Svako ko je čuo za Bosansko Grahovo, čuo je i za selo Preodac, vazdušnu banju koju je „National Geographic“ proglasio najljepšim selom u Evropi 80-ih godina. Nalazi se na 860 metara nadmorske visine, a poznato je i po 301 vrelu. U selu se takođe nalazi Momčilova kula koju obilaze mnogi turisti i planinari.
Tekst i fotografije: Stefan Pljevaljčić
Pored svih prirodnih ljepota i turističkih atrakcija, selo Preodac u sebi krije i jednu umjetničku dušu. Milorad Simidžija je u Bosanskom Grahovu poznatiji po nadimku Mida, a svoje slobodno vrijeme i samoću ispunjava izradom raznih figura od materijala koje nađe u prirodi (korijenje drveća, drvo, kamen…), a ponekad piše i pjesme.
Ističe da je u ranoj mladosti otkrio svoj talenat dok je kao dijete pravio sebi drvene igračkice. Ideja da se aktivno počne baviti ovim hobijem, javila se kada se vratio u selo Preodac 2001. godine, a nastala je iz čiste potrebe jer nije imao ništa, kuća i pomoćni objekti bili su devastirani.
„Došli smo, nigdje ništa nema, bio si primoran da napraviš sebi stočić, astal, sikiru, vile… Tako je to krenulo“, govori sa sjetom prisjećajući se svojih početaka.
Većinu kućnog namještaja je napravio sam od drveta. Kaže da mu je kasnije dolazak struje mnogo pomogao i olakšao rad jer je nabavio potrebne savremenije alate. Za rad najviše koristi standardne alate (mala motorka, brusilica i ubodna pila), ne posjeduje veće mašine. Govori nam kako u Preocu ima mnogo vrsta drveća i svako mu odgovara na svoj način. Kad nađe neko drvo u prirodi, prema njegovom obliku i detaljima već ima viziju šta bi mogao od njega da napravi.
Radove i umjetnine ne prodaje, najviše ih pravi za sebe, a neke od njih poklanja dobrim prijateljima. Na pitanje da li je bilo slučajeva da ljudi nešto naručuju sa namjerom da plate, odgovorio nam je da je bilo narudžbi garnitura, stolova i stolica u etno stilu. Svaki putnik namjernik i turista koji dođe u Preodac i posjeti Midu ostane u čudu.
„Oni to više prepoznaju kao umjetničko djelo nego ja sam, meni je to u normali, a njima je to vau“, rekao je skromno i zadovoljno.
Njegov najdraži rad je sto koji je napravio i poklonio sestri. Posebnost tog stola je u tome što postolje sačinjavaju žile i korjenje jednog drveta koje je samo očišćeno i prelakirano, a sačuvan je prirodni oblik. Ploču za sto je napravio po svojoj želji i uklopio na prirodno postolje. Prema njegovim riječima, sestra i svi gosti su oduševljeni kombinacijom prirode i njegove kreativnosti.
„Čudo prirode uz moju malu doradu“, kaže on.
U svom domaćinstvu ima više od 100 radova, a ljudi su najviše zainteresovani za drvene posude (karlice) koje služe za sakupljanje kajmaka. Naručuju ih mještani obližnjih sela, ali je u mogućnosti da ih pravi tek na proljeće, kad otopli. Potražnja za tim posudama je velika jer drže toplotu i slast mlijeka, za razliku od metalnih posuda.
Dopada vam se ova priča? Podržite eTrafiku simboličnom pretplatom na Patreonu i pomozite joj da stvara ovakve sadržaje.
Za izradu figura srednje veličine potreban mu je jedan cijeli dan. Kako ističe, sve zavisi i od raspoloženja, pa cijeli proces „nekad ide lakše, a nekad traljavije“. Među njegove neobične radove spada medvjed u sjedećem položaju, kog je napravio od kamena.
„I sad kad bih bilo koji detalj skinuo sa zida, ja bih bio kao bez ruke. Mogu ti izraditi novu ribu, ali da ti dam ovu, nema tih para“, govori sa osmijehom i dubokim emocijama.
Na to dodaje kako se uhvati i neka korist, napravi se nešto pozitivno i upozna se dosta prijatelja. Kako kaže, do sad nije upoznao nikog u okruženju ko ima sličan hobi. Poneku ideju pronađe na internetu, pretražuje osobe koje se time bave i šta sve stvaraju.
Ispričao nam je i priču o bršljanu kojeg svi uništavaju jer je parazit koji se penje uz drvo. On ga iskoristi da napravi stalak za boce jer je bršljan u obliku mreže.
„Meni je sve lakše raditi nego pričati, pričanje mi je gubljenje vremena, jer kažu, naučno je dokazano da čovjek dok šuti nešto pametno smišlja, a oni što blebeću nikad ništa ne razmišljaju pametno. Možda tu ima nečega, ko zna“, rekao nam je za kraj, i uz to izrecitovao svoju najdražu pjesmicu pod nazivom „opančići“ jer, kako kaže, bio je najsretniji dok je hodao u opancima.
„Sjetim se stalno svoga djetinjstva
Jer naravno tada malen sam bio
I s pjesmom ovom želim da kažem
Bio sam gladan, a srećan bio
I danas kad imam više neg tada
Ne vrijedi ništa, osmjeha nema
Možda me život još srećnim čini
Kako se srećno kada se nema
I gledam ovaj svijet oko sebe
Ne vrijedi ništa tuga me bije
Mladost, vjeruj, k'o da je stala
Više se niko slatko ne smije.“
