Nasilje nije samo ono što vidimo golim okom, ono je mnogo složenije od polomljenih kostiju i modrica po tijelu. Iako teže primjetno, psihičko nasilje na djecu ostavlja mnogo teže posljedice, koje često dolaze do izražaja nekoliko godina nakon zlostavljanja. Ono može trajno oštetiti djetetovo mentalno zdravlje i ostaviti ozbiljne posljedice na njegovu ličnost.
Piše: Vanja Stokić
Za razliku od fizičkog nasilja, čije su posljedice lako vidljive, psihičko se odvija na verbalnom nivou i ostavlja značajne posljedice na samouvjerenost djeteta, kao i njegovu sliku o samom sebi. Grubo kritikovanje, vrijeđanje, zastrašivanje i prijetnje, vikanje, ignorisanje…. sve to su oblici psihičkog nasilja, koje roditelji čak koriste prilikom vaspitanja svoje djece, navodi doktorica Tina Rutar Leban, sa Pedagoškog instituta u Ljubljani.
„Psihičko nasilje nad djetetom možemo da shvatimo kao nezadovoljavanje jedne od glavnih djetetovih psihičkih potreba koje su nužne za njegov nesmetan razvoj. Te potrebe su biti voljen, biti prihvaćen i osjećanje potpune bezbjednosti. O tome da li je voljeno ili nije, dijete zaključuje kroz interakcije sa roditeljima i drugim njemu važnim osobama. Posmatra njihovo ponašanje prema njemu, sluša poruke koje mu upućuju, prati njihovo neverbalno komuniciranje sa njim (pogledi, zagrljaji, poljupci, milovanja), prati šta o njemu govore…“, navodi ona.
Kada roditelji namjerno ne pokazuju ljubav prema djetetu kako bi ga kaznili za njegovo loše ponašanje, dolazi do jednog od oblika psihičkog nasilja. Ti postupci su često praćeni i verbalnom porukom poput „Više te ne volim jer si bio nevaljao“. Rutar Leban ističe da ukoliko nakon razgovora sa djetetom o njegovom ponašanju, roditelj i dalje insistira na uskraćivanju nježnosti i ljubavi, ono zaključuje da je voljeno samo kada se prikladno ponaša.
„Pošto takvim načinom komuniciranja sa djetetom odrasli uslovljava svoju ljubav prema djetetu, dijete zaključuje da je voljeno samo onda kada ne pravi greške i kada je njegovo ponašanje adekvatno. Zato će se ubuduće plašiti da napravi greške, težiće tome da se dodvorava drugima.“
Da bi imalo zdravu sliku o sebi i moglo da ocijeni svoje ponašanje, važno je da dijete nauči da je u redu da ponekad pogriješi i da to od njega ne pravi lošu osobu. Kako bi mu pomogli u tome, roditelji bi trebali da kritikuju njegove postupke, a ne njega kao osobu, te da izbjegavaju vrijeđanje i napadanje djeteta.
„Recimo djetetu da ga volimo i onda kada smo ljuti na njega. Nije ništa loše u tome ako se naljutimo na dijete kad se loše ponaša i nije ništa loše ako mu to i kažemo. Tako dijete uči šta je ljutnja i kakvi su pravilni načini izražavanja ljutnje. Međutim, tu ljutnju djeca mogu da shvate kao odbijanje njih kao osoba, a ne samo njihovog nepriličnog ponašanja. Zato često traže fizički kontakt sa odraslom osobom koja je ljuta na njih, kao da žele da provjere da li su još uvek voljeni, odnosno prihvaćeni kod te osobe. Naravno, odrasla osoba mora da dozvoli detetu ovaj kontakt, a još je bolje da mu pri tome kaže da ga voli iako se ljuti na njega i da ga voli i onda kada se ružno ponaša.“
Osjećanje bezbjednosti spada u jednu od psihičkih potreba djeteta, a da bi se ono razvilo potrebno je da dijete vjeruje svojim roditeljima da će se pobrinuti za njegove potrebe. Ipak, roditelji svojim postupcima i prijetnjama mogu dovesti do toga da se ugrozi djetetov osjećaj bezbjednosti.
„Tu spadaju prijetnje da će napustiti dijete ili stvarno napuštanje djeteta, prijetnje nekim strašnim osobama ili postupcima, nepredvidljivost ponašanja roditelja, nesigurnost i nedosljednost roditelja u vaspitanju, postavljanje previsokih ciljeva i zahtjeva djetetu.“
Međutim, doktorica Tina Rutar Leban smatra da roditelji nekada odu i u drugu krajnost, pa svoju bezuslovnu ljubav objašnjavaju kao „potpuno popuštanje detetu u ime ljubavi prema njemu“. Ona naglašava da ta bezuslovna ljubav ustvari znači da roditelji vole dijete uprkos neprikladnom ponašanju, što djetetu jasno stave do znanja i pomažu mu da ga otkloni.
Prema „Smjernicama za postupanje u slučaju nasilja nad djecom u Bosni i Hercegovini“ koje je objavilo Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH u februaru 2013. godine, nasilje nad djecom može se posmatrati kao zanemarivanje i kao zlostavljanje.
