„Ja cijeli život bježim, u putovanja, u putopise, u slikarstvo i čitanje. A bježim i u alkohol, ne krijem to. Ja sam ti čuveni bježač. Bježim i slavim bijeg i bježanje. Zato smo i izmislili umjetnost, da se imamo gdje skloniti od teškog života i još težeg rada.“ Tako je govorio svojevremeno veliki hodoljubac, karikaturista, slikar, pisac i reditelj Zulfikar Zuko Džumhur.
Zuko Džumhur, rođen je u Konjicu 24. septembra 1920. godine u uglednoj porodici vjerskih službenika. Bio je jugoslovenski putopisac, karikaturista, filmski i televizijski scenarista, slikar i pozorišni scenograf. Potiče iz stare ugledne ulemanske porodice, njegov otac je radio kao glavni imam Vojske Kraljevine Jugoslavije, pa je tako Zuko veći dio svog djetinjstva proveo na Dorćolu. Osnovnu školu i nižu gimnaziju završio je u Beogradu, a višu gimnaziju u Sarajevu 1939. godine. Počeo je studije prava, ali je kasnije prešao na likovnu akademiju i završio je u klasi Petra Dobrovića. Prve crteže je objavio u Narodnoj armiji 1947. godine, a od tada sarađuje kao karikaturista i ilustrator u Ježu, Borbi, Vetrenjači, Politici, Oslobođenju. Objavio je više od 10.000 karikatura. Napisao je scenarije za više kratkih i tri za igrane filmove. Uradio je 35 scenografija za pozorište, a posljednjih deset godina života radio je na sarajevskoj televiziji kao pisac scenarija i voditelj serija emisije Hodoljublje koje je s Mirzom Idrizovićem radio za sarajevsku televiziju.
U Hodoljubljima Zuko je obilazio svijet i pripovijedao o mjestima na koja bi došao, u Bosni i Hercegovini i inostranstvu. Družio se sa običnim narodom i sa velikanima svog vremena, između ostalih sa Josipom Brozom Titom i Ivom Andrićem, drugim turkofilom koji je samo Zuki i nikome više napisao predgovor za njegovu zbirku putopisa “Nekrolog jednoj čaršiji”.
„Kasnije, u životu, kao zreo čovjek, prijateljstvo sa Andrićem smatrao sam velikim bogatstvom. Prema tom bogatstvu sam se odnosio vrlo pažljivo, čuvao sam to blago – da ga olako ne potrošim. Bio sam jedan od vrlo rijetkih ljudi koji se vrlo štedljivo koristio tim prijateljstvom, čak sam se čuvao da ne budem rasipnik u tome“, govorio je svojevremeno Zuko Džumhur.
“…sva je ova knjiga u službi čovjeka, bilo da ga prikazuje u složenim prilikama sadašnjice, bilo u prošlosti, i zato – bliska ljudima. Ona razvija pred našim pogledom brz, ali širok film utisaka i zapažanja o ljudima, ljudskim odnosima i naravima. Čitajući je, putovaćete po ćudljivom redu vožnje, ali zanimljivim putevima, a za vođu i nenametljivog tumača imaćete jednog umjetnika živa duha i bogata srca.” Ivo Andrić (Andrićev predgovor za Džumhurovu zbirku putopisa „Nekrolog jednoj čaršiji“)
U Beogradu, Zuko Džumhur je bio jedan od živih gradskih simbola, a posebno je zaslužan za ponovno oživljavanje Skadarlije. Zuko je zapisivao i pričao, crtao i slikao, spajao ljude i rušio granice, govorio je lagano, svima razumljivim narodnim jezikom objašnjavao i najsloženije pojmove iz svijeta umjetnosti, društva i politike, zbog čega je bio blizak i cijenjen u svim slojevima društva. Momo Kapor, Džumhurov veliki prijatelj, često je isticao njegovu neubičajenu ležernost, a o tome je pisao i u knjizi „Zelena čoja Montenegra“.
„Mnogo je pušio, čim bi mu cigareta dogorjela do polovine, bijesno bi je gnječio u pepeljari i palio novu. Dim bi mu izlazio čak i na oči.
Ako nam pisanje ne bi išlo od ruke, odlazili bismo u duge noćne šetnje Beogradom, praveći ogromne krugove sve dok ne bismo spali s nogu, i noć zavšavali u nekoj kafanici s prijateljima. U udaljenim periferijskim sokacima, otkrivao mi je tajne iščezlih bogatstava, smjene kućevlasnika, sveopštu propast zapletenih ljudskih sudbina..
…Ni u sred ciče zime nije nosio zimski kaput. Koračao je vedro u kariranom sakou, kao da prkosi vremenu. Prezirao je hemijske olovke i flomastere. Pisao je i crtao isključivo naliv-perima kabastog oblika, uvijek najbolje marke i plemenitog porijekla, veoma debelim napunjenim crnim tušem umjesto mastilom.
Volio je da nosi džepne srebrne časovnike starinske izrade, sa lancem preko stomaka. Ličio je tada na starovremenske ljude, s odmjerenim kretnjama i uzdržanim ponašanjem. Kao da se oduvijek žurio da što prije ostari i otarasi se prolaznih stvari, pošto jednom dosegne mudrost.
