Umjetnička galerija, kafić i uramljivačka radnja. Mjesto susreta, iskoraka u nepoznato i sticanja novih iskustava. Inkluzija i zajedništvo. Sve ovo je pod jednim krovom objedinio umjetnik Aleksandar Bošnjak, kada je početkom ove godine otvorio „Aleksandrovu galeriju” u ulici Petra Preradovića 11, u Banjaluci.
Piše: Vanja Stokić; Foto i video: Ajdin Kamber
Na svim stolovima su papirići i olovke. Nije ih niko zaboravio, tu se nalaze iz jednog vrlo praktičnog razloga. Vlasnik i oba konobara imaju oštećen sluh. Ukoliko ne koristite znakovni jezik, tu su papir i olovka za brže i lakše komuniciranje. Ali vjerujte da je izrazito jednostavno sporazumjeti se i bez bilo kakvih pomagala.
Na ovo mjesto svraćali smo i prije odluke da pišemo o njemu. Željeli smo da ga iskusimo kao posjetioci, a ne kao novinari, da ga doživimo iz druge, privatne uloge. Kad smo se prvi put pojavili u lokalu, primijetili smo da im je drago što smo tu. Nova, nepoznata lica znače da se posao razvija. Pored nas i konobara, u lokalu je bilo još nekoliko osoba sa oštećenjem sluha, koje su vrlo energično komunicirale na znakovnom jeziku. Istovremeno, oko nas potpuna tišina. Grupa ljudi očigledno razgovara o nečemu uzbudljivom, ali mi ne razumijemo ni riječi. Da li se ovako oni osjećaju kad su u društvu nas koji čujemo? Da li se pitaju o pravilima našeg jezika?
Nakon nekoliko dana smo se vratili. Odmah su nas prepoznali i pozdravili kao redovne mušterije. Pitali da li je muzika previše glasna ili tiha.
Jedan od konobara je Marko Ponjević (36), čovjek sa dva nespojiva zvanja – autolakirer i pekar.
„Prvi posao mi je bio u autolakirnici, drugi u pekari i ovo je sad treći posao koji radim kao konobar”, govori nam on uz pomoć prevoditeljke za znakovni jezik.
U kafiću radi od januara ove godine. Nije imao iskustva sa ugostiteljstvom, pa je morao da uči sve od početka – kako funkcioniše aparat za kafu, kako se poslužuju gosti, kako se kucaju računi. Svakog jutra se sjeti da upali muziku iako ona nema nikakvog uticaja na njegov dan. Zna da je gostima važna. Ti zadaci su se lako savladali, dok su mu druge stvari donosile zabrinutost.
„Ispočetka mi je bilo jako teško. Imao sam tremu, bojao sam se kako će komunikacija da se uspostavi, bojao sam se loših komentara, nerazumijevanja od strane gostiju. S vremenom se pokazalo da je to sve bilo u redu, navikli smo se mi i gosti, naučili smo nekako i napisati i pokazati”, kaže Marko.
Kako ističe, najljepše mu je kada ima više posla. Uz više mušterija vrijeme brže prolazi i atmosfera je drugačija.
Iste strahove dijelio je i Samir Gušić (51).
„Sad nam jedini problem bude ako zaboravimo upaliti muziku, pošto ne čujemo da je nema”, govori on sa velikim osmijehom.
Ovaj tekst nastao je u okviru podrške koju portal eTrafika pruža firmama u vlasništvu osoba iz marginalizovanih grupa, kao i onima koje zapošljavaju pripadnike ovih grupa. Zahvaljujući našim čitaocima koji nas podržavaju mjesečnim pretplatama na Patreonu, u mogućnosti smo da donosimo ovakve priče i skrećemo pažnju na važne teme.
Ovaj tekst je dio podrške koju eTrafika pruža firmama koje vode osobe iz ugroženih grupa ili zapošljavaju njihove pripadnike. Čitate ga zahvaljujući našim čitaocima koji nas podržavaju na Patreonu. Ukoliko želite još ovakvih sadržaja, podržite nas kroz mjesečnu pretplatu na ovom linku.
Vjeruje da će njegovi sugrađani prepoznati zašto je ovaj lokal važan i da će dolaziti kao gosti.
„Ovdje smo nas trojica. Ne čujemo, ali se trudimo da stvarno ugostimo i obradujemo ljude kada su kod nas u lokalu”, dodaje Samir.
U to smo se više puta uvjerili. Prilikom svake posjete, primijetili smo da se konobari u „Aleksandrovoj galeriji” trude mnogo više.
„Od srca. Iskreno je”, pojašnjava kratko Samir.
Za njih je ovaj posao mnogo više od serviranja pića i primanja plate za to. On je prilika za povezivanje sa ljudima koje inače možda nikada ne bi ni sreli. Obostrano učenje.
Samirov prijašnji posao je bio u firmi koja prikuplja i prerađuje papir. Sjeća ga se kao teškog.
„Prvenstveno, bilo je hladno. A s druge strane, morao sam jako da pazim na viljuškare i ostala vozila. Morao sam mnogo da posmatram okolinu”, prisjeća se on.
Kada ga pitamo kako se njegov život promijenio otkako radi u „Aleksandrovoj galeriji”, bez razmišljanja odgovara da je promjena definitivno na bolje.
