Obrazovni sistem „dvije škole pod jednim krovom“ je kao tema već 30 godina eksploatisan u javnom prostoru Bosne i Hercegovine. Može se reći da su ljudi već umorni od razgovora o njemu, ali da i dalje nisu potpuno upućeni u sve njegove dijelove. Suština ovog sistema jeste da unutar iste zgrade učenici pohađaju nastavu po različitim programima, podijeljeni po nacionalnoj osnovi. Tako se dešava da u prvoj smjeni nastavu slušaju Hrvati a u drugoj Bošnjaci ili da je slušaju u isto vrijeme, ali u različitim dijelovima škole. Ustavni sud je u više navrata zabranjivao ovaj način rada, proglašavajući ga diskriminatornim i segregacijskim. Na terenu nalazimo primjere gdje osoblje i učenici ovih škola međusobno sarađuju, razvijajući toleranciju i sprečavajući moguće sukobe.
Piše: Vanja Stokić; Foto: Ajdin Kamber
Tragajući za sagovornicima s kojima bismo razgovarali o obrazovnom sistemu „dvije škole pod jednim krovom“, uputili smo se u Stolac. Grad na jugu Bosne i Hercegovine, koji mještani sa ponosom nazivaju muzej pod otvorenim nebom. Rodni grad pjesnika Maka Dizdara, krasi jedna od najznačajnijih nekropola stećaka, Radimlja. Živopisan gradić sa 14.000 stanovnika, smješten je na obalama rijeke Bregave.
U centru grada je zgrada u kojoj su smještene dvije osnovne škole. Jedna pod nazivom Osnovna škola Stolac, a druga Prva osnovna škola Stolac. Gospođu na ulazu pitamo za rukovodstvo škole, ali ne uspijevamo da objasnimo koje rukovodstvo nam tačno treba. Izbjegavamo riječi „hrvatski“ i „bosanski“, neugodno nam je.
„U prizemlju je škola po bosanskom planu i programu a na spratu je po hrvatskom“, govori ona kratko.
Dodaje da niko iz rukovodstva više nije tu, trebali smo ranije da dođemo. Na hodniku srećemo nekoliko učiteljica i govorimo im šta je tema naše priče.
„Kad će neko da napravi priču o nama a ne o dvije škole pod jednim krovom?“, pita nas pomalo umorno jedna od njih.
Ova tema joj je očigledno dosadila, pretpostavljamo da je o njoj govorila previše puta.
„Mi smo protiv toga. Svi mi roditelji smo protiv dvije škole pod jednim krovom“, govori nam majka koja je čula naš razgovor s učiteljicom. Međutim, ne želi da se javno eksponira i odbija dalji razgovor.
Prelazimo u zgradu pored, gdje su smještene dvije srednje škole. Na zidu u hodniku odmah primjećujemo izložen pano prošlogodišnje generacije maturanata. Dva razreda, 18 učenika.
„Ne želim da me snimate ako tu neće biti i moja koleginica Mirjana“, isključiv je Huso Razić, zamjenik direktorice Mirjane Biletić.
Očigledno je da se moramo vratiti sutra, u prvu smjenu.
Borba sa lošim iskustvima
Nakon dužeg objašnjavanja da nemamo loše namjere već jednostavno želimo da shvatimo kako ovaj sistem funkcioniše na terenu, svo četvoro direktora škola pristaje na razgovor.
Pri pominjanju sistema „dvije škole pod jednim krovom“, direktorica Srednje škole Mirjana Biletić nam pojašnjava da taj izraz u ovom slučaju nije najispravniji, jer je ova škola jedno pravno lice, dok se nastava odvija po dva plana i programa. Prije podne je nastava na hrvatskom, a posle podne nastava na bosanskom jeziku.
Ona je u učionici već 35 godina. Pored vođenja škole, i dalje predaje matematiku.
„Rad u nastavi me ispunjava zadovoljstvom, prije svega kad vidim napredak svojih učenika, kad vidim da dopirem do njih. U svom radnom vijeku od 35 godina izučila sam mnoge liječnike, inženjere i zanatlije. Mislim da ti ljudi mogu doprinijeti ovom društvu kao mlade osobe i kao stručnjaci da bi društvo napredovalo“, govori nam kad je pitamo šta za nju znači rad u prosvjeti.
Njen zamjenik, Huso Razić, zadužen je za organizovanje nastave na bosanskom jeziku. Po profesiji profesor pedagogije, u rukovodstvu ove škole je posljednjih šest godina.
