Da li ste jutros pravili plan kretanja prije nego što ste napustili svoje domove? Da li vam je bio onemogućen pristup u neku javnu, kulturnu ili sportsku ustanovu? Da li vam je onemogućen prelaz preko ulice ili se