U međuvremenu su stigle i televizijske ekipe. Iz okolnih stanova su počele sve da snimaju šta se dešava u kompleksu. Sa uključenim televizorima, teroristi su mogli da prate sve što se dešavalo napolju i da gledaju policiju kako se sprema da napadne.
Jedan terorista je pogledao prema krovu gdje se krila policija što je dovelo do obustave planiranog napada. Policija se povukla i napustila mjesto. Pregovarački tim je tražio da direktno priča sa taocima da bi se uvjerili da su Izraelci još uvijek živi.
Prethodni nastavak:
Olimpijske igre – Druga strana sporta (8): Minhenski masakr
Andre Špricer, koji je tečno govorio njemački, je doveden do prozora gdje je vodio kratak razgovor sa Šrajberom i Genšerom, dok su dvojica terorista stajali iza njega i držali na nišanu. Poslije nekoliko dužih odgovora koje Špricer dao pregovaračima, jedan od terorista ga je udario pištoljem u glavu i odvukao od prozora.
Nakon toga je Genšeru i Valteru Tregeru dozvoljeno da nakratko uđu u apartmane i razgovaraju sa taocima. Treger je kasnije izjavio da su taoci bili vezani oko krvavog tijela Josefa Romana i da su neki od njih očigledno imali povrede prouzrokovane udarcima terorista. Dejvid Berger je imao lakšu prostrijelnu ranu u jednom ramenu.
Oko 22:10, poslije zahtjeva terorista da im se omogući transport do Kaira, sa dva helikoptera su prebačeni zajedno sa taocima do vojnog aerodroma Firstenfeldbruk blizu Minhena. Tamo ih je čekao jedan Boing 727 koji navodno trebao da ih prebaci u Kairo. Njemačke vlasti su planirale da u avion ubace naoružane policajce prerušene u pilote i da napadnu teroriste koji bi došli da izvide situaciju u avionu a da pet postavljenih snajperista puca na preostale otmičare kod helikoptera.
Policajci u avionu su u zadnjem času odustali od operacije bez ikakvog dogovora sa centralom, a kasnije su izjavili da nisu bili dovoljno spremni da izvedu takav napad. Napustili su avion svega nekoliko sekundi prije nego što su helikopteri sa otmičarima i taocima sletjeli na aerodrome.
Njemci su bili iznenađeni kada su saznali da ima osam terorista, a ne pet kao što su pretpostavili. Pošto više nisu imali agente u avionu i samo pet snajperista, odlučeno je da se puca na teroriste kada izvide avion i vrate se do helikoptera. Pozicije snajperista su bile katastrofalne, jedan od snajperista se čak našao u liniji prijateljske vatre. Dvojica terorista, Isa i Toni, su ušli u avion i shvatili da nešto nije u redu. U avionu nije bilo posade i oni su istrčali iz aviona i krenuli ka helikopterima. U tom trenutku dato je naređenje da se puca na teroriste. Nastao je haos i katastrofa je počela.
Piloti iz helikoptera su počeli da bježe, svako na drugu stranu. Jedan snajperista je pucao na Isu i Tonija dok su trčali ka helikopterima.
Prvi pucanj je promašio, dok je drugi pogodio Tonija u nogu. On je pao i ostao da leži na pisti. Dva otmičara koji su stajali ispred helikoptera su odmah ubijeni a treći je smrtno ranjen dok je bježao preko piste. Preostala trojica terorista su se sakrila iza helikoptera gdje snajperist nije mogao da ih pogodi i počeli su da pucaju na sve lampe na aerodromu. Njemački snajperisti nisu imali noćni opremu i nisu imali snajperske nišane na svojim puškama. Nastala je pat situacija, preostala trojica otmičara nisu mogli da izađu iz zaklona, a snajperisti nisu mogli da pucaju na njih. Njemci su tada pozvali pojačanje u obliku tenkova i blindiranih vozila, kako bi mogli da se približe teroristima.
Već nakon prvih pucnjeva otmičari su počeli da ubijaju taoce, a potom pošto su bili satjerani u tjesnac digli su u vazduh helikopter u kojem su napustili selo. Stradali su svi oteti Izraelci, 11 takmičara i šestorica trenera i članova delegacije. Igre su bile spontano prekinute, da bi poslije komemoracije nastradalih Izraelaca na kojoj je bilo 80.000 ljudi, bile nastavljene u sumornom raspoloženju.
Opterećene i prije crnog 5. septembra, politizacijom u režiji kapitalističkog i socijalističkog bloka, Igre u Minhenu izgubile i posljednji privid nevinosti i čisto sportskog događaja. Od tada, mjere obezbjeđenja i zaštite učesnika i gledalaca neizbježno prate svaku Olimpijadu postavši komplikovana, skupa i neizvjesna antiteroristička akcija.
U svakom slučaju Igre iz 1972. ostaće upamćene kao Igre zavijene u crno, koje su se završile sa olimpijskom zastavom na pola koplja.
eTrafika.net