„Ono što me ispunjava u radu sa djecom jeste upravo ta energija mladalačka. Imao sam priliku da radim i sa osnovnoškolskim uzrastom i sa studentima, ali nekako, da li je to zbog toga što sam najduže sa ovim uzrastom tinejdžera, nekako mi je to uvijek i izazovno i zanimljivo“, napominje Huso Razić.
U sklopu ove škole djeluju gimnazija i stručne škole. Smjerovi stručnih škola nisu isti svake godine i zavise od toga koje želje izraze budući učenici. Zbog toga se dešava da neki od smjerova bude dostupan samo na hrvatskom ili bosanskom jeziku.
„Njihovi roditelji se odlučuju koje će zanimanje, koju školu i po kojem nastavnom planu i programu. Nemojte misliti da samo Hrvati idu po jednom ili samo Bošnjaci po drugom. Bilo je situacija kad je Bošnjak upisivao nastavni plan i program na hrvatskom jeziku jer tog zanimanja koje je on želio nije bilo po bosanskom jeziku. Znači, sloboda je zagarantirana u srednjoj školi. To je ona sloboda koja proizilazi iz Ustava. Svako ima pravo da pohađa nastavu na svom maternjem jeziku“, govori nam Mirjana.
Škole su administrativno ujedinjene, što znači da imaju jedan školski odbor, dijele iste prostorije, skupa organizuju vannastavne aktivnosti i slično.
Oboje nam naglašavaju kako pored formalnog obrazovanja, njihovi đaci imaju na raspolaganju vannastavne aktivnosti i neformalno obrazovanje. Upravo je to prilika da se djeca različitih nacionalnosti miješaju, upoznaju i druže.
„Uvijek su imali podršku profesora. Ti izleti i vannastavne aktivnosti su volonterski rad profesora. I to su aktivnosti koje u stvari pružaju mogućnost našim učenicima da oni istražuju, da otkrivaju, da upoznaju jedni druge, da postoji neka šira slika osim Stoca. Jako je bilo puno tih aktivnosti, ali su uvijek stvorili jednu društvenu koheziju i unaprijedili klimu unutar same škole, i među učenicima, i među profesorima“, naglašava Huso.
Ova škola već desetak godina sarađuje sa nevladinom organizacijom „Nansen dijalog centar“ iz Mostara, uz čiju pomoć su u zajedničke aktivnosti uključili profesore, roditelje i učenike obje nacionalnosti. Jedna od aktivnosti bila je posjeta učenika i profesora školi u Norveškoj, kao i ugošćavanje učenika i profesora iz Norveške. U početku je ove razmjene organizovao „Nansen dijalog centar“, a da bi kasnije organizaciju preuzele same škole.
„Rezultiralo je time da smo imali sve bolje rezultate, bolju klimu, bolju saradnju unutar škole. Nismo puno razmišljali o tim aktivnostima, nego smo ih direktno primjenjivali jer smo vidjeli da se kroz te radionice zaista ostvaruje veliki benefit. Kad kažem benefit, ne mislim na materijalni benefit, nego ljudski resurs i odnose koje smo mi izgradili“, napominje Huso.
Među rezultatima ovih saradnji su pošumljavanje okolnih brda, snimanje kratkih filmova, izdavanje školskih novina… U svim aktivnostima učestovala su djeca iz obje smjene, odnosno Hrvati i Bošnjaci.
„Iz godine u godinu je bilo normalno da imamo zajedničku aktivnost“, ističe Mirjana.
Dok smo se kretali kroz Srednju školu Stolac, nismo u njoj primijetili nacionalne niti vjerske simbole. Sve fotografije, slike i crteži umjereni su na nastavu. Prije 15 godina, Mirjana je odlučila je da iz prostora škole ukloni krst koji se tu nalazio, ne želeći da stvara nelagodu učenicima i nastavnicima bošnjačke nacionalnosti. To je pokrenulo svojevrsnu hajku na nju, od strane naroda kom pripada. Za ovo nismo saznali od nje, ali je potkrijepilo njene tvrdnje da između nje i Huse uvijek postoje dogovor i kompromis, kao i pomoć u radu.
