Mediji su konceptualno zamišljeni kao sredstva informisanja građana. Međutim, negdje je protokom vremena taj ideal izgubljen i zamijenjen drugim, idealom kvantiteta.
Glavna stvar je postao senzacionalizam, jer ipak je tiraž iznad svega, tako da su primat udarnim temama koje su bitne za svakog građanina, preuzele lutke sa naslovnih strana u vidu raznoraznih starleta, skandalima sa estrade i lakim temama za dokone domaćice. Stvarno se pitam da li bi Gutenberg odobrio da se njegov genijalni izum u 21. vijeku koristi na ovaj način. Takođe se pitam da li je student novinarstva upisao taj fakultet sa namjerom da ostatak svog života i karijere provede piskaranjem o Mimi Oro, Maci, Cuci i ostalim medijskim fenomenima sadašnjice. Bez i najmanje namjere da glumim elitistu pokušaću nekako da prodrem u suštinu ovog socijalnog fenomena…
Prvo što mi pada na pamet jeste da nisu krivi ni mediji u potpunosti. Što bi rekli, svaka roba ima kupca, a na našim prostorima nikada nije bilo više kupaca kiča i šunda. To pomalo djeluje i licemerno iz perspective što ogroman broj populacije pljuje po tim ličnostima, pljuje po rijaliti emisijama u kojima se oni pojavljuju, a opet čitanost nikada veća, a gledanost probija granice… Realno, da prosječnom gledaocu/čitaocu nije prva pomisao šta se desilo sinoć u Velikom bratu, koje poznate ličnosti se mire, a koje se svađaju, to ne bi dobilo ni promil zastupljenosti kakvu ima. Bila su to najbolja vremena, bila su to najgora vremena…
Kao što reče davno neko, što manje seksa u stvarnom životu to ga više ima na televiziji, tako da trenutno ništa ne drma Balkan kao rijaliti šou Parovi. Jednostavno, seks se prodaje, a voajer u nama ne može da odoli tome da proviri u svijet potpunih stranaca i onda ih sutra samozadovoljno osuđuje komentarišući kako su glupi ili šta već… Ništa prosječnom Balkancu ne može da izmami osmijeh na lice više od spoznaje da je bolji od nekoga, pa makar taj neko bio na stupnju paramecijuma. Pri tome ne shvataju da oni apsolutno nisu pretjerano odmakli od njih jer su oni ti koji troše dio svog života na te iste koje pljuju, i zapravo na pasivan način proživljavaju svoje živote preko njih.
Ipak ne treba biti previše oštar ni u osuđivanju građanstva, jer u doba nezaposlenosti i generalnog negativnog stanja u društvu veoma lako je skliznuti u te vode, sa ciljem bijega od svakodnevnice i problema. To su ta sitnja traženja satisfakcije, ma kakva god bila. Nezaposlen sam, imam 35 godina, živim sa roditeljima, ali hej, makar je Nole osvojio Indian Vels. Kompletna situacija kojom smo okruženi je oduzela identitet ljudima i strpala ih u jedan kolektivni, identifikacije sa ovim Domanovićevskim mrtvim morem u kojem je najbitnije da ne talasaš. Tako da smo od strane neke više instance isprogramirani da vičemo No1e Srbine i Stanija fukso (nesretnog primjera radi)…
Teško je preko noći očekivati renesansu ljudskog duha na ovim prostorima, ali mora se nekada i početi. Makar su neke stvari i dalje stvar ličnog izbora, tako da nije teško makar nekada natjerati se na neku promjenu, ma koliko god sitna ona bila. Na duže staze, tim promjenama i sitnim koracima valjda nekada stignemo da podignemo sebe i kompletan sistem sa ovih ruševina kulturnih ostataka na kojima trenutno počivamo, i makar za buduće generacije stvorimo neku osnovu na kojoj će se graditi sve to… Jer uprkos svemu, ja i dalje verujem da mi nismo glup narod i da smo kao cjelina sposobni za nešto bolje od ovoga što trenutno imamo. Jednostavno, samo smo toliko ubijeni u pojam svim i svačim da smo spali na najniže moguće grane…
eTrafika.net – Srđan Obarčanin