Iole sposobni predstavnici roditeljskog staleža uče svoju djecu, svoju zaostavštinu ovom svijetu, da ne sude o veličini i vrijednosti čovjeka na osnovu spoljašnjeg izgleda. Jer, jelte, odijelo ne čini čovjeka. (Osim ako je belo odelo. U tom slučaju, odijelo priča cijelu životnu priču dotične persone.)
Odijelo ne nosi najdublje tajne ljudskog bića.
Odijelo ne nosi emociju smrtnika. Odijelo ne nosi bolne rane i poraze čovjeka.
Odijelo ne nosi porodično stablo niti istorijat jednog sasvim običnog predstavnika roda i naroda.
Odijelo ne nosi misli, boju glasa i zvuk stavova.
Ali…
(Bez „ali“ veznika, čemu ovaj život?)
Čovjek nosi odijelo. I često se diči njime. Ne naročito pohvalna osobina, ali sasvim razumljiva, ako se uzme u obzir da živimo u materijalističko-konzumerističkom društvu gdje materijalna dobra dominiraju spiritualnim i klasnom sistemu, koji ljude sortira upravo na osnovu kroja, šava i boje odijela. Jasno, najbolje je posjedovati belo odelo.
Ali…
Čovjek nosi odijelo. Svjesno ili podsvjesno, čovjek svojim odijelom želi da ispriča svoju priču, da pečatira svoj ulazak ili izlazak iz prostora, da dio sebe pokaže svijetu, da svoj individualizam hrakne u lice kolektiva, da kaže o sebi ono što želi da drugi misle, da prikaže svoj lik i djelo kroz komad tkanine. Svjesno ili podsvjesno, svojim odijelom pričamo dio sebe svijetu. Svjesno ili podsvjesno, svojim odijelom govorimo ko smo ili šta želimo da budemo te koje je to naše mjesto (a i naša kutija) u moru mjesta i kutija ovog svijeta.
I jest’, neće odijelo nositi obilježlja dobrog ili lošeg čovjeka. I jest’, neće nam kazati da li je čovjek čovjek niti da li baš taj čovjek odgovara našoj percepciji čovječnosti. I jest’, neće nam otkriti bogatstvo vrlina i mana koje svako ljudsko biće tegli za sobom.
Ali…
Reći će nešto. Jer odijelo priča, čak i kada čovjek ćuti.
Na nama, ljudima i neljudima, jeste da napravimo izbor i odlučimo da li ćemo slušati čovjeka ili njegovo odijelo.
Ali vala baš, trebalo bi zbaviti to belo odelo. Čovjek u belom odelu se ni smrti ne plaši, a kamoli kutije u koju će ga kakva fukara strpati.
P.S. Pozdrav roditeljima koje i dalje uče svoju djecu da se bez belog odela (i bijelog praha) može, ali bez bijele strane duše ne.
U potpisu, jedna sasvim obična (u crnom odijelu) Jelena
eTrafika.net – Jelena Bjelaković