„Sad, da li se nama neke stvari nekad sviđaju ili ne sviđaju, ili mislimo da bi moglo efikasnije i bolje, to je nešto drugo. Ali ja mislim da kroz ovaj rad, otkad je Huso postao moj zamjenik, nikada nismo imali nijednu konfliktnu situaciju, nismo imali odvojena i suprotna mišljenja. Uvijek je tu bio zajednički interes za školu, za učenike koji pohađaju srednju školu u Stocu. Svi naši projekti i razmjene“, dodaje ona.
Osnovne škole odvojene, ali je Muzička zajednička
Tokom naše posjete Osnovnoj školi Stolac i Prvoj osnovnoj školi Stolac, djeca hrvatske i bošnjačke nacionalnosti su zajedno sa svojim nastavnicima i učiteljima uređivala školsko dvorište. Sadili su cvijeće i drveće, na opštu radost svih. Tog dana je u posjeti bilo i Udruženje građana „Nešto više“ iz Mostara, koje je organizovalo ovu aktivnost.
Direktorica Osnovne škole Stolac Katarina Matić nam pojašnjava da su ove dvije škole zapravo odvojena pravna lica. U istoj zgradi djeluje i Muzička škola, koju pohađaju sva djeca.
„Radimo po nastavnom planu i programu na hrvatskom jeziku. Sa gospodinom Ademom imamo zaista jednu divnu suradnju kroz različite aktivnosti. Njegujemo toleranciju, uvažavanje, međusobno povezivanje i poštovanje“, ističe Katarina Matić.
„Imamo zajedničku muzičku školu, imamo zajedničku biblioteku u kojoj su djeca zajedno. Imamo sportsku dvoranu. Sve dobro funkcioniše, saradnja je jako dobra. Imamo zajedničke projekte, turnire, sportske aktivnosti. Mislim da je to nešto što je jako bitno za ovaj grad i općenito za obrazovanje i za sve“, dodaje Adem Haračić, direktor Prve osnovne škole Stolac, koja radi po bosanskom nastavnom planu i programu.
Oboje direktora su prosvjetni radnici. Katarina je učiteljica razredne nastave, koja vodi školu već šest godina.
„Mogu reći da mi jako nedostaje posao učitelja. Sve što radiš sa djecom ostaje trajno zabilježeno, jer znaš da si pomogao nekome u njegovom životu, u njegovom odrastanju. Rad sa djecom me zaista ispunjava, pa čak i na ovoj funkciji pokušavam cijelokupno utjecati na njihovo odrastanje“, pojašnjava nam ona.
Adem je nakon 15 godina predavanja engleskog jezika i književnosti, postavljen za direktora škole. Na toj funkciji je već 15 godina.
„Radim u jednom kolektivu gdje su ljudi jako empatični, gdje sve dobro funkcioniše. A isto bi se vratio i na rad sa djecom, to me je jako ispunjavalo“, ističe on.
Zajedničke aktivnosti ove dvije škole počele su prije desetak godina, uz pomoć nevladine organizacije „Nansen dijalog centar“ iz Mostara. Nastavno osoblje i direktori su učili kako da vode vannastavne aktivnosti koje uključuju djecu obje nacionalnosti. Zatim su ih djeca i roditelji pratili.
„Možemo reći da u jednoj školskoj godini odradimo sigurno dva do tri projekta. Može to biti neka sportska aktivnost, ali većinom su to projekti gdje razvijamo kod djece toleranciju i međusobno poštivanje. A ono bi trebalo biti univerzalno, kao temelj kvalitetnog obrazovanja“, govori nam Katarina.
„Želimo da poručimo da je ovdje život jako siguran. Znači, djeca su nam sigurna, škole su ustanove gdje djeca slobodno mogu da se kreću, da se druže. Te neke negativne konotacije, to mi ne želimo komentarisati. Znači, zaista sve funkcioniše. Djeca se prevoze zajedno, djeca se igraju na sportskom terenu. Znači, sve pozitivno, sve nešto što upućuje da budu jedni sa drugim“, nadovezuje se Adem.
Škole funkcionišu tako što se nastava odvija u isto vrijeme, u istoj zgradi. U prizemlju su djeca bošnjačke nacionalnosti, dok su na spratu djeca hrvatske nacionalnosti. Oni imaju zajednički prevoz do škole, ulaz u školu, hodnik, dvorište, igralište, biblioteku…
„Obično spajamo učenike četvrtih i petih razreda pa oni na kraju školske godine organiziraju izlet za tu djecu. Naravno da djeca se raduju bilo kakvoj razigranoj akciji“, pojašnjava nam Katarina radionice koje je „Nansen dijalog centar“ organizovao u ovim školama.