„Ovdje sam više okružen ljudima, družimo se, prijatna je atmosfera. Ponosan sam, kao gluva osoba, ponosan sam na svoj posao i na ovaj objekat”, govori nam.
Bez duvanskog dima
U lokalu je zabranjeno pušenje, osim električnih cigareta. Prvenstveno zbog slika koje su izložene na zidovima jer im šteti dim. Takođe, vlasnik i konobari su nepušači pa su željeli da stvore prostor koji će da bude oslobođen od dima.
„Aleksandrova galerija” je prvenstveno to, galerija u kojoj su izložena umjetnička djela. Uz to, ovdje se nalazi i kafić u kojem gosti mogu da popiju piće, okruženi umjetnošću. U pozadini se nalazi i uramljivačka radnja.
„Želio sam da konstantno dolaze ljudi, da nekako cirkuliše to sve. Neko će doći samo zbog pića pa će primijetiti galeriju. Neko će doći zbog slika, primijetiće kafić”, pojašnjava nam Aleksandar Bošnjak, umjetnik i vlasnik.
Prostor galerije je besplatan za korištenje, pa i drugi umjetnici mogu ovdje da organizuju izložbe svojih radova.
„Mogu da dobiju edukaciju, možemo se dogovoriti za individualne ili grupne časove slikanja i crtanja. Imamo i kompletan materijal za umjetnike i slikare, profesionalne boje, papire, sve što je potrebno. Potrudili smo se da to bude jedna kompletna i kvalitetna priča”, govori nam Aleksandar na znakovnom jeziku, koji nam prevodi njegova supruga Marina.
Ovdje je zapravo smješten jedan poseban svijet. Za nas, koji ne koristimo znakovni jezik, boravak u „Aleksandrovoj galeriji” je iskorak u nepoznato, drugačije, zanimljivo.
„Ljudi koji čuju, kada žele da nešto iskažu u dramatičnom ili možda ljutitom smislu, tada povise ton. A mi gluvi koristimo facijalnu ekspresiju da to dočaramo, opišemo i pokažemo za svaku posebnu situaciju u kojoj se nađemo. To je u stvari trodimenzionalni jezik. Mi baš imamo svoj jezik, svoje riječi, svoj gest, opis, način gramatičkog izražavanja i oblikovanja riječi. Kao da smo manjinski narod, tako nekako ispada” , objašnjava nam Aleksandar sa osmijehom.
Invaliditet naših sagovornika je većini ljudi nevidljiv. Ukoliko na trotoaru hodate iza njih i zamolite ih da se sklone, a oni to ne urade, lako ćete im nalijepiti etiketu bezobraznih ili arogantnih. A oni zapravo i ne znaju da vas usporavaju. Vaša poruka uopšte nije stigla do njih.
Pomoć nevladinih organizacija i institucija
„Aleksandrova galerija” je nastala zahvaljujući pomoći koju je Aleksandar dobio od Organizacije amputiraca „UDAS” iz Banjaluke. Nakon obuke na kojoj je naučio da napiše biznis plan i formira budžet, dobio je donaciju uz pomoć koje je kupio opremu potrebnu za uramljivanje. Od Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba sa invaliditetom, dobio je novac za opremanje ugostiteljskog dijela, ali i povrat doprinosa za sebe i dva konobara.
„To je jedan vid podrške koji znači mnogo, pogotovo za ovu osjetljivu djelatnost koja nije toliko izražajna i ljudi je možda smatraju skupom. Jednostavno, nije umjetnost nešto od čega se može konkretno živjeti” , iskren je Aleksandar.
Zidove galerije trenutno krase njegovi radovi, nastali u različitim periodima njegovog života. Tu je i nekoliko manjih crteža njegovih sinova, koji pokušavaju da imitiraju njegov rad.
Po struci diplomirani grafičar, Aleksandar se okušao u svim slikarskim tehnikama. Sjeća se kada je prvi put slikao uljem na platnu i koliko je bio zbunjen ponašanjem boja.
„Umjesto da mažem, na slici se vidi kako sam utrljavao boju jer mi nije bilo jasno zašto ne ostaje na platnu. Pokušavao sam da napravim linije” , prisjeća se dok nas vodi kroz izložene radove.
Posljednja tehnika koju je isprobao je akvarel i u njoj se najviše pronašao. Kako kaže, mnogo je čitao o njemu prije nego što se upustio u rad.
„Kada sam počeo da radim, onda sam shvatio da sam na nuli. Trebalo mi je između šest i osam mjeseci da upoznam materijal, pigmente, vezivo, papir koji odgovara, kako kontrolisati vodu. Mora se sve prepustiti vodi, ona kontroliše putanju” , ističe on.
Perfekcionisti poput njega, akvarel je u početku donosio frustraciju jer nad njim ne može da ima kontrolu.
„Zato mi je trebalo pola godine ponavljanja. I tokom vremenom sam postao zadovoljan. Kada budem sto odsto zadovoljan, tada ide i izložba” , najavljuje.
Do tada, njegove radove možete da vidite, ali i kupite u galeriji koja nosi njegovo ime. Usput, možete da popijete kafu i bez riječi se sporazumijete sa konobarima. I važnije od svega, da podržite svoje sugrađane koji su se usudili da urade nešto hrabro i neobično. Za otvaranje ovakvog prostora hrabrost je presudna. Za njegov opstanak, ključna je konkretna podrška okoline.