Zašto i dalje glasamo za iste ljude više od 20 godina, koji se samo smjenjuju na funkcijama? Zašto nam primarni problemi nisu nezaposlenost, bijela kuga, iseljavanje stanovništva i mnoge druge egzistencijalne stvari? Zašto samo sjedimo i ne činimo apsolutno ništa po pitanju promjene trenutne sutacije? Opravdanja se može čuti hiljadu, ali nijedno nije dovoljno dobro.
Promjena svijesti! Ključni faktor za mijenjanje stanja, koje bi čak i državu tri naroda moglo pokrenuti na bolje. Ali kako do nje doći? Ne postoji čarobni štapić, niti oproban eksperiment kojim bi se to moglo ostvariti, ali je vrijeme da to uradimo, iako bi moglo potrajati godinama.
Problemi su definisani, jasno je da je potrebna društvena akcija, ali tu se zaustavlja proces promjene. Razlog je u tome što društvena akcija spada na leđa pojedinca, smatra master sociologije Bojana Miodragović.
„Problem koji tu nastaje jeste u tom neosnovanom očekivanju da društvenu akciju predvodi pojedinac, da on
a obavezno zavisi od izbavitelja čiji autoritet počiva ili na visokoj nacionalnoj svijesti, ili snažnim tradicionalnim vrijednostima i slično. Društvena akcija je termin koji podrazumijeva to da se moralna i politička odgovornost podijeli među građanima i da se najprije uspostavi međuljudska solidarnost, koja bi trebalo da bude temelj borbe za pravedniju raspodjelu javnih sredstava, bolju primjenu zakona, kvalitetnije obrazovanje, priznanje fizičkog rada, podizanje kvaliteta nauke i slično“, kaže ona.
Socijalna stagnacija se dešava i iz razloga što smo kroz istoriju naučeni da ćutimo i služimo vlasti. Važna stvar za shvatiti jeste to da je država tu zbog nas. Za naše društvo je nepoznanica kako je to kad je sistem tu da vama olakša život.
Prema mišljenju novinara Dejana Šajinovića, Evropska unija uveliko može doprinijeti procesu 
promjene svijesti tako što bi mogla pomoći nevladinim organizacijama da promijene neki od zakona koji će direktno uticati na popravljanje životnog standarda građana, a onda to kroz medije plasirati kao primjer kako građani mogu da zahtijevaju promjene koje će njima donijeti dobro.
„Uvijek mi na primjer padne Zakon o javnim nabavkama, koji je katastrofalan i kroz koji političke strane godišnje ukradu pola milijarde maraka, a onda taj novac koriste za korupciju, za kupovinu poslanika, za kontrolu medija i slično. Kada bi građani toga bili svjesni, kada bi shvatili da je to njihov novac koji je mogao biti upotrijebljen za škole i slično, i kada bi zahtijevali promjenu tog zakona, onda bi stvari krenule na bolje. EU bi nam mogla pomoći u tome, ali oni se boje da će se zamjeriti našim partijskim elitama, pa se ne trude puno da mijenjaju suštinske stvari, a građani onda nastavljaju da žive u uvjerenju da se ionako ništa ne može promijeniti i da je sve zakovano“, zaključio je novinar Nezavisnih novina.
Profesor Fakulteta političkih nauka u Banjaluci Ljubomir Zuber smatra da smo pod uticajem globalizacije u njenom najgorem obliku, te da je došlo do naglog pada svih društvenih vrijednosti i da se možemo zapitati da li mi uopšte želimo promjenu.
„Ko kaže da svi žele promjenu? Možda je ljudima dobro u tom svijetu iluzija koji su im kreirali drugi, ali ga ipak mi sami živimo jer pristajemo na to? Pristajemo da nam zamišljeni junaci bez moralnih ograda budu uzor i sve radimo u tom pravcu da ih što bolje oponašamo. To rade i naša djeca, ne tamo nečija u Americi ili Njemačkoj, već ovde u BiH, u našoj kući. Tome u velikoj mjeri doprinosi i razaranje obrazovnog sistema“, rekao je profesor.
Mediji i promjene
Mediji su jedno od najmoćnijih sredstava komunikacije savremenog doba. Kao takvi zaista igraju ogromnu ulogu i produkciji sadržaja koji oblikuju ljudsku svakodnevicu, kao i sadržaje koji usmjeravaju mišljenje i ponašanje pojedinaca i grupa.
Profesor Zuber smatra da se o apsolutnoj nezavisnosti medija ne može govoriti, jer tako nešto ne postoji. Mediji nisu nešto što djeluje u bezvazdušnom prostoru, već su samo ogledalo društva, pa i našeg.