„Čak organizuju i druženje za nastavno osoblje i za direktore, odnosno ravnatelje škola. U nekom od hotela družimo se, zabavimo. Jednostavno, sve pozitivno. I svaka im čast“, nadovezuje se Adem, ističući koliko je važno da pored djece, zajedničke aktivnosti imaju i nastavnici i direktori.
Zajedničke aktivnosti potekle iz civilnog sektora
Ove zajedničke aktivnosti potekle su od nevladine organizacije „Nansen dijalog centar“ iz Mostara. Kako nam pojašnjava direktor organizacije Elvir Đuliman, prije desetak godina su u saradnji sa kolegama iz Makedonije razvili Nansen model obrazovanja, koji su zatim primijenili u Bosni i Hercegovini. Model je uključivao rad sa učenicima, nastavnicima, profesorima, direktorima i vlastima a dobili su podršku ministarstva obrazovanja i lokalnim vlastima, u mjestima gdje su radili na terenu.
„Program se sastojao u tome da učenici redovno pohađaju zajedničke vannastavne aktivnosti u svojim školama. Te programe su izvodili njihovi nastavnici i profesori, koji su prošli obuku ‘Nansen dijalog centra’. Oni su uz naše mentorstvo i podršku izvodili te aktivnosti u parovima. Vremenom su ušle u školske godišnje programe“, navodi Elvir Đuliman.
Deset škola iz Mostara, Stoca i Prozor-Rame je bilo dio ovog programa, koji je godišnje uključivao oko 200 učenika. Radilo se o alternativi standardnom nastavnom planu i programu, koji dijeli učenike po nacionalnosti.
„To je bio model unutar postojećeg sistema, da uspijemo zagovarati saradnju, učešće, komunikaciju, partnerstvo učenika koji inače nemaju priliku za takve stvari“, pojašnjava on.
Kako se prisjeća, u početku su roditelji bili zabrinuti da bi se djeca mogla sukobljavati. Kada je program počeo da daje prve rezultate, zabrinutost je nestala.
„Stvorio se novi momenat koji je postao normalan. Znači, postalo je normalno da u tim školama postoji taj program gdje ga djeca ga pohađaju, gdje im je okej, gdje nema nikakvih problema, gdje će naučiti možda nešto novo, imati neka nova iskustva, imati neke nove projekte, putovanja. Pošto dolaze iz dvije različite škole, djeca su se u početku često držala po strani. Međutim, vrlo brzo su prevazišli to. Veliku ulogu su tu odigrali i nastavnici koji su prošli obuke“, pojašnjava Elvir Đuliman.
Zašto je važno da se različiti identiteti sreću?
Kroz zajedničke aktivnosti učenika i nastavnika, „Nansen dijalog centar“ pokušao je učiniti normalnim interakciju između ljudi različitih identiteta, u ovom slučaju vjerskih i nacionalnih. Vodili su se time da se strah od drugačijeg identiteta gubi onda kada ga upoznamo i shvatimo da naš identitet neće nestati ako prihvatimo postojanje drugih.
„Kad se učenici znaju, puno je manja šansa da će doći do nekih konflikta. Ako vi imate neki jaz i sliku drugog kao nekog protivnika, kao nekog neprijatelja, puno je lakše da dođe do napada, nepovjerenja, do mržnje. Ako vi izgradite odnos gdje taj drugi nije neprijatelj, nego neko koga ja znam, s kim sam se upoznao, da ima ljudsko lice… Što se bolje upoznamo, manje ćemo se mrziti“, naglašava Elvir Đuliman.
Kako je sve počelo, prije 30 godina?
Oko 2,2 miliona ljudi napustilo je svoje domove tokom rata u Bosni i Hercegovini, između 1992. i 1995. godine. Polovina njih se vratila na svoja ognjišta nakon što je rat okončan Dejtonskim mirovnim sporazumom, podaci su kojima raspolaže Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice.
Između ostalog, povratak je za ljude značio veliku neizvjesnost i strah te prilagođavanje novim uslovima. Da bi se ljudi vratili svojim kućama ili onome što je od njih ostalo, institucije i međunarodne organizacije su morale da im stvore uslove za život, u šta spada i pristup obrazovanju.
