Ljudi sa mentalnim oboljenjima su vrlo često meta predrasuda, zbog kojih se povlače u sebe, stvaraju pogrešnu sliku o svojoj ličnosti, a neki od njih pokušaju i samoubistvo. Dok se u prvi plan najčešče stavlja njihovo oboljenje, zanemaruje se činjenica da su ti ljudi često vrlo talentovani za različite aktivnosti i da imaju zdrave dijelove ličnosti, koje bi trebalo više potencirati i stimulisati.
U Banjaluci djeluje udruženje “Zajedno”, koje je nastalo zbog raznih problema koje imaju duševno oboljele osobe i njihove porodice, kako bi im pružilo podršku i smanjilo stigmu koja je prisutna u javnosti. Potpredsjednik Udruženja Darko Mišić kazao nam je da trenutno broje oko 400 članova sa područja Banjaluke, dok kroz Dnevni centar dnevno prođe oko 40 korisnika. Raspon godina je različit, od 20 do 70 godina, a od bolesti je šizofrenija najzastupljenija.
“Najvažnije je druženje i socijalizacija kroz radionice, koje su psihološke, kreativne, muzičke, sportske… Kroz njih se socijalizujemo i imamo pozitivne primjere da su ljudi uspjeli da se zaposle i zasnuju porodicu, postali su korisni članovi društva. Izlječenje je moguće, ali uz koordinisani rad. Bitna je farmakoterapija, terapije sa psihologom i podrška porodice. Kada čovjek duševno oboli to je dno dna, svi od njega dignu ruke. On prvo izgubi posao, pa ga napusti žena, djeca ga se stide, komšije ga izbjegavaju… Dolazi do toga da ga društvo uvjeri da je on drugačiji, da je manje vrijedan i to dovodi do izolacije. Takvi ljudi se zatvaraju u četiri zida, život im nema nikakvog smisla, neki čak pokušaju samoubistvo”, kazao je on.
Kada govorimo o predrasudama okoline, Mišić ističe da je stigma snažna i da postoje slučajevi da je duševni bolesnik odbačen od strane svoje porodice.
“Ima slučajeva da se porodica stidi svog oboljelog člana, što je jako pogrešno i dovodi samo do toga da se bolest razbuktava još više. Vrlo je bitno da se reaguje čim prije, nekada ljudi misle da je neko stanje samo prolazna faza. Među nama ima mnogo talentovanih ljudi, koji dolaze do izražaja tokom radionica. Nije sve bolesno, ima i zdravih dijelova na koje se treba fokusirati. Svako od nas ima neku patologiju, treba se bazirati na zdrave dijelove i njih potencirati”, kaže Mišić, te dodaje da mediji u velikoj mjeri doprinose povećanju stigme prema mentalno oboljelima.
“Novinari senzacionalistički izvještavaju o stvarima koje su počinili ljudi sa duševnim problemima. Drugačija je težina kada nešto uradi čovjek iz normalne populacije i kada to isto uradi neko sa mentalnim problemima. To se ne gleda ravnopravno. Od ukupnog broja krivičnih djela, čak 96% počine pripadnici zdrave populacije, dok samo 4% su to ljudi sa psihičkim poremećajima. To dovoljno ilustruje o kolikoj manjini se radi, a koliko se to negativno prezentuje u javnosti.”
Kako bi se što više povezali sa svojom okolinom, udruženje “Zajedno” sarađuje sa Medicinskom školom, Muzičkom školom i Gimnazijom, čiji učenici dolaze u njihov Dnevni centar na radionice i druženje. Kako ističe Mišić, velika je vjerovatnoća da će ta djeca izrasti u nestigmatizovane ljude.
Osim predrasuda, nezaposlenost je veliki problem ove populacije.
“Mislim da ja ne bih mogao izdržati osam sati na radnom mjestu, ali bih mogao četiri ili pet. Potrebno je uvesti skraćeno radno vrijeme za osobe sa invaliditetom, da se konsultuje njihov psihijatar ili terapeut i da se utvrdi optimalno radno vrijeme za njega. Firme koje žele zaposliti takve osobe bi trebalo stimulisati smanjenim porezom ili nekim drugim načinom”, smatra Mišić.