„Kada se pogledate u ogledalo morate vidjeti sebe, a ne nekog drugog, tako da je čista iluzija očekivati od medija da kontrolišu one od kojih treba da (pre)žive, jer je na sceni potpuna komercijalizacija. Istraživanja ukazuju na sve snažniju sinergiju političara i medija, koja proizlazi iz njihovih obostranih koristi jednih od drugih, pa publika ostaje izmapulisana. Da li će entiteti ostati ili će biti ukinuti zarad ‘funkcionalne države’ pitanje je svih pitanja, kojima su građani BiH godinama opterećeni i oni nemaju ‘prostora’ ni za šta drugo“, kaže profesor FPN-a.
Slobodni, nezavisni i otvoreni mediji su najveća prijetnja trenutnom korumpiranom sistemu u BiH, koji je stvoren ne da služi građanima, nego elitama i to sve pod krinkom da se naše političke elite bore da nas ne protjeraju „drugi narodi“ ili „klasni neprijatelji“, kako je to bilo u bivšem sistemu.
Šajinović, koji je saradnik i redakcije Deutsche Welle, kaže da su „slobodni mediji uzalud ako to građani ne shvataju”.
„Sadašnja medijska slika i nije tako loša kako se na prvi pogled čini. Recimo, imate medije koji su za sadašnju vlast u RS, imate i one koji su protiv, takođe imate medije okrenute sarajevskoj perspektivi i one otvorene hrvatskim pogledima… Sve opcije i ideje su zastupljene. Građani se mogu informisati, imate barem deset televizija sa različitim pogledima i idejama. Potrebno je da građani shvate da je njihovo pravo i obaveza da od političkih struktura i od administracije zahtijevaju da se podrede njihovim interesima, a ne interesima korumpirane partokratije“, kaže on.
Pasivnost (mladih)
Lajkovanje, dijeljenje i komenatarisanje sadržaja koji sadrži kritiku društva, samo po sebi ne donosi ništa, osim veće čitanosti ili gledanosti. Šta je sve narod sposoban da uradi, vidjeli smo nedavno u Rumuniji. Zašto je kod nas akcija borbe protiv sistema naučna fantastika? Objašnjenja ima nekoliko.
„Ne postoji opcija zbog koje bi građani bili spremni da ustanu i izraze nezadovoljstvo, oni strahuju da će izgubiti određena prava i/ili povlastice ukoliko odstupe od partokratizovanog sistema. I treće, građani su zadovoljni postojećim stanjem. Ne treba odbaciti nijednu opciju, ali nije lako doći do istine“, kaže Bojana Miodragović.
Ona objašnjava da se online aktivizam tj. tzv. kliktivizam, koji se neminovno dovodi u vezu sa aktivizmom mladih, u nebrojno mnogo analiza pokazao kao varljiv i nepouzdan. On nije i ne može biti pokazatelj zainteresovanosti niti aktivnosti u stvarnom životu, zbog niza psiholoških i socijalnih reakcija, koje se manifestuju na društvenim mrežama.
Razlog pasivnosti može biti i taj što su ljudi uplašeni, jer ako kritikuju vlast, lako bi se mogli nazvati izdajnicima. Da je bilo ko od lidera izveo dio građana RS-a na proteste koji su bili u Federaciji 2014. godine, bio bi optužen da podržava „političko Sarajevo“.
„Ova zemlja je zarobljena etnonacionalizmom i kada tome dodate sve što smo govorili o partokratiji i klijentelizmu, zaista nije čudno da se ljudi ne bune. Ovdje još niko nije uspio okupiti građane iz cijele BiH oko jedne zajedničke ideje, koja bi bila temelj nekog protesta protiv korupcije na sve tri strane. Stvaranje platforme za ujedinjenje svih građana cijele BiH za jedan takav protest, biće prvi korak za promjenu svijesti“, zaključio je Dejan Šajinović.
Potencijal protesta ili demonstracija nije toliko značajan, koliko bi bilo aktiviranje svakog pojednica da da svoj doprinos promjeni, tvrdi prof. Zuber.
„Kroz intezivniji politički angažman obogatila bi se ponuda na političkom tržištu, prije svega mladim ljudima, koji tradicionalno bježe od politike kao nečeg za njih ‘prljavog’. Oni ne uzimaju u obzir da to može biti jedna mogućnost da odlučuju o svojoj budućnosti, pod uslovom da je već nisu projektovali u nekoj drugoj ‘savršenoj’ zemlji“, naveo je on.
Ako bi se nastavilo sa trendom iseljavanja i negativnim priraštajem, BiH bi za 30-ak godina mogla da doživi egzodus. Ukoliko to ne želimo, krajnje je vrijeme da se počne sa promjenama.
eTrafika.net – Goran Cvjetković