Nakon rata, škole su dobijale nove nazive, većinom po ratnim herojima jedne etničke grupe, a u samoj zgradi su isticana vjerska i nacionalna obilježja. U nastavne planove i programe su ušli udžbenici koji su nacionalno obojeni, većinom veličajući podvige i žrtve jedne nacionalne grupe, dok su istovremeno druge grupe predstavljane kao neprijatelji.
Sve to je stvorilo strah i otpor kod roditelja povratnika, koji nisu željeli da djecu upisuju u lokalne škole, gdje bi bila izložena neprijateljskom okruženju i omalovažavanju njihovog etničkog identiteta.
„Predratne škole su već bile u upotrebi od strane učenika i nastavnika koji su ostali u tim sredinama, dok su povratnici pokušali da obrazovanje za svoju djecu organizuju u nekim neprimjerenim prostorijama kao što su kafići, privatne kuće ili bilo što je bilo na raspolaganju u toj sredini“, podsjeća Aleksandra Krstović, službenica za obrazovanje u misiji OSCE u BiH.
Predstavnici međunarodne zajednice su tada zajedno sa lokalnim vlastima i školama pokušali da pronađu način kako bi se djeca vratila u škole koje su korištene prije rata.
„Različiti modaliteti i dogovori su tada napravljeni. Predstavnici međunarodne zajednice i ostali koji su učestvovali u tim dogovorima, su očekivali fizički povratak učenika i nastavnika u te škole, da će se naravno dešavati dalja integracija i nastavnika i djece. Nažalost, počela je da se dešava i da se razvija suprotna praksa, gdje su vrlo jasne granice napravljene između djece i učenika ovih različitih grupa. U nekim slučajima čak i fizičke barijere u obliku klupa i stolica, da ne bi dolazilo ni do fizičkog kontakta“, pojašnjava Aleksandra Krstović.
Sistem koji opisuje naziva se „Dvije škole pod jednim krovom“ i nastao je početkom dvijehiljaditih godina, kao privremeno i prelazno rješenje. Ipak, u 56 škola Bosne i Hercegovine se zadržao do danas.
„Suprotno onome što bi obrazovanjem trebalo postići, a to je promoviranje razumijevanja, tolerancije i prijateljstva među pripadnicima svih naroda, rasa ili vjerskih grupa, u „dvije škole pod jednim krovom“ djeca uče da postoji samo jedan ispravan stav, i to stav njihove vlastite etničke grupe, te da on isključuje sve druge stavove, unatoč činjenici da su svi građani iste države. „Dvije škole pod jednim krovom“ treba posmatrati kao direktnu prijetnju dugoročnoj stabilnosti u BiH“, navedeno je u publikaciji misije OSCE iz 2018. godine.
Ovaj sistem prisutan je u srednjoj i južnoj Bosni i Hercegovini, mjestima gdje žive Hrvati i Bošnjaci. Karakteriše ga to da u istoj zgradi paralelno postoje dvije škole. U jednom dijelu zgrade nastavu pohađaju djeca hrvatske nacionalnosti, dok su u drugom dijelu na časovima djeca bošnjačke nacionalnosti. U zavisnosti od konkretnog slučaja, đaci koriste različite spratove škole, različite ulaze ili idu u različite smjene. Čak je bilo slučajeva gdje su prostori razdvajani bodljikavom žicom, kako bi se spriječilo miješanje i kontakt učenika. Ti prizori su obišli ne samo Bosnu i Hercegovinu, već i cijeli svijet.
„Karakteristike ‘dviju škola pod jednim krovom’ razlikuju se od slučaja do slučaja. Ono što im je svima zajedničko je da se u njima vrši segregacija djece, i da se kroz tu segregaciju u školi uče da među njima postoje nepremostive razlike. U postkonfliktnoj BiH, to povećava stepen nepovjerenja među pripadnicima različitih etničkih grupa, otežava pomirenje i predstavlja dugoročnu prijetnju stabilnosti, sigurnosti i ekonomskom napretku“, navedeno je u publikaciji misije OSCE.
Dodaje se da je potreba „za zaštitom vlastitog kulturnog identiteta razumljiva i prepoznata kao jedno od osnovnih prava“, ali je u BiH politika identiteta „postala primarno sredstvo koje vlasti koriste da brane svoje interese od drugih zajednica, što rezultira obrazovnim sistemom koji služi samo tome da dijeli ljude“.