„Pod pojmom nasilje nad djecom koje ima odrednicu zanemarivanja podrazumijevaju se odnosi i ponašanja pojedinca ili institucija kojima se ugrožava ili osujećuje normalan psihički i fizički razvoj, integritet ličnosti ili se osujećuje zadovoljenje dječijih potreba. S druge strane, nasilje nad djecom koje ima odrednicu zlostavljanja podrazumijevamo postupke roditelja ili djetetovih staratelja kojima se djetetu nanosi tjelesna i/ili emocionalna bol ili se zanemaruje u toj mjeri da je ugroženo njegovo emocionalno zdravlje i razvoj. Različiti oblici zlostavljanja i zanemarivanja djece se često javljaju udruženi i imaju dugotrajno dejstvo na fizički i psihički razvoj djece.“
Zbunjenost i preuzimanje uloge zlostavljača
Prilikom psihičkog ili emocionalnog nasilja dijete je često zbunjeno i ne zna šta mu se dešava, niti čime ga nasilnik zlostavlja. Ipak, ono osjeća da mu se mijenja psihičko stanje. Cilj ove vrste nasilja jeste izazvati zabrinutost kod žrtve, stvoriti joj osjećaj zavisnosti od nasilnika, izazvati samooptuživanje, te oslabiti njene sposobnosti za otpor.
„Najteži vid emocionalnog zlostavljanja je kada žrtva preuzima ulogu svog zlostavljača i počinje sama sebe zlostavljati, degradirajući i ponižavajući sebe samu. Kao najčešće vrste emocionalnog zlostavljanja, odnosno psihološkog nasilja prepoznajemo odbacivanje, terorisanje, ignorisanje, izolacija, eksploatacija. Vrlo često zlostavljana djeca postaju nasilnici ili depresivne osobe koje češće u kriznim situacijama pokušavaju samoubistvo, a često je i njihovo intelektualno funkcionisanje i biološki razvoj neodgovarajuće njihovoj hronološkoj dobi.“
U publikaciji Federalnog tužilaštva BiH „Krivična djela nasilja nad djecom, stanje i problemi“ psihičko zlostavljanje navodi se kao posebno osjetljiv oblik zlostavljanja. Najčešće je kombinovan sa ostalim oblicima nasilja i predstavlja neprijateljsko ponašanje usmjereno ka djetetu.
„Ukoliko se djetetu ne daje potrebna pažnja i ljubav ili mu se neprestano prijeti i ruga, omalovažava, govorimo o emocionalnom zlostavljanju. Takođe, roditelji koji ne pokazuju ljubav i privrženost, već stalno viču, prijete i kritikuju dijete, tako emocionalno zlostavljaju svoje dijete, te ono gubi povjerenje u sebe i postaje nervozno i povučeno. Emocionalno zlostavljanje je oblik nasilja koji ostavlja najviše traga na žrtvi nasilja. Što je dugotrajnije, ono je čak destruktivnije od fizičkog nasilja. Psihički maltretirano dijete je potišteno, ima slabu socijalnu komunikaciju, nezainteresovano je za igru, često povučeno ili agresivno, ima poremećaje u ishrani i spavanju, tikove, bježi od kuće, a prisutni su i nervozni postupci, pokušaji samoubistva, dok se ponekad javljaju periodi kada pokazuje ‘lažno dobro raspoloženje'“, navodi se u publikaciji.
Trajni ožiljci
Psihičko nasilje ostavlja neizbrisive tragove na djetetu, koji postanu vidljivi nakon dužeg perioda. Zlostavljanje u mlađoj dobi, posebno tokom prve tri godine života, može dovesti do poremećaja vezivanja, sporog razvoja, lošeg ponašanja i problema u socijalizaciji. Problemi koje je uzrokovalo nasilje nekada se vide tek nakon mnogo godina, smatra profesorica kliničke pedijatrije na Univerzitetu u Južnoj Kaliforniji Astrid Heger.
“Djeca koja su žrtve emocionalnog nasilja na prvi pogled su potpuno ‘normalna’ kada nisu blizu svoje porodice. Neki znakovi zlostavljanja lako se prepoznaju. Djeca izložena psihološkom zlostavljanju nerijetko su preoprezna i pomalo paranoična. Često verbalno oponašaju nasilno ponašanje kojem su izložena, odnosno reaguju na vršnjake onako kako se prema njima ponašaju kod kuće“, kaže ona.
U većini slučajeva, da bi se problem identifikovao i riješio potreban je rad grupe stručnjaka – socijalnih radnia, psihologa i psihijatara. Zbog činjenice da se zlostavljanje dešava unutar porodice, prevencija je znatno otežana, ali tu dolazi do izražaja svaki kontakt sa odraslom osobom koja djetetu može pomoći da savlada situaciju u kojoj se nalazi. Djeca u takvim okolnostima moraju znati da je bitno kako se osjećaju i da će odrasli iz njihove okoline učiniti sve da ih zaštite.
eTrafika.net
[post_ender]
1 komentar
Bilo bi dobro da imamo strucno savjetovaliste za roditelje. Lako je moguce da psihicki zlostavljaju djecu iz neznanja. Vecina roditelja postupaju sa dijecom onako kako misle da treba. Zelim da vjerujem da nijedan roditelj ne bi zlostavljao svoje dijete znajuci za posljedice. Bar se nadam da je tako.