Osim simpatija publike, roman “U jarku”, nedavno je Slađani Perković donio i posebno priznanje Europske unije za književnost (EUPL). Kako kaže u intervjuu za eTrafiku, bila je ubjeđena da se radi o grešci.
Piše: Vanja Stokić
Ova Banjalučanka sa pariskom adresom iza sebe ima objavljenu zbirku kratkih priča “Kuhanje” i roman “U jarku”. Povezanost sa Bosnom i Hercegovinom daje joj dovoljno materijala za pisanje knjiga. Najavljuje novi roman, ali govori i da je privlače dramski tekstovi i priče za djecu.
Čestitam na nagradi! Gdje te je vijest zatekla i kako si reagovala?
Hvala! Iskreno, bila sam ubjeđena da je u pitanju greška i samo sam čekala da mi jave da moj roman ipak neće biti nominovan za EU nagradu za književnost. Mislim da puno žena pati od tzv. sindroma varalice, pa eto izgleda da ni ja nisam izuzetak.
U jednom intervjuu si rekla da je roman “U jarku” nastao tokom boravka u BiH. Koliko je BiH loša za život, a dobra za posao? U ovom slučaju mislim na gomilu tema i materijala za književnike i novinare.
Zapravo, “U jarku” je napisan u jednom potkrovlju u Parizu. Tek nakon mog preseljenja u Francusku sam shvatila koliko ono sto mi živimo na Balkanu, u Bosni i Hercegovini je, hajde da to kažem biranim riječima — originalno.
Ova zemlja jeste mjesto iz koga ja crpim ideje za sve što pišem, mada bih ja voljela da je drugačije. Ko ne bi volio živjeti u dosadnoj zemlji, gdje se ništa bitno ne dešava, ali gdje živimo normalno. Kada kažem normalno mislim da imamo svi jednaka prava, pristup kvalitetnom zdravstvenom sistemu, zdravoj hrani, dobrom obrazovanju i da ne nabrajajam dalje.
Slađana Nina Perković za eTrafiku: Nedostatak empatije je odlika našeg društva
Nagovijestila si novi roman, da će biti drugačiji od prvog. Da li nam možeš otkriti neki trag ili ostavljaš da se iznenadimo?
Kada sam se počela baviti pisanjem, obećala sam samoj sebi da ću dosta eksperimentisati kada su u pitanju i teme i stil, tako da će moj drugi roman biti opet nešto potpuno drugačije. To naravno može biti mač sa dvije oštrice jer ljudima koji su voljeli “U jarku” ili “Kuhanje” možda se neće automatski svidjeti i moja nova knjiga. Ali, ne mogu si tu pomoći. Pisati uvijek isto je toliko dosadno. Kad već od književnosti nema ni novca ni slave, hajde da se onda bar dobro zabavim.
A kada je u pitanju tema samog romana, neću je otkriti. Neka bude iznenađenje, ali evo, reći ću da se radnja se odvija u Parizu i da taj Pariz nije ni grad svjetlosti ni romantičan.
Objavila si zbirku kratkih priča i roman. Privlači li te još neka forma?
Dramski tekstovi, ali i priče za djecu. Imam milion ideja, ali kako trenutno nemam vremena da se u potpunosti posvetim pisanju, rad na njima ostavljam za kasnije.
Za knjigu “Kuhanje” rekla si da si je stalno pisala i brisala, da isprva nije trebalo da bude objavljena. Nisi valjda izbrisala nešto bitno?
Nadam se da nisam! Proces pisanja priča je trajao tako dugo da ni sama više ne znam šta sam izbacila, šta nisam. Tokom pisanja “U jarku”, naučila sam jednu vrijednu lekciju, a to je da se ne treba vezivati za rečenice. Kao i u životu, ako nešto ne funkciniše, onda ne funkcioniše i tačka. Jednostavno to treba tako prihvatiti. Izbaciti čak i cijelo jedno poglavlje romana zna biti jako korisno za dinamiku cijele priče.
U tvojim djelima je feminizam uveliko prisutan. Svojoj junakinji si pomogla da se izvuče iz jarka, a oko nje je bila gomila drugih žena koje to nisu uradile. Koliko je tu sličnosti sa stvarnim životom?
Glavna junakinja “U jarku” nema neke naročite ambicije. Jedino što ona želi jeste da je svi ostave na miru. Naravno, u našem društvu je to nemoguće, jer imamo tu naviku da drugima sjednemo za vrat i ne damo im da dišu. Uvijek neko ima nešto pametno da kaže vezano za to kako drugi žive svoj život.
Meni je na kraju bilo toliko žao moje glavne junakinje da sam joj morala dati još jednu šansu. Dopustila sam joj da se izvuče iz jarka, ali šta će ona učiniti dalje sa svojim životom, to je već priča za neku drugu knjigu.
Završila si novinarstvo, a na Fejsbuk profilu ti piše da si slobodna novinarka i fotografkinja. Da li možeš da mi daš malo više detalja? Kojim temama se baviš i kojim formama?
To samo govori da mi je Fejsbuk profil užasno zastario. Najbolje je reći da sam bila slobodna novinarka i fotografkinja. Radila sam za evropske, francuske, pa i naše regionalne medije. Pratila sam uspon francuske ekstremne desnice, ali i pisala reportaže sa kampova obuke za civilnu neposlušnost. Teme koje su me najviše interesovale, o kojima sam voljela pisati, bile su građanske inicijative, kao na primjer, kada grupica mladih ljudi zauzme zgradu u samom centru Pariza koja pripada nekom osiguravajućem društvu i koja već godinama zjapi prazna i da je da na korištenje beskućnicima. Dugo sam pisala i za moj blog o putovanjima, ali to je sad već neki drugi život. Danas radne dane provodim radeći uglavnom ispred kompjutera.
S koje strane diktafona ti je ugodnije?
Kad kažeš diktafon uvijek se sjetim kako sam jedne prilike provela dva sata u razgovoru sa sagovornikom da bih nakon toga primjetila da ništa od toga nije snimljeno. Nemam pojma kako sam napisala taj tekst. Tako da, reci ću da mi je svakako ugodnije biti ispred diktafona.