„’Origano’ ima najbolju produkciju i zvuk od svih mojih dosadašnjih izdanja, a i nepredvidljivost i kreativnost u šemama rima i flouovima ne zaostaju, po mom izuzetno pristrasnom i neskromnnom mišljenju. Šalim se, ovo je više pitanje za fanove i poštovaoce mog lika i djela. Što se mene tiče, najzrelije ostvarenje do sada, koje će, nadam se, biti nadmašeno sljedećim.“
Piše: Slobodan Manojlović; Fotografije: Nebojša Medo Perković
Rekao je ovo za eTrafiku crnogorski reper Marko Lubarda, publici regiona mnogo poznatiji kao Random. Podgoričanin je krajem prošle godine objavio album „Origano“, na kome se nalazi 16 pjesama. Na albumu su gostovali Đuro Franeta, Ronaldo Maximum i klapa „Who See“, a učestovali su i Stefan Pavićević (saksofon) i Milica Divanović (vokal). Lubarda je objasnio zašto naziv „Origano“.
„Origano je biljka sa višestrukom namjenom. Plijeni i ljekovitošću i ukusom, što sam htio da simbolički prenesem i albumom. Takođe je fonetski slična riječi „originalno“, što je nešto čemu svaki umjetnik treba da stremi. Zacrtao sam da će projekat ovako da se zove i prije nego što sam započeo prvu pjesmu, tako da je u svemu više radila podsvjesna vizija nego smislena promotivna taktika“, kazao je Random.
Na albumu „Origano“ imali ste goste. Kako su protekle te saradnje i kako inače dolazi do njih?
Pjesme na kojima su gosti su pažljivo krojene za njih, nisu tu samo reda radi. „Jatagan“ savršeno odgovara Đurovom senzibilitetu, a „Ostatku napredak“ Ronaldovom. „Crtani film“ je odavno pripremana sa „Who See“, prvobitno je trebalo da ide na njihovom albumu, jer je i sama ideja njihova. Međutim, muzika i tempo koji su prvobitno smišljeni nisu bili dovoljno inspirativni i tek smo, kad sam nakon par godina oživio ideju novim refrenom i bitom, svi bili zadovoljni proizvodom. Zanimljivo je što je „Noyz“ insistirao da zadrži prvobitni vers na originalnom bpm-u (beats per minute), tako da u novoj verziji njegov dio ostaje u ‘slow motion-u’, kao iz nekog drugog svijeta i paralelnog univerzuma, što se na kraju savršeno uklopilo u ideju pjesme.
U pjesmi „Sjedi, ja ću“ kažete: „A ti samo da mrdaš nemoj niđe ka lom kičme, i vodi život obične rol viršle, ja ću da rađam i hranim i branim ognjište.“ Koliko su ljudi danas u apatiji i očekuju da će sve neko drugi da uradi za njih?
Ljudi su danas u apatiji onoliko koliko im može bit’ i koliko im kofmor zona dozvoljava. Kad su nas jurile divlje zvijeri i kad nismo znali o’kle će nam doć’ sljedeći obrok, malo ko je bio u apatiji. I danas, milioni koji se bore da prežive, zaglavljeni u ratnim zonama sa bombama oko njih, nemaju preveliki luksuz da budu „apatetični“. Ja nemam problem s tim što većina nas očekuje da nam neko drugi završi stvari koje možemo sami, tako je sigurno lakše. Ali eto inspiracije za pjesmu.
Gdje je danas svijest ljudi, da li su empatija i kritika izgubljeni?
Baš preširoko pitanje, čuš „gdje je danas svijest ljudi“ (smijeh). Kako čija, brate moj. U nekoj mjeri svi možemo da odaberemo da budemo okruženi i da ulažemo u ljudske odnose, koji nam donose sigurnost i osjećaj pripadanja zajednici. Moji prijatelji su empatični, ali takođe znaju da dobro kritikuju kad zaslužim.