Sead Merdžić (50) posljednje četiri godine dolazi u Dnevni centar, najviše na muzičke i kreativne radionice. Od depresije boluje posljednjih 10 godina, a liječenje je započeo u Holandiji.
“Jedno vrijeme sam bio dobro, pa se bolest ponovo vratila. Dolasci ovdje mi mnogo znače, imamo razne radionice, kako kreativne tako i psihološke, sve to nam pomaže. Ko poznaje mene taj zna i za depresiju, pa ne reaguje na to. Ljudi koji me ne poznaju, već me drugačije gledaju i pomalo se boje, jer odmah očekuju neku negativnu reakciju”, kaže Merdžić, koji nije zaposlen i zbog bolesti je prekinuo kontakt sa kćerkom.
Student medicine iz Sirije Yamen Hrekes (25) posljednjih pet mjeseci volontira u Udruženju, a u Dnevni centar dolazi nekoliko puta sedmično. Kako kaže, zanima ga psihoterapija i voli pomagati ljudima koliko može.
“Sa druge strane, tako i učim iz direktnog kontakta, saznam mnogo više nego iz knjiga. Udruženje je otvorilo vrata za studente, da imaju mogućnost obavljanja prakse i volontiranja. Dali su nam priliku da učestvujemo u njihovim aktivnostima i svi smo im zahvalni na tome. Potrebno je stigmu otkloniti, ljudi su puni predrasuda. Trudio sam se da puno toga promijenim na sebi. Oni imaju mnogo više aktivnosti nego ljudi koji se smatraju zdravima, kreativniji su i aktivniji. Svaki dan se nauči nešto novo, sada vidim kako to izgleda iz druge perspektive”, kaže Hrekes.
Socijalna radnica Dragana Grujinović u Centru volontira više od godinu dana. Kako kaže, fascinirana je tim ljudima, načinu na koji funkcionišu i količinom ljubavi i poštovanja koja postoji među njima.
“Ovo me je usavršilo i profesionalno i lično, sazrijevala sam tokom svog ovog vremena. Ono sa čim se ovi ljudi bore je dosta drugačije od naše svakodnevnice, ako provodite mnogo vremena sa njima možete mnogo više da ih razumijete. Oni mogu mnogo da pruže, ali to nije dovoljno iskorišteno. Oni su mnogo normalniji nego što ljudi misle i mnogo više pružaju jedni drugima”, navodi ona, te dodaje da su njeni poznanici imali predrasude i strah kada im je rekla da će volontirati u Centru.
Da je lijepo raditi sa mentalno oboljelima rekao nam je i psiholog David Zorić. On ističe da taj posao nije lak, ali pruža profesionalnu i ljudsku satisfakciju, te da je nagrada prisustvovati izliječenju mentalne bolesti.
“Kada neko boluje od organske bolesti smatra se da to nije sramota i da on nije odgovoran za to. Kad boluje od mentalne bolesti, smatra se da je odgovoran za to i da je to sramota. I jedno i drugo je pogrešno. Mi radimo na tome da se ti stavovi koriguju. Mentalno oboljenje je oboljenje kao i organsko, nije sramota imati neki psihijatrijski poremećaj. Neko ima problema sa srcem, neko sa plućima, a nekome jedan dio mozga nije funkcionalan. Ne smijemo svoditi pojedinca na njegovu dijagnozu, naše štićenike učimo da se ne poistovjećuju sa ulogom pacijenta. Sebe trebaju doživljavati kao bića koja imaju neki problem, ali to ne znači da su oni manje vrijedni. Važno je izgraditi tu pozitivnu sliku o sebi i prevazići autoetiketiranje. Kada se to postigne, onda se uklanja i stigma koju ima okolina. Ulaganjem u zdravi dio čovjeka istiskujemo onaj bolesni”, smatra Zorić.
Koliko su radionice bitne za mentalno oboljele, najbolje objašnjava stav da kada nas muče misli trebamo raditi nešto rukama. Na taj način se izbacuje negativna energija i ljudi zaborave na probleme. Za mentalna oboljenja Zorić kaže da su ona uvijek rezultat pogrešnih uvjerenja, nekog sistema laži o sebi i svijetu, a psihoterapija je proces oslobađanja od tih laži.
eTrafika.net – Vanja Stokić