Film „Nedelja“, koji je trenutno najveći hit u bioskopima regiona, govori o životu jednog od najomiljenijih pjevača narodne muzike ovih prostora, Džeja Ramadanovskog. Posebno mjesto u ostvarenju o legendarnom Dorćolcu zauzeo je lik Džejevog rođaka Ise Lere, koji je beogradskom asfaltu bio poznatiji po nadimku Džamba, a maestralno ga je odigrao Marko Janketić. U razgovoru za eTrafiku, Janketić je govorio o liku koji je igrao, načinu na koji se oporavlja nakon teških uloga i o planovima za budućnost.
Piše: Slobodan Manojlović; Foto: Uroš Stepić
Janketić je na početku govorio na koji način se pripremao za tumačenje lika Ise Lere Džmbe.
„Imao sam izvore iz djetinjstva, sa ulice. Odrastao sam na Dorćolu sa ljudima sa ulice, a inače sam Vračarac sa Čubure. Povrh svega toga imao sam razgovore sa Mićom (Miodragom) Sovtićem i njegovim prijateljima sa Dorćola koji su odrastali uz Džambu. Onda sam u mojim imaginacijama došao do nekog mog osjećanja, mašte i ideje kako taj čovjek treba da izgleda u kombinaciji sa raznim tipovima koje sam poznavao. Rađeno je i na intuiciju i po faktima. Radi se o kombinaciji i umetničkoj slobodi.
Koji dio Džambinog karaktera Vam je bilo najteže da iznesete?
Moram da priznam da mi ništa nije bilo teško. Poznavao sam i bio blizak sa momcima koji su bili „desperadosi“ modernog konteksta. To su grubijani, ali kada se „do njih dođe“ shvatiš da su to u stvari ranjivi ljudi. Ljudi koji su imali teško djetinjstvo, traume i užas. Naravno da takvi ljudi stvore jedan oklop. Teške su to sudbine. Zbog poznavanja tih ljudi, našao sam način da ih razumijem.
Da li uloge koje igrate ostavljaju emotivni trag na vama?
Ostavljaju, jer se glumci trude da povjeruju u to što rade. Ulazim u neki zreli period, imam 41 godinu i trudim se da bez obzira što se ne slažem sa nekim stvarima kada su u pitanju likovi koje tumačim, razumijem te ljude. Da bih ih razumio moram da ih zavolim. Naravno da sve to ostavlja jednu vrstu emocije. Valjda to jeste hrišćanska suština, a onda i glumačka. Da negdje poistovjetimo i razumijemo te ljude.
U filmu „Dara iz Jasenovca“, igrali ste Maksa Luburića. Kako pamtite to iskustvo?
Takvog čovjeka ne možeš da zavoliš. To je činjenica. Ali je opet jedna vrsta mazohizma da razumiješ čovjeka koji je imao djecu i ženu, a neko je ko može da razlupa dijete od šine i napravi zvijerstva koja je Luburić napravio. Sa takvim čovekom ne možeš da se razumiješ. To je prosto tako. Ali moraš da razumiješ jer je tvoj zadatak da odbraniš lik. Moraš da nađeš porijeklo. Najveća enigma je sa takvim likovima koje sam tumačio. Enigma i porijeklo tog zla. To normalan čovjek osim psihopate i sociopate ne može da shvati. Ali to je glumački zadatak i tako je teško. Par puta su mi „veliki Srbi, patriote“ govorili da sam odbijao neke uloge, a prihvatio da igram u „Dari iz Jasenovca“. Njima nije bilo jasno kako sam to mogao da igram. Ko će igrati ako nećemo mi? Hrvati ga neće igrati. Sigurno. Naš zadatak je da mi progovorimo o našoj golgoti i da je ispričamo kako znamo i umijemo. Nije lako, moram priznati. To nije lik koji ima razvoj u filmu, to su neke pojave. Ali opet je teško igrati. Moj otac Miša (Mihajlo) Janketić je svojevremeno u zagrebačkoj seriji „Nepokoreni grad“ igrao čuvenog pukovnika Tomića. Tu postoji jedna istinita scena. On je imao jednoga pacova kojim je mučio zarobljenike. To je jedna perverzija zla. Naravno da sa tim ne mogu da se poistovjetim, jer mi to nije baš najjasnije.