U pjesmi „Ostatku napredak“ kažete: „Želimo napredak, želimo napredak, bezobrazno s neba sprda ti se predak, statusni simbol u raku ti ne treba, sat otkucava čim babica te preda“. Šta je danas uspjeh i koliko su ljudi robovi nekim stvarima umjesto da žive?
Pa mislim da sam baš dobro objasnio u pjesmi (smijeh). „Bio si Rokfeler u firmu eminentnu i ima’ četiri kuće, sad imaš jednu vječnu“ i „džaba sam se cio život kljuka vitaminima, sad se u mene mrtvog lažno kune familija“. Uspjeh je živjeti što više dana kao da su posljednji, ali je teško. Što se tiče ropstva materijalne stvari odavno zaokupljaju ljudsku pažnju, posebno one što sijaju i čine da smo poželjniji u društvu i kod suprotnog pola. I onda dođe bolest, smrt bližnjih ili nešto treće i materijalne stvari malo izgube svoju draž. Ali čim prođe to vanredno stanje opet kreće fascinacija nebitnim i tako u krug.
Da li su najljepše stvari u životu besplatne?
Nisu besplatne, koštaju strpljenja, živaca, hrabrosti i otvorenosti za prevazilaženje svojih karakternih nedostataka. Što je izuzetno skupo. Ali ne mislim da koštaju novca ili supstituta istog.
U zemljama regiona povremeno se mijenjaju vlasti, ali koliko stvarno imamo promjena u političkom i društvenom životu?
Uvijek se fokusiram na to što može individualac da promijeni. Prvo kod sebe, pa onda u svojoj kući, dvorištu, komšiluku, pa tek onda razglabanje o kompleksnom društveno ekonomskom kontekstu.
Da li publika može da očekuje povratak „Džej Džej Okoče“?
Radimo na povratničkom albumu, vjerovatno u drugoj polovini ove godine.
Gdje je danas rep scena regiona, koga od izvođača posebno cijenite?
Rep je danas mejnstrim, rame uz rame sa folkom i popom. Uz masovnu popularnost obično ide i određeni pad kvaliteta, što se desilo i repu. Slušam domaću scenu od 1999. godine i lista izvođača koje cijenim ne bi mogla stati u prostoru koji imam za odgovor na ovo pitanje. Ono što je meni najvažnije je da je crnogorska scena najaktivnija od svog postojanja i da cjelokupna priča ide u izuzetno pozitivnom smjeru, đe posebnu zaslugu imaju muzički studio „Knowhere2run“ i DJ Mono iz Podgorice.
Dopada vam se ova priča? Podržite eTrafiku simboličnom pretplatom na Patreonu i pomozite joj da stvara ovakve sadržaje.
Da li od muzike može da se živi, ako ona nije komercijalna?
Može ako je tržište dovoljno veliko, ima nekoliko izvođača iz Srbije, Bosne i Hercegovine i Hrvatske koji ne znam da li žive, ali sigurno fino zarađuju od rep muzike koja i dalje liči na rep. Publika na Balkanu i dalje umije da prepozna svojstvenost i atraktivnost ovog žanra i bez stapanja sa folk/zabava/pop svijetom. Mislim da nije u pitanju da li je ono što radiš komercijalno ili ne, već koliko vremena posvetiš svojoj karijeri i koliko ti je zaista stalo da uspiješ. Malo talenta uz sve to nije zgoreg.
Kakvi su Vam planovi za budućnost, na čemu trenutno radite?
Novi spotovi, nastupi i pjesme, standardica. U suštini se treba samo prepustiti svom stvaralačkom naletu i ne razmišljati o budućnosti previše, može se umrijet’ koliko je sjutra.
Kada možemo da očekujemo Vaš nastup u Banjaluci ili u nekom drugom gradu u Bosni i Hercegovini?
Ne znam još, ali to će mi biti posebno zadovoljstvo. Veliki pozdrav za sve iz Bosne i Hercegovine koji su me podržavali svih ovih godina i nadam se da se družimo uskoro.