Svijet je pozornica na kojoj svako igra svoju ulogu, pisao je svojevremeno Vilijam Šekspir. Aleksandar Riđošić, diplomirani pravnik iz Zvornika, svoje slobodno vrijeme odlučio je da posveti obnovi i radu zvorničke pozorišne scene. Ovaj mladi, talentovani čovjek, jedan je od nosilaca i osnivača „Dis” scene u ovom gradu, podogranka banjalučkog „Dis” teatra, u kojoj je dvije godine angažovan kao glumac, reditelj, scenarista i sve drugo što je potrebno da bi se neka predstava realizovala.
Piše: Stefan Todorović; Foto: Igor Golubović
Saradnja sa banjalučkim „Dis” teatrom počela je prije dvije godine, kada je u Banjaluci organizovana radionica sa srednjoškolcima, gdje su im predstavljene osnove glumačkog zanata. Među učesnicima su bila i dvojica mladića iz Zvornika, koji su po povratku kući dobili zadatak da naprave predstavu sa svojim vršnjacima. Tada im se u radu pridružio Aleksandar, koji je i sam u srednjoškolskim danima radio u zvorničkom amaterskom pozorištu. On im je pomogao u postavljanju prve predstave, sa kojim su formirali grupu koja će u narednih dvije godine odigrati nekoliko autorskih predstava i učestvovati na festivalima amaterskih pozorišta u zemlji i regionu.
„U suštini, mi smo podogranak „Dis” teatra iz Banjaluke, tako funkcionišemo već skoro dvije godine. Sa Novicom Bogdanovićem, njihovim upravnikom, godinama smo u odličnim odnosima. Oni su naši dugoročni prijatelji, često su nam izlazili u susret, družili smo se na mnogim festivalima koje su oni producirali. Sasvim slučajno smo krenuli s ovim radom. Ti momci zapravo nisu imali neku ideju, više su išli u vid nekog skeča, neke kraće izvedbe, i onda su tražili moju pomoć. Ja sam tad u glavi već imao jedan tekst, koji sam davno osmislio, samo što sam dugo tražio ljude koji bi to radili. Tekst je na kraju nazvan – Jutro je pametnije od noći”, priča nam Aleksandar.
Glavni protagonista predstave je srednjoškolac koji na kraju školske godine pokušava da popravi ocjene iz raznih predmeta i u stisci sa vremenom, grozničavo iščitava sve lekcije koje je propustio da na vrijeme nauči. Umoran od iščitavanja desetina lekcija, on tone u san, gdje mu se tada jedan za drugim ukazuju Ivo Andrić, Atila Bič Božji, Ana Karenjina, Cezar i drugi živopisni likovi iz svjetske istorije i književnosti. Sa ovom predstavom učestvovali su na smotri Omladinskog kazališnog stvaralaštva u Žepču i na Festivalu omladinskih pozorišta Republike Srpske. Predstava je osvojila nagradu za najbolji tekst, a Zlatko Janjić je za svoju interpretaciju Atile dobio nagradu za najboljeg sporednog glumca.
„Taj projekat smo radili zaista sa punom podrškom „Disa”, u smislu izrade kostima, a čak su došli da je pogledaju prije same izvedbe, da nam ukažu na neke stvari. Meni je to kao mojoj prvoj režiji zaista najviše pomoglo, kritike su nešto najbolje u pozorištu i iz toga čovjek može mnogo da nauči. Na kraju tog festivala, Novica mi je prišao i rekao: ‘Imali ste podršku za ovu predstavu, sad imate zauvek i ubuduće, vi ste naši’!”
„Dis” scena danas broji između dvadeset i trideset stalnih i povremenih članova, a kako Aleksandar ističe, posebnu zahvalnost duguju Domu omladine Zvornik, na čelu sa direktorom Đorđem Deurićem, u čijim prostorijama održavaju probe i igraju predstave. Sem logističke podrške, Đorđe aktivno učestvuje i u radu pozorišta kao glumac.
„Taj čovjek je za mene pojam pozorišta u gradu. On je dvadeset godina na sceni, učestvovao je u preko pedeset projekata, gledao je preko pet stotina predstava i na njegovo znanje u pozorištu, i sve u vezi sa pozorištem, ja se na njega oslanjam. Njega da nema sve ideje bi otišle u vazduh, on nam omogućava da koristimo prostorije Doma omladine i trudi se da nam obezbijedi sve što nam treba, na način na koji nam treba, jer je i sam veliki ljubitelj pozorišta, tako da su „Dis” scena i Dom omladine zaista vezani pupčanom vrpcom. Može se reći da je on kamen temeljac svega, a ja sam kao neki kostur ili mozak operacije, da svaki projekat vodim, da vodim radionice sa novim članovima, da smišljam i nalazim tekstove i da ih režiram”, kaže nam Aleksandar.