Kako se glumac oporavlja nakon teških uloga?
Da li kažu da glumci mnogo piju? Eto tako, uzmemo neko piće. Ima ih i koji su postali narkomani. Moj pokojni otac je govorio da je to jedna duhovna prostitucija. Nažalost. Potpuno nepoznatim ljudima daješ svoju utrobu. Naročito kada je predstava u pitanju. Daješ nešto što je tvoja initima. Ti si posudio svoje tijelo, glas i emocije nekim likovima. Da li su oni dobri ili nisu nije bitno. Ali ti svoje emocije daješ. Onda od tog izlaganja, emotivne i duhovne golotinje moraš da odeš i popiješ piće. Tako i ja. Popijem neko piće, prijatelju moj.
Koliko ste ranije poznavali lik i djelo Džeja Ramadanovskog, da li ste slušali njegovu muziku?
Apsolutno jesam. Džeja Ramadanovskog i njegovu muziku obožavam. Uvek ću ga slušati. Pogotovo balade, odrastao sam na njima. Džej je Beograđanin kao i ja. Slušam „od Nirvane do Silvane“. Klasiku, džez, bluz, soul, rokenrol, hard rok, starogradsku muziku i narodnjake. Ne slušam turbo folk, to je više vulgarija. Sve što je u estetskom smislu dobro, dopre do moje duše. Lako je prepoznati šta je dobro. Mnogo licemerja je među neorokenrolerima koji misle da će to što će da slušaju Tomu Zdravkovića, Cuneta Gojkovića, Džeja ili Acu Lukasa da ih pokvari. Neće, to je njihov dojam. Aca Lukas je živi rokenrol. Možeš da pričaš o njemu šta hoćeš, on je živi rokenrol.
Igrali ste sa Huseinom Alijevićem Husom (tumači lik Džaja Ramadanovskog) koji nije ranije imao glumačko iskustvo. Kako se on snašao u ovoj priči?
Odlično. On je inteligentan, brzo kapira. Ambiciozan je, shvatio je da je ovo njegov „kambek“ nakon enormne slave koju je imao devedestih godina kada je harao sa „Beat Street-om“. Onda je bio period gdje ga nije bilo dugo godina i ovo je iskoristio na pravi način. Pored toga što liči na Džeja zaista se unio u ulogu. Brzo je shvatio kako ide snimanje i kadriranje. Inteligentan je i emotivan. Na pravi način je uspio da iznese ovu ulogu.
Kakve su reakcije naroda poslije filma, da li ste se susreli sa nekim komentarima?
Mene uglavnom „trzaju“ ljudi koji imaju pozitivno mišljenje, ali vidio sam na društvenim mrežama da ima ljudi koji to ne podržavaju. Kažu da treba da se snima film o Nikoli Tesli, Milunki Savić, Milutinu Milankoviću. O Tesli su snimljeni mnogi filmovi, tako da ne znam šta je tu problem. Ali ja se slažem. Treba snimati film o Živojinu Mišiću. Sada je bila serija o Aleksandru Karađorđeviću. Treba snimati filmove o znamenitim ličnostima, ali i o margini. Ima mjesta za sve teme. Meni lično prilaze ljudi koji su oduševljeni filmom „Nedelja“. Doduše, neko mi je rekao „ciganija“, ali dobro. Odgovorio sam da je Kusturica napravio nekoliko odličnih filmova poput „Doma za vješanje“, možemo se sjetiti i „Sakupljača perja“. Romi su talentovan, živopisan i emotivan narod. To je jedna vječita tema. Ima toga još, nadam se ćemo pričati i o drugim temama.
Dio publike i kritike smatra da film romantizuje kriminal i satanizuje nekadašnju državu, čiji se organi pojavljuju kao represivni faktor. Koliko to, po Vašem mišljenju ima veze sa istinom?
