Studentkinja grafičkog dizajna u Banjoj Luci Tea Jagodić (19) večeras je otvorila svoju prvu samostalnu izložbu fotografija u banjalučkom Domu omladine. Za one koji danas nisu mogli doći, izložba je otvorena i tokom naredna četiri dana. U intervjuu za naš portal priča o ljubavi prema fotografiji i konjima, radu u muzičkom studiju, te planovima za budućnost.
Sve je počelo 2009. godine na petak 13. Izgleda da je meni taj dan ipak bio srećan. Tada sam počela da izučavam Photoshop i za desetak dana sam sasvim slučajno, onako za sebe, počela da pravim fotografije koje imaju priču, da pravim fotomontaže. To se nastavilo do danas, ali se usavršilo i izmjenilo stilove. Nikada nisam išla ni na kurseve niti imala neke učitelje. Sve radim i učim sama, mada ponekad sa strane uleti i po koji savjet od drugih iskusnijih fotografa.
Fotografija kao izduvni ventil
Fotografija je za mene način izražavanja na kreativan i zanimljiv način, a uz to sve i ‘izduvni ventil’. Kao što pisci pričaju svoje priče riječima, ja svoje pričam kroz fotografije. Mnogi me pitaju za značenje nekih mojih radova ali ja ne volim da pričam i da otkrivam sve, tako da pustim svoje radove da govore za sebe i da ih svako protumači na svoj način. Živim u svom nekom svijetu i gledam sve na svoj način i koliko sam do sada shvatila, moj pogled na većinu stvari se mnogo razlikuje od drugih. Realnost je previše surova pa ponekad moram da pobjegnem od svega u svoj svijet. E sad koliko je taj bijeg dobar ili loš – to je pitanje. Roditelji me u početku i nisu mnogo podržavali jer kao i svakom roditelju, ipak im je škola bila na važnijem mjestu za mene nego ‘’to nešto od čega nema hljeba’’. Baš takvim riječima su se odvijali razgovori, ali kada su vidjeli da sam ja ozbiljna u ovom što radim i da ne namjeravam prestati, počeli su da me podržavaju i promjenili su sliku o svemu.
Ples vizije
Takav naziv izložbi sam dala upravo zato što nije striktno određen. Za prvi put nisam htjela neku određenu temu (kao što inače bude na izložbama) jer jedino zajedničko na mojim fotografijama je što se priča neka priča. Tu su različiti elementi, različiti stilovi. Jednostavno prenosim svoju viziju na fotografije i eto tako sam ukombinovala naziv da je povezan sa tematikom fotografija, ali da naziv ima i neki umjetnički dojam.
Ne želim slavu, samo da ljudi primijete moj talenat
Spremala sam se mjesec dana za ovu izložbu i bilo je užasno naporno i stresno, pogotovo zato što se sa svojih 19 godina prvi put upuštam u ovakvo nešto. Faktički sam sve sama uradila i organizovala uz poneki savjet bliskih osoba sa strane koji su već u takvom ili sličnom poslu. Bilo kako bilo, sav trud se na kraju definitivno isplatio. Očekujem jednostavno da se moj talenat primjeti i da otvorim sebi neka vrata. Svaki umjetnik teži ka tome, pogotovo ako živi u ovakvoj sredini kao što je ova gdje se umjetnost baš i ne cijeni koliko bi trebalo, a nema priliku da ode odavde. Nikako ne težim ka nekoj slavi i tako nekim glamuroznim stvarima. Ipak nije ovo Hollywood pa da postanem to i kada bih htjela. Ovdje je borba za opstanak u umjetnosti, tako da bi meni bilo dovoljno da radim posao u struci, da spojim fotografiju i dizajn i da jednostavno pristojno živim od toga, a da uz to budem i ispunjena.
Volim da radim sama
Aparat je jako često uz mene, volim da ovjekovječim neke određene događaje i ovako usput ako se nađem na pravom mjestu u pravo vrijeme, uhvatim neki zanimljiv i spontan trenutak. Što se tiče baš ovih fotografija koje radim za izložbu, radim ih sama sa svojim aparatom i na većini fotografija sam ja, što je nekima jako čudno. Jednostavno volim da radim sama, da mi niko ne smeta sa strane kada imam neke zanimljive i ostalima čudne ideje. Najviše volim da radim u prirodi, ali i u kući jer imam jedan prazan zid koji mi je mnogo puta poslužio.
Neostvarena želja
Moja je želja bila da studiram baš fotografiju, ali toga u Banjoj Luci nema. Na kraju nisam bila u mogućnosti da odem da studiram negdje vani, tako da sam se zadovoljila grafičkim dizajnom i nisam se pokajala, jer je to jedino što me zanima u ovom gradu. Istovremeno radim u jednom muzičkom studiju kao fotograf i dizajner. Do toga je došlo sasvim slučajno kada sam upoznala Marija Zlatinića u čijem je studio vlasništvu, a koji je i ujedno gitarista u bendu Four Roses za koji takođe radim. Svidio mu se moj način rada i eto, tu sam već dvije godine.
Poslovne ponude nakon nagrade na sajmu
Jedino slično ovoj izložbi radila sam u martu ovde godine na sajmu inovacija INOST 2011 u Banjoj Luci. Učestvovala sam sa eksponatom ‘’Fotografija kao način izražavanja’’ u okviru svoje srednje škole sa ostalim izlagačima koji su imali skroz druge projekte. Prvu nagradu sam dobila na tom sajmu gdje sam izložila par radova uz video prezentaciju. I od tada su mi počele stizati poslovne ponude i projekti tako da tek sad sve kreće malo ozbiljnije.
Za dobru fotografiju nije potreban profesionalan aparat
Do kraja 2010. radila sam sa običnim malim digitalnim aparatom marke Olympus i tada sam shvatila da dobar fotograf nije onaj koji ima samo neki skup profesionalni aparat. Bitnije su ideje, način gledanja na to i kako tu ideju realizovati na što drugačiji i zanimljiviji način. Sada već više od pola godine radim sa Canonom 450D jer mislim da mi je bilo vrijeme uzeti nešto malo jače i zbog sebe i zbog nekih poslovnih ponuda. Nije mnogo skup, nije profesionalan, ali za sad mi je to sasvim dovoljno. Može se reći da idem u korak sa tehnologijom koliko mi moje mogućnosti dozvoljavaju. Što se tiče analognih aparata, sa njima nikada nisam radila fotografije ali obožavam da ih skupljam. Već imam 4 četiri i nadam se da ću ih imati još.
Zaljubljenost u konje i klizanje
Moja ljubav prema tim savršenim životinjama traje čitav život a jahanjem se bavim oko godinu dana u konjičkom klubu Paddock. To mi je čisto hobi za sada, mada sam imala dosta pauza u treniranju i zbog obaveza i zbog finansija. Zbog toga mi je jako žao i kontakti sa konjima mi jako nedostaju, ali se nadam da će se moja situacija sa obavezama i finansijama uskoro popraviti pa da se vratim u taj svijet. Pored toga, bavim se još i folklorom 10 godina a kad god dođe zima, nastojim da odem negdje na klizanje jer sam se u to zaljubila otkad sam prvi put stala na led prije tri ili četiri godine.
eTrafika.net – Vanja Stokić