Prividna mogućnost izbora
Jedan od argumenata koje koriste zagovornici ovog sistema obrazovanja, jeste da je svaki učenik slobodan da upiše školu koju želi. Drugim riječima, niko ne primorava učenike hrvatske nacionalnosti da upišu školu po hrvatskom nastavnom planu i programu. Ili, niko ne sprečava učenike bošnjačke nacionalnosti da uče po hrvatskom nastavnom planu i programu, ukoliko to žele. Međutim, kako to izgleda u praksi?
„Učenici imaju zakonsku mogućnost da se upišu u bilo koju od te dvije škole. Međutim, praksa je pokazala da je školsko okruženje, uključujući i nastavne planove i programe, prihvatljivo pripadnicima samo jedne etničke grupe. U stvarnosti postoje mnogobrojne prepreke koje stoje pred učenicima koji bi željeli pohađati školu koja ne odražava njihov nacionalni identitet, uključujući tu nastavne sate vjeronauke, simbole i nazive škola, nastavne planove i programe, te ukupne stavove koji prevladavaju u tim sredinama. To dovodi do de facto segregacije djece iste starosne dobi, koja pripadaju različitim konstitutivnim narodima, i njihovog školovanja u jednonacionalnim učionicama, u istoj školskoj zgradi“, ističe Misija OSCE, dodajući da ovaj sistem obrazovanja krši ne samo međunarodne konvencije, već i domaće zakone.
Ova organizacija preporučuje dijalog između različitih političkih lidera i kreiranje akcionog plana, sa jasnim ciljevima i rokovima. Zatim, administrativno i pravno ujedinjenje škola, povećanje interakcije među djecom, reformu nastavnih planova i programa, sprovođenje sudskih odluka i veću odgovornost donatora koji finansiraju projekte usmjerene samo ka jednoj etničkoj grupi.
„Nakon niza godina postojanja prakse „dvije škole pod jednim krovom“, situacija se ne poboljšava. Upravo suprotno, nedavno je postojao pokušaj da se uspostavi još jedan slučaj „dvije škole pod jednim krovom“ u Jajcu, protivno željama učenika. Također, postoje primjeri uspostave jednonacionalnih škola u etnički mješovitim sredinama, kao i prevoženja učenika autobusima u škole koje se nalaze u onim područjima u kojima oni predstavljaju etničku većinu. Te mjere neće pomoći ni procesu pomirenja, ni pripremanju mladih ljudi da ostvare svoj puni potencijal za život u 21. stoljeću“, upozoravaju iz misije OSCE.
Ko ima moć da ukine ovaj sistem?
Misija OSCE ističe da je stvarna moć u rukama kantonalnih vlasti, jer su one nadležne za oblast obrazovanja u svojim administrativnim jedinicama.
„Oni imaju zakonsku obavezu da ukinu diskriminirajuće prakse u obrazovanju, kao što su „dvije škole pod jednim krovom“. Kantoni su odgovorni za provedbu sudskih odluka, kao što je slučaj Osnovne škole Stolac i Osnovne škole Čapljina. Nažalost, odluke suda se ne provode, a izricanje sankcija za neprovedbu odluka suda je na izuzetno niskom nivou“, upozorava OSCE.
S druge strane, Elvir Đuliman, direktor nevladine organizacije „Nansen dijalog centar“ iz Mostara, koji dvadesetak godina radi na terenu sa svim akterima, ističe da je situacija znatno složenija nego što se predstavlja.
„Te institucije su prvenstveno škole, znači zatim lokalne vlasti, opštine i gradovi koji su i osnivači škola. Tu je ministarstvo obrazovanja i, naravno, tu su politički akteri. Postoji nekoliko tih nivoa i teško je reći „to je ta osoba“ ili „to je ta institucija“ koja treba ili može da uradi nešto da bi se situacija promijenila. To je jedan kompleksan problem gdje postoji više aktera“, upozorava Đuliman.
Pored institucionalnog nivoa, na kom treba da se odluči kako će škole funkcionisati i hoće li se programi mijenjati, tu je i svakodnevni život u samim školama.
„Način organizovanja škola, kakav je sada, ne znači nužno da ne može ili ne treba biti interakcije između učenika, nastavnika, profesora, roditelja itd. Nevladine organizacije, kao što smo mi, uradili smo dosta po pitanju interakcije, integracije, upoznavanja, rušenja stereotipa i predrasuda između učenika, gradnje odnosa na terenu. Međutim, to jednostavno ne može dugoročno biti, nije održivo da jedna ili više organizacija to radi u nedogled a da ne bude neke institucionalne podrške svemu tome“, naglašava on.
