sade cvijeće, imaju i svoj plastenik, idu na izlete. Zajedno proslavljaju rođendane i vjerske praznike, ali i razgovaraju o ozbiljnim temama kao što je zaštita od seksualnog nasilja. Najviše pominju takmičenja i posjete Sarajevu, Banjoj Luci i Tuzli. Ono što se najviše nastoji kroz interakciju i aktivnosti sa članovima udruženja jeste osposobljavanje za samostalan život.
Izradu ovog teksta podržala je Američka agencija za međunarodni razvoj Sjedinjenih Američkih Država USAID kroz projekat PRO-Budućnost. Sadržaj ovog teksta ne odražava neminovno stavove USAID-a ili Vlade SAD.