Represivni faktor je bio tada, za vrijeme Slobodana Miloševića, za vrijeme „žutih“, a represivni faktor je i sada. Svaka država ima represivni faktor. Sjedinjene Američke Države, Rusija, svi imaju represivni faktor. To je prosto tako. Država brani svoje interese, klika koja je na vlasti brani svoje interese. To je prosto tako. Što se tiče kriminala, zar to nije slika i prilika ovog društva? Treba li da se pravimo ludi? Zar ne postoji kriminal? On je svuda oko nas. Nije to nešto što smo ti i ja izmislili u ovom razgovoru ili mi u filmu „Nedelja“. Pričamo priče o onome što se dešava oko nas i šta se dešava okolo. S druge strane taj kriminal iz doba koje je radnja „Nedelje“ nije bio ni blizu ovog kriminala koji se sada dešava. Svuda u regionu. Neću da pričam o Srbiji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori ili o Hrvatskoj. Svuda.
Gdje je kulturna scena regiona danas?
Tamo gdje ne treba da bude. Jugoslavija se raspala, a mi negiramo da je taj kulturni prostor negdje povezan. Mimo Slovenije i Makedonije smo bar jezički povezani. Možemo mi to nazivati hrvatskim, bosanskim, crnogorskim i srpskim jezikom, ali to je jedan isti jezik. Mi se razumijemo vrlo dobro. U tom smislu taj prosto propušta da pravi neke dobre kulturne stvari zajednički u koprodukcijama. Nažalost postoji neki monopol u svim tim manjim sredinama koji to ne dozvoljava.
Često komentarišete stanje u društvu. Koliko smatrate da je to bitno, u vremenu u kojem živimo, da kao javna ličnost ukažete na probleme?
Kada ljudi koji imaju javnu pažnju ukažu na neke društvene probleme onda ih smatraju politički angažovanim. Nisam učlanjen u bilo koju političku stranku niti me to interesuje. Interesuje me život mene i moje porodice i mog društva. Kada iznesem neku kritiku to ne znači da ne volim svoj narod. To upravo znači da ga najviše na svijetu volim. Često pričam i o stvarima koje su lijepe, ali to se nigdje ne ističe. Uvijek se istakne ono što je kritika. U tom smislu prihvatam kritiku koja je upućena meni. Ne ljutim se.
Gdje se danas čovjek nalazi u odnosu na nekadašnja vremena, da li je nestala empatija i koliko smo se iskvarili?
U vrijeme Hladnog rata, Prvog i Drugog svjetskog rata, pa i u ovim našim nesrećnim ratovima devedesetih godina dvadesetog vijeka bilo je više empatije, duhovnosti, etike i morala nego sada kada nemamo ratove. To je tragedija i veliki paradoks. Izgubili su se se empatija, razumijevanje, ljubav i tolerancija. Ali nismo mimo svijeta. I on je otišao dođavola. Nije tamo negdje dobro, a ovamo nije. I svijet je u priličnoj katastrofi.
Diplomirali ste u klasi Borisa Isakovića. Koliko je on uticao na Vas kao mladog glumca?
On je moj učitelj i čovjek koji me je najviše naučio kada je u pitanju, prije svega, glumačka etika, a onda i duhovni napor i zanat i sve ostalo. Od njega sam sve naučio. To je moj profesor i učitelj. On je imao apsolutno najveći uticaj na mene kao glumca.
Koliko Vam nedostaje otac, na koji način je on uticao na Vaš razvojni glumački put?
Nedostaje mi mnogo. On je moja zvijezda vodilja. Častan i pošten čovjek koji je često bio na pogrešan način protumačen. Rijetko sam u životu našao čovjeka koji je toliko častan, pošten i dostojanstven kao što je bio moj otac. On je moja vodilja, uzor i primjer koji ću da slijedim.
Da li Vam je davao savjete kada ste bili mlad glumac?
Ne mnogo. Nije se on miješao mom profesoru Borisu Isakoviću, jer je i sam bio profesor. Shvatao je da je mentorstvo vrsta povjerenja u koju se ne treba miješati. Pustio je Borisu da me uči. Kasnije kada sam igrao sa mnom je diskutovao o tome. Ali u učenje i mentorstvo se nije miješao.
Kakvi su Vam planovi za budućnost, da li radite na nekim novim projektima?
Snimam u Crnoj Gori jedan film, zove se „Potonulo srce“. Spremam Sirana De Beržeraka u mom matičnom Jugoslovenskom dramskom pozorištu. Imam u planu još neke serije i filmove. U kontinuitetu sam, bogu hvala.