U ovom slučaju institucionalna podrška ne mora nužno da uključuje finansiranje. Zajedničke aktivnosti koje su škole razvijale posljednjih desetak godina, mogu da se uvrste u redovne nastavne programe i tako postanu obavezne za sve učenike.
„To je već neka vrsta institucionalizacije. Međutim, to nije dovoljno samo po sebi, jer bi škole i lokalne vlasti, mogle i trebale uraditi više po pitanju samostalnog organizovanja takve vrste aktivnosti na redovnom nivou. Nama je bio problem, recimo, organizovati dodatne časove, jer su učenici i nastavnici preopterećeni. Imaju po sedam časova dnevno, pa bi naša aktivnosti bila osmi čas“, govori Đuliman.
On ističe da ovakve inicijative ne moraju da čekaju reforme obrazovnog sistema, već se one mogu realizovati direktno na terenu.
„Nama je drago da škole u kojima smo radili, neke od njih samostalno ili uz podršku nekih drugih partnera, rade neke aktivnosti koje su na ovom tragu. Znači, nastavljaju. I to je ono što je u biti najvažnije. Iz nekih drugih škola smo dobili informacije da, kako je broj takvih projekata smanjen, je nivo povezanosti učenika unutar te škole opao i da je to stvorilo vrlo plodno tlo za neke međunacionalne konflikte, kojih ima više sad nego kad smo upravo radili ovakve programe. Znači, to jednostavno je dokaz da su ovakvi programi potrebni i nužni kao jedna vrsta prevencije konflikta u zajednici“, upozorava Đuliman.
Zašto ovaj sistem i dalje opstaje?
Pitanje nacionalnog i vjerskog identiteta se u Bosni i Hercegovini svakodnevno zloupotrebljava u političke svrhe. Politički lideri ga vrlo vješto koriste da bi prikupljali političke poene i manipulisali građanima, plašeći ih da građani drugih nacionalnosti žele da ugroze njihov vlastiti identitet, čime ih drže u konstantnom strahu. Sve to se preliva i na oblast obrazovanja.
„Konstantno održavanje takvih strahova više je odraz uspjeha političkih strategija, nego što predstavlja objektivnu procjenu sredine u kojoj se izvodi nastava“, navedeno je u publikaciji misije OSCE, gdje se naglašava i da je školski sistem u potpunosti ispolitizovan.
„Direktori škola u BiH postavljaju se po političkoj liniji i, kako je vidljivo nakon održavanja izbora, dolazi do velikih kadrovskih promjena kada se dese smjene političkih snaga. U tom smislu, vrijedi napomenuti i činjenicu da se broj nastavnika povećava, dok je broj učenika u opadanju. Jasna veza politike i zapošljavanja u školama može biti još jedan razlog zašto se vlasti nerado bave rješavanjem prakse „dvije škole pod jednim krovom“, upozoravaju.
O sistemu „dvije škole pod jednim krovom“ oglašavale su se brojne domaće i evropske institucije. Između ostalih, specijalna izvjestiteljica UN-a za ljudska prava u oblasti kulturnih prava je 2014. godine istakla da se prevelik fokus stavlja na kulturološke razlike, koji uključuje i razlike u pogledu jezika, čime se opravdava segregcija učenika po etničkoj pripadnosti.
„Jedan od glavnih argumenata politike zaštite identiteta kojim se političari u BiH koriste kako bi održali status quo, i nešto u što su roditelji počeli vjerovati, jeste da bi moguće rješavanje ovog problema „moglo dovesti do slabljenja etnonacionalnog identiteta“. Jezik je izuzetno važna komponenta ove strategije, koju politički lideri izjednačavaju s identitetom i tvrde da svaka etnička grupa ima pravo na nastavu na vlastitom jeziku jer, u protivnom, mogu izgubiti taj identitet. Svaki od konstitutivnih naroda ima pravo da koristi svoj jezik i da ga nazove imenom kojim želi. Međutim, konstitutivni narodi nemaju pravo, prema Daytonskom mirovnom sporazumu, ili bilo kojem drugom dokumentu, na čitav nastavni proces isključivo na jednom od tri službena jezika“, ističe OSCE.
Kako navodi Elvir Đuliman, ljudi u mjestima gdje postoje „dvije škole pod jednim krovom“ jednostavno ne znaju za drugačiji sistem. Nakon 30 godina, ovakve škole pohađaju djeca onih koji svjedočili njegovom stvaranju.