Ističe zasluge i trud i ostalih članova i članica pozorišta, naročito one koji su najviše radili sa njima u prethodnom periodu – Jelenu Šakotić, Tanju Pavlović, Jelenu Petrović, te srednjoškolce koji su zajedno sa njima realizovali prve projekte – Miru Ristić, Zlatka Janjića, Milana Mlađenovića, Jovu Tomića i Lazara Petkovića, kao i Igora Golubovića, za kojeg sam kaže da je jedan od najkonstantnijih članova svih dosadašnjih iteracija zvorničkog pozorišta, čovjek zadužen za sve procese, počevši od izrade plakata, preko tona, svjetla, namještanja scene…
„Mi smo amateri, to često pričam ljudima, ali amater ne znači da je nešto loše. Nažalost, u našem rječniku danas, u kom je izgubljeno mnogo riječi, riječ amater je stekla neko značenje da je nešto loše odrađeno. Amater potiče od italijanske riječi ‘amare’ što znači ‘iz ljubavi’. I upravo tako mi ovo radimo. Ali to ne znači da nemamo profesionalan pristup”, pojašnjava on.
Nakon uspjeha prve predstave, brojnih igranja u Zvorniku, ali i drugim gradovima širom Republike Srpske, „Dis” scena je radila i dvije dječije predstave – „Dve novogodišnje jelke” i „Pipi duge čarape”. „Pipi duge čarape“ su radili u saradnji sa učenicima osnovne škole „Sveti Sava” u Zvorniku, gdje su djeca dobila zadatak da odigraju jedan dio iz školske lektire „Pipi duga čarapa”, onaj koji im se najviše svidio. U stvaranju ove predstave učestvovalo je više od trideset osnovaca i tri učiteljice, što je, kako kaže, naišlo na izuzetne kritike i pohvale. „Dve novogodišnje jelke”, po originalnom tekstu Radmile Knežević, su igrane prilikom dodjele novogodišnjih paketića za najmlađe, a kako sam Aleksandar ističe, posebno je bio izazovan rad na ovoj predstavi, jer su djeca najiskrenija i najneposrednija publika.
„Iako smo do tad prošli svašta, za mene je to bio najveći učitelj ovog znanja. Prvo, radili smo tezgaroški, da se tako prosto izrazim, odradili smo dvanaest predstava za pet dana, svaki dan po tri termina. Bilo je jako naporno. Drugo, deca su najbolja i najgora publika. Najiskrenije sude i dijete nema dlake na jeziku. Kao u Andersenovoj bajci što kaže: ‘Car je go!’, Tako ti iz publike dijete vikne: ‘Loša vam je predstava!’ Dešavalo se svašta. Jako je opipljivo bilo raditi sa djecom, najinteraktivnija su publika, mnogo se nauči iz tog procesa. Imali smo čast da igramo i za djecu sa poteškoćama u razvoju i to je, da kažem, opet posebna igra. Bilo je jako teško i naporno, ali je nekako bio projekat u kome si najbolje mogao da vidiš plodove svoga rada”, priča nam Aleksandar.
Uslijedila je predstava „Jao, Milenko”, čiji su tekst zajedno pisali i dorađivali Vladimir Nedić i Aleksandar Riđošić, a koja je na Festivalu omladinskih pozorišta Republike Srpske, održanom u Nevesinju, osvojila nagradu za najbolji tekst, dok je Tanja Pavlović dobila nagradu za glumicu večeri.
„Vladimir je zaista napisao izvanredan tekst, koji smo kasnije zajedno dorađivali. On je inače kao član ‘Disa’, godinama pisao tekstove za naše pozorište, predstave: ‘Trauma’, ‘Eutanazija'… Sa ‘Traumom’ je dobio nekoliko nagrada za najbolji tekst. Predstava ‘Jao, Milenko’ je jedna velika tema međuljudskih odnosa, prije svega odnosa žena i muškaraca, odnos državnog i privatnog fakulteta, zapošljavanja u firmama. I dan-danas pamtim, nakon premijere te predstave u Zvorniku, izlazi čovjek iz sale, briše suze od smijeha i kaže: ‘Nije smiješno!’ Znači nije uopšte zapravo tako, to čemu su se ljudi smijali, smijali su se od muke što znaju da je to tako. Mi smo prikazali svakodnevni život našeg mentaliteta„, konstatuje on.
Iako je i dalje formalno podogranak „Dis„ teatra iz Banjaluke, ova grupa mladih i talentovanih ljudi ima ambiciozne planove za budućnost. Cilj im je da naprave samostalno pozorište, kao i redovni godišnji repertoar, da i dalje njeguju i stvaraju mlade glumce i zaljubljenike u pozorište. Kao i do sada, uz mnogo rada, vjere i prvenstveno ljubavi.
„Cilj nam je da kroz nekih pet godina postanemo pravo gradsko ili regionalno pozorište, gdje bi i lokalne samouprave ulagale dio sredstava iz budžeta za naš rad. Imamo problem što i dalje želimo da držimo kvalitet, a kad pokušavaš držati kvalitet, gubiš kvantitet. Htjeli bismo da sa četiri predstave godišnje, podignemo kvantitet na šest, prihvatajući da možda neće svaka biti bolja od prethodne, ali prvenstveno da naviknemo ljude u Zvorniku na stalni repertoar pozorišta. To je moja najveća želja i cilj. I kao i do sada, amaterski – iz ljubavi, ali sa profesionalnim pristupom, pa dokle nas noge odnesu„, zaključuje on.
Finansira Evropska unija.
Ovaj članak je produciran uz finansijsku podršku Evropske unije. Sadržaj je isključivo odgovornost portala eTrafike.net i ne odražava nužno stavove Evropske unije.