Pješak R17 preskače sa bijelog na crno. U daminom je gambitu. Crni na bijelo polje. Gledaju se. Ne mašu barjacima premda su u prvim redovima. Možete ih razlikovati samo po boji, od istog su kova i oblika. Smiješani su sivi i teško se piju. Koračaju, zajedničkim punoljetnim poljima, osvajaju ih i međe. Nose jedobojne kombinezone. „Partija se šaha protiv vasione odvija“ od jutra do sumraka kada se emituje dnevnik.
Skakač, od milošte divlja bedevija čilo istupi. Bedevijin kas je u 3G ritmu, i okupljeni se tada prisjete topota neukrotivih krda koja su pregazila odsustvo i prisustvo svih boja. Zbog daltonizma i duginog spektra ne vole skakače. Samo konje kao mitološka bića. Vranac i Jednorog su glavni u ergeli. Drugi nemaju imena. Možete ih zvati kako god hoćete. Ržu na pojavu nepoznatih nebeskih tijela. Ne vjeruju u horoskop. Onomad se zapođedoše na trci staraca i učestvovaše u revijalnom dijelu. Ali, avaj. Narod, brajko, brže bolje pohrli da stavi koji groš na svog favorita kako bi ubili dosadu. A dosada je sve ono što je bilo da sada. Podignu adrenalin i tako poboljšaju prodaju aparata za mjerenje krvnog pritiska, lijekova i uplate u Pepurovoj gostionici. Nakon trke mnogi idu na pregled kod Doktora Zdravka koji praktikuje i patronažu za daleke pacijente, kojom rukovodi Sestra Dušica. Zdravko propisuje jedan te isti lijek za različite bolesti. Uvijek daje pilulu čije se dejstvo na ovom podneblju pokazalo kao djelotvorno. Potkovice je specijalno za ovu priliku skovao Vuk Kovač. U njegovoj porodici se s’ koljena na koljeno prenosio zanat. Međutim, Vuk više ne želi da koristi kurđelov dobro oprobani recept. Prodaja potkovica je naglo opala i polja su za tren oka ostala bez tragova poslije prve kiše.
Nakon što su pioni oslobodili prostor, evo i laufera. Stameni, ponosni i lako srditi kad ih nevaljalci razljute. Putanja je kriva što raja preza od njih, ali i ispreda lovačke priče, pošalice, sve dok ne dobiju ordenje i postanu junaci. Nisu nalik Prometeju, a ni Don Kihotu, više nekako Malom Radojici ili televizijskim super herojima. Plaše se samo sramote i kukavičluka. Jedan penzioner sa klupe u parku govorio bi da moraju biti uzor ne samo sjajnom smrću, nego i svijetlim životom, i obrnuto.
Nastavlja se partija. Asfalt je vreo, u zimskom dobu. Ispucao. Na terenu su posmatrači. Mudri ljudi. Samo ćute, i puše. Obožavaoci i simpatizeri prave dimne zavjese, lete komfete na sve strane. Pogrešan potez i nema više. Taknuto – maknuto, reprize nema. Topovi čekaju da se užare. Hladni su i neuki, ali precizni. Idu i gore i dolje i lijevo i desno. Zavisi gdje ih usmjere. Kad završe u muzeju tuguju dok ih ne zahvati korozija. Vole rokadu. Pored kralja se osjećaju moćno. Budu tada gordi taman k'o tjelesna čelična garda. Sreća pa je u nas barut davno istrošen, pa našu djecu više neće davati topovima i topove davati djeci, veli drugi čika iz parka. Može biti da je odmetnik.
Sat otkucava. Crni idu u ofanzivu. Bijeli Kralj nema izbora osim da pređe na diplomatiju. Nijem je, ali njegove figure to ne znaju ili se prave da ne znaju, jer je Kraljica vođa, zavođa, razvođa. „Nikad kraljev uzdah nije sam još ost’o, a da cio narod nije tužan post’o.“ Odlazak u lov ga čini živim. Ne igra šah. Živi ga. U posljednje vrijeme se nikome ne suprotstavlja. Kraljici nikad nije ni smio. Donosio je Njene odluke. U hijerarhiji se dobro zna svačija putanja i mjesto. Unaprijed je sve udešeno, svako zna i poštuje pravila. Kralj je više zastario, nego li ostario, ali su ga figure uprkos svemu voljele.
Crna Dama je bila baš kao ona iz pjesme Radomira Mihajlovića Točka. Nije kao zla kraljica iz bajki. Ona je preživjela tridestogodišnji rat, na njenom čelu nema bora. Krunu ne skida ni kad spava, osim kad napuni kadu. U sobi ima gvozdenu zavjesu ispod koje je bijela mačka. Kad puši duvan, pravi kolute. Kad drži muštiklu osjeća se graciozno, dok je figure gledaju sa divljenjem i mržnjom. Milosrdna je. Njen kralj je slijep i za razliku od Bijele Dame, pobožan je.
Pošto igra nije završena do početka dnevnika, igrači su ostavili figure i platili čuvare, da ih niko ne dira dok se ujutru svi skupa ne vrate. Međutim dnevnik kaže da im vremenska prognoza nije naklonjena. Počelo je da sniježi. Stiže zima. Ređaju se opklade, da li će igra biti završena do proljeća. U Pepurovoj gostionici kvota na remi naglo pada.
Crna Dama šapnu svom slijepom Kralju: „ Svi smo mi u božijoj ruci, da li smo u božijoj ili nečijoj drugoj, o kojem ne moramo svi da mislimo isto, ali da neko zateže i trza koncem na kom smo svi vezani to vidim.“
(eTrafika.net – Lazar Grdinić i Boris Bajić, Foto: Luka Đuričić)