U improvizovanoj kolibi usred šume pored banjalučkog Kampusa živi Milan Vuković (64) iz Prnjavora. Kako kaže, tu je već 15 godina, niko ga ne tjera niti uznemirava, a za hranu, odjeću i ogrev snalazi se kako umije.
Od institucija ne prima nikakvu pomoć, a za svoju situaciju kaže da je sramota cijele države, nikako njega kao pojedinca. Rođen u selu Drenova kod Prnjavora, Vuković je tokom svog života mijenjao poslove i mjesta stanovanja, izgubio porodicu i na kraju ostao sam – nasred šume.
“Imao sam dva oca i dvije majke, a sada nemam nikoga. Prisvojen sam kao dijete u Sremskoj Mitrovici. Brat je u Banjaluci, ali nismo u dobrim odnosima zbog nekih dugovanja. Bio sam oženjen, rastali smo se 1987. godine. Imali smo troje djece, sina mi je ždrijebe ubilo, a kćerka mi je poginula tokom rata, udarilo je auto. Nisam stigao ni da je vidim mrtvu, bio sam u ratu…”, priča nam on pokušavajući da zadrži suze.
Iako nas vidi prvi put, primio nas je toplo i domaćinski. Poveo nas je u obilazak dvije barake smještene pored Kampusa, gdje osim njega rijetko ko svraća. Sakriven od pogleda prolaznika, usred šume stvorio je sebi mjesto za život. Improvizovanu kućicu prekrio je najlonom, a oko nje postavio tepihe. Unutrašnjost je skučena, ali uredna i čista.
“Univerzitet je pored, pa kada na jesen lišće opadne studenti me vide i zovu da sjednem sa njima i ugrijem se. Drva imam, živim u šumi”, govori nam kroz osmijeh, i dodaje kako u kolibici nije hladno čak ni zimi.
Naša posjeta prekinula ga je u pripremanju kafe i ručka. Ističe da nije gladan i nabraja nam šta će danas jesti. Na meniju su kafa, pržene paprike, salama, a tu se našlo i poneko jaje.
“Bio sam jedno vrijeme kod časnih sestara u Gundulićevoj u javnoj kuhinji, odem nekada na njihove špagete, ali uglavnom sam sebi spremam jelo. Vodu donosim sa pumpe ili iz sportske dvorane. Ne primam nikakvu pomoć, ljudi mi daju hranu i odjeću. Sažale se, pa daju koliko mogu. Ljudi imaju razumijevanja, daju mi otpad, ali je sve to džaba. Kilogram željeza je 23 feninga, lim 20, bakar 7,50 KM, pa hajde ti živi… Jedno vrijeme nije bilo sirovine, mislio sam da moram ići negdje dalje”, priča Vuković.
Tokom života je čuvao ovce, 20 godina je radio kao konobar, a sa ponosom kaže da je tri puta služio Josipa Broza Tita.
“Sada sam se opredijelio za sirovine, lopovluci me nikada nisu zanimali. Policija me obilazi, pitaju dira li me neko. Bio je još jedan čovjek iz Srbije u ovoj drugoj kolibi, živio sa ženom, ali su otišli. Krčio sam prostor okolo i palio, da zmije ne dolaze. Imam jednu macu Lelu, neko je bacio prije dva-tri mjeseca, pa sam je uzeo sebi. Našao sam joj lopticu za ping pong, i neku sa peruškom, ali joj se ona ne dopada”, priča nam on dozivajući svoju ljubimicu.
Od Centra za socijalni rad Banjaluka prije šest godina dobio je jednokratnu novčanu pomoć, na koju je ostvario pravo kao prolaznik sa mjestom prebivališta u opštini Prnjavor.
“Kako se radilo o mjesnoj nenadležnosti (lice nema prebivalište u Gradu Banjaluka) jedino što smo mogli uraditi za njega bilo je da ga kratkotrajno sklonimo sa ulice i obezbijedimo da se vrati u opštinu u kojoj je prijavljen, a to je realizovano kroz ovu jednokratnu novčanu pomoć. Stručni tim JU ‘Centar za socijalni rad’ Banjaluka će izaći na lice mjesta kako bi izvršio procjenu trenutne situacije”, rečeno nam je u ovoj ustanovi.
Vuković nam je više puta napomenuo da ga poznaju svi banjalučki policajci, te da ga povremeno obilaze. U Centru javne bezbjednosti Banjaluka potvrdili su nam da je poznat policijskim službenicima kao osoba koja živi u improvizovanom objektu između studentskog kampusa i parka za pse, te se izdržava prikupljanjem i prodajom sekundarnih sirovina.
“Kako Centar javne bezbjednosti Banjaluka ne posjeduje saznanja o prekršajim, krivičnim djelima ili drugim oblicima bezbjedonosno- interesantnog ponašanja lica M. V., prema istome, do današnjeg dana, nisu preduzimane mjere i radnje iz naše nadležnosti”, rekli su nam oni.
Kada smo odlazili iz doma Milana Vukovića nismo mogli da ga ne upitamo šta će biti sa kolibom tokom jesenjih kiša. Uvjeravao nas je da nema potrebe za brigu, jer ionako planira promijeniti krov i bolje uvezati najlon. Pri rastanku nam je zahvalio što smo ga posjetili. Iako kaže da mu prija što je odvojen od ljudi, ne krije radost kada ga se neko sjeti.
eTrafika.net – Vanja Stokić, foto – Nikola Zgonjanin
1 komentar
kuca malog brata