„Kako neki od njih kažu: „Mi znamo ovaj sistem, ovaj sistem kako-tako funkcioniše. Bilo kakva promjena bi bila neizvijesna.“ Ljudi su se nekako držali nečega što je tu, što im je poznato, jer ih je bilo strah nekih promjena drastičnih, ne znaju na šta bi to izašlo. Ne znam možemo li mi sada reći da samo političari to žele, a ljudi žele nešto potpuno drugo. Jednostavno, to je postalo toliko duboko ukorijenjeno da je to teško mijenjati iz temelja“, govori Đuliman.
Ustavni sud naređuje ukidanje
Ustavni sud Bosne i Hercegovine je u više navrata različitim školama naređivao da ukinu sistem „dvije škole pod jednim krovom“, koji je ocijenio kao diskriminaciju i segregaciju. Ove presude nisu sprovedene u praksi a među presuđenim školama su i osnovne škole u Stocu.
„Svi oni koji ne izvršavaju te presude ili oponiraju njihovom izvršavanju, mogu se smatrati onima koji blokiraju proces BiH u pridruživanju EU jer to nisu samo presude za dvije škole pod jednim krovom. To definitivno postavlja pitanje odgovornosti“, ističe Jasminka Džumhur, ombudsmenka za ljudska prava Bosne i Hercegovine.
Dodaje da vrijednosti koje djeca usvoje tokom djetinjstva, ostaju u njima do kraja života. Zbog toga je problematično razdvajati djecu po bilo kom osnovu.
„Kada govorimo o segregaciji kao jednom od težih oblika kršenja ljudskih prava, to pokazuje da su narušene vrijednosti, principi međunarodnih standarda ljudskih prava, a samim tim i Ustava Bosne i Hercegovine. I zato smatramo da segregacija kao oblik diskriminacije u BiH kroz oblik ‘dvije škole pod jednim krovom’ jeste veoma značajna i narušava principe na kojima počiva BiH društvo“, govori ona.
Aleksandra Krstović, službenica u misiji OSCE u BiH, podsjeća da obrazovne vlasti smatraju da je poštovanje sudskih presuda pitanje političkog dogovora.
„Ne postoji nikakav izgovor da se ove sudske odluke ne implementiraju. Nažalost, nadležne ili odgovorne obrazovne vlasti još uvijek nisu poduzeli korak u ovom pravcu“, govori ona.
Ima li bilo šta dobro u ovom sistemu?
Govoreći o sistemu koji je jako često napadan zbog diskriminacije i segregacije, ali i dalje opstaje već 30 godina, ne možemo da se ne zapitamo da li on u sebi nosi bilo šta dobro i korisno za djecu.
„Često se postavi pitanje da li djeca koja pohađaju dvije škole pod jednim krovom imaju više kontakta, komunikacije, saradnje, prijateljstva sa učenicima drugih nacionalnosti nego iz ovih tzv. monoetničkih škola. I to je pitanje koje je stvarno na mjestu. Stvara se fama o nekim bodljikavim žicama koje dijele učenike. Ne kažem da nije bilo takvih slučajeva u posljednjih 30 godina. Ali mislim da u nekim od tih škola su se desile promjene, da se desio neki napredak i u glavama onih koji vode te škole, i u glavama roditelja i učenika. Kad smo počinjali raditi u ovim školama prije skoro 20 godina, jedan od profesora je rekao da super to što mi okupimo profesore na jednom mjestu, da rade i sarađuju. Jer kad učenici vide kako oni sarađuju i kako se normalno ponašaju, kako pozdravljaju jedan drugog, onda će učenici razmišljati da bi se i oni trebali pozdravljati. Mislim da je dosta profesora i nastavnika jednostavno shvatilo da su oni uzori u zajednici i da se bi trebali ponašati u skladu sa svim tim“, govori Đuliman.
Još jedna od pozitivnih strana jeste što su učenici fizički blizu jedni drugima, što nije slučaj u školama koje su jednonacionalne.
„Tu su zajedno u istoj zgradi, pa se dešavaju neke aktivnosti. Međutim, neke škole koje su udaljene kilometrima jedna od drugih ili desetinama kilometara, postoje učenici koji nikad u životu fizički nisu sreli nekoga druge nacije, druge vjere, druge vrste imena“, upozorava on.