U Beogradu je govorio najčistiji ekavski bez akcenta, ali čim bi prešao na Drini ćupriju, istoga časa pretvarao se u ijekavca, a u njegov govor bi pohrlili u rojevima turcizmi.
Jeo je veoma malo, ali i to malo, moralo je da bude kraljvski servirano. Salvete od batista, najbolji engleski fajans po kome jure viktorijanski lovci i lisice, kristalne čaše, čipkast stolnjak i svijeće u srebrnim čiracima… Zuko je rijetko bio bolestan, ali i kad bi mu bilo loše, nikada nije oblačio pidžamu. Legao bi na neraspremljenu postelju potpuno odjeven, u džemperu i farmerkama, sa mokasinama pokraj sebe, tako da svakog trenutka može pobjeći od ljekara, ako ga ukućani krišom pozovu.
Voljeli su ga starci, djeca i životinje.“ Momo Kapor
Bio je književnik, slikar, karikaturista, scenarista, šeret, hroničar, Konjičanin, Beograđanin, Sarajlija, Herceg Novljanin, Mostarac, zaljubljenik u Počitelj, neumorni putnik širom Zemlje, iz kulture u kulturu, iz vremena u vrijeme… Bio je izuzetan čovjek i jedan od najvećih boema. Predsjednik SFRJ Josip Broz Tito, vrlo rado je provodio vrijeme sa Zukom. Proslavio se antologijskom karikaturom na kojoj iza Marksovih leđa na zidu stoji Staljinov portret.
Zbog te karikature ga je, kažu, zavolio i Tito, s kojim se Zuko jednom grdno našalio. Kada je sa suprugom Vezirom bio na večeri s Titom i Jovankom, Zuko je maršala upitao: „Znate li vi, druže Tito, šta je rekla moja majka Vasvija kad ste se vi oženili?“ “Ne znam”, reče Tito, a Zuko će: “Neka u ovoj državi ima neko stariji i od Tita!“
Kažu, čega god se dotakao, postajalo je umjetnost. Kao karikaturista i crtač-ilustrator obilježio je cijelu jednu epohu beogradskog novinarstva, njegove karikature i crteži govorili su više od 1.000 riječi. Volio je da radi i uživao je u radu, bio je zaljubljenik u daljine koje je gledao iz blizine. Svjedočanstva Zukine raznovrsne umjetnosti, ostala su u filmskim scenarijima, pozorišnim scenografijama, putopisima, karikaturama… Zuki je svako bio prijatelj, i sa svakim je mogao, volio je društvo iznad svega. Pričao je svoje dogodovštine iz mladosti, zbijao je šale na svoj i na račun drugih. Bio je drag čovjek koji je nenametljivo davao savjete, čovjek koga jednostavno zavolite i svaki put nešto novo naučite od njega.
„Pojavio bi se iznenada, nasmijan, u svojim farmerkama i ogrnut džemperom, sa kratko podšišanom bradom, pa se svima činilo, kao da im je stari poznanik ili dajdža ilil amidža. A onda bi nestajao u neki samo njenu znani svijet. Tako su Zuku slikara, karikaturistu, pisca, slikopisca i hodoljubca svi svojatali, a on je bio samo svoj, neuhvatljiv i tajanstven. Kod njega sam učio ‘visoku školu marifetluka’ dugi niz godina..samo sa jedno shvatio: da se u tom duhovnom i božanski darovitom mudracu sretno susreo istok, zapad, sjever i jug: Afrika, Azija i Evropa“, zapisao je Mirza Idrizović.
Koliko je Andrić bio poštovan, svima je poznato. A koliko je bio poštovan Zuko Džumhur, potvrđuje ponuda Novljana da, nakon Andrićevog odlaska za Beograd, baš on živi u njegovoj kući. Ponuda koju je Zuko, bez razmišljanja odbio riječima: „Ko sam ja da živim u Andrićevoj vili?”
Dugo će se još prepričavati njegove misli i anegdote, poput:
„Nisam ja ni nesavremen ni nemoderan, pokušavam i uspijevam da volim vrijeme i adete u kojima trajem i duram, i koje je jedino moje vrijeme, moji trenuci, moji dani, moje godine i moj dragi vakat.“
“Uvijek sam u bijelom svijetu više bio začuđen odnjegovanošću i ljepotom žena u zrelim godinama, nego divnom i raskošnom svježinom mladih djevojaka”.
“Oaza u pustinji obraduje čovjeka kao tačka poslije dugačke i nezanimljive rečenice nekog gnjavatora.“
“Samo se slike dugo pamte, a riječi već sutradan promijene svoj red.”
“Hotel je pun američkih nevjesta i đuvegija. Nedjelju provedu u maženju ili čitanju besmislenih romana. Njihove nevjeste su lijepe na neki naročiti način. U ljepoti američkih žena ima nečeg konfekcijskog. Svi ovi bogataši svijeta sve više liče jedni na druge. Svi oni pate od obilja istih poroka i od nedostatka istih vrlina. Izgleda da se među sirotinjom mnogo više održalo šarenilo svijeta.”
Umro je 27. novembra 1989. u Herceg Novom, a sahranjen je dva dana kasnije u rodnom Konjicu, na tadašnji Dan Republike, posljednji koji je obilježen u svim jugoslovenskim državama.
eTrafika.net – Nataša Mihajlović