Mnogo godina nakon što je odslužio vojsku u Vijetnamu, James Lubetkin je za “The Christian Science Monitor” iznio dirljivu priču o mirnoj noći tokom rata u Vijetnamu i nasilnim sukobima koji nanose bol čovječanstvu iz godine u godinu. Priča je dobila priznanje za jednu od 100 velikih priča koje su obiježile istoriju, navodi sajt Columbia Journalism.
Vrijeme praznika u ratnoj zoni 1968. godine
Bio sam u glavnoj bazi, jedan od pola miliona američkih žena i muškaraca koji su bili u Vijetnamu. Božić u ratnoj zoni je gorak. Duh je budan, osjećanje prijateljstva i optimizma je dobrodošlo, a istovremeno je prisutan osjećaj realnosti da se nalazite u ratnoj zoni, a samim tim i neopsiva, užasna samoća.
Bili smo odvojeni od onih koje smo voljeli, ali i odvojeni i nezavisni od dnevnih događaja u Americi koji su 1968. godinu napravili jednom od najburnijih godina u skorašnjoj istoriji SAD-a. Bili smo u ratu.
Kao i većina Amerikanaca u Vijetnamu, bio sam uključen u borbene operacije. Stigao sam u martu 1968. godine, šest sedmica nakon glavne Tet ofanzive. I dok je Vijetnam bio u fokusu svih vijesti, neki ljudi napolju su se igrali sa našim emocijama, a neki su se molili za nas.
Ubrzo nakon dolaska, čuo sam iznenađujuće izjave predsjednika Lyndon Johnsona: “Neću prihvatiti kandidovanje svoje stranke kao vaš predsjednik”. Da li je ovo na neki način značilo da je mir bio nadohvat ruke?
U aprilu, u šoku, tugi i bolu, primio sam vijest o ubistvu Martin Luther Kinga i osjećao frustraciju zbog sporog početka pariskih mirovnih pregovora, koji će trajati gotovo sedam godina. Iznova sam se šokirao kada je u junu ubijen Bobby Kennedy. Toga ljeta čitao sam o političkim skupovima u Majamiju i Čikagu, o japijima, hipijima i o sve više nasilja.
Nada je vraćena u jesen kada je predsjednik Johnson obustavio bombardovanje sjevernog Vjetnama. Ali, nada je zamijenjena razočarenjem kada je Richard Nixon umjesto Hubert Humphreya izabran za predsjednika. I to je bio Božić.
Bob Hope, Ann-Margaret i Rosey Grier došli su u našu bazu da nas zabavaljaju. Hiljade su prisustvovale, ali onoga čega se najviše sjećam su okolna brda na kojima je postavljena straža, oružje spremno za napad koji nikad ne dolazi.
Ljudi sa kojima sam bio na Badnje veče, postavili su vještačko drvo sa ukrasima i papirnim isječcima. Pjevali smo Božiće pjesme, razmjenjivali jeftine poklone. Naš narednik došao je sa tacnama prepunih hladnog pića, salata, svježeg voća, hljeba, kifli i kolača.
Božić je bio miran, gdje god je to bilo moguće u Vijetnamu, bio je to dan za odmor. Bogosluženje je održano, a u menzama je služena večera sa drugog kraja svijeta: ćuretina, proja, sos od brusnice, slatki kromir i pita od jabuke. Crveni krst nam je proslijedio poklone koji su sakupili volonteri u SAD-u.
Sve u svemu, tih nekoliko dana je bilo vrijeme mira. Prošle su mnoge godine. Razmišljao sam unazad. Ali slika praznika koju sam nosio nije slika vojne baze koja se prži na suncu, koju posjećuju poznate ličnosti, niti je to slika stolova iz kantine u borbenoj zoni, koji su neprirodno krcati hranom. Niti je to slika usamljenog vojnika, ni slika tužnih ljudi čija je zemlja sistematski uništena. Umjesto toga, to je slika iz kasne Badnje večeri. Te noći, kada sam osjetio da mogu tražiti zvijezdu vodilju, napustio sam bunker i pogledao gore ka Mjesecu.
Foto: Bettmann / Corbis
To je bilo doba naših ranih Apolo svemirskoh letova; slijetanje na Mjesec će se desiti tek sljedećeg ljeta. Znao sam iz novinskih izvještaja da su ta tri čovjeka miroljubivo kružila oko Mjeseca; to s bili prvi ljudi koji su otišli tako daleko, u svemir. Tri dana kasnije sam saznao da će se posada Apola spustati u Pacifik.
Bio sam skrhan time da je lakše poslati ta tri čovjeka na Mjesec i bezbjedno ih vratiti na Zemlju, nego da ja odem kući – da moj kolega ode kući, da se rat završi i da ljudi nekako žive u miru.
Ako i nakon 20 godina ostaje razočarenje, to je zato što ne vidim da su se stvari mnogo promijenile.
Čak i nakon ovomjesečnog samita u Vašingtonu, nastavljam da se pitam: “Da li smo naučili lekcije iz naše prošlosti. Ima li kraja nasilju koje činimo jedni drugima”,
U vrijeme mira, ova sjećanja mi otrijezne misli.
journalismcolumbia.edu / Prevod: eTrafika.net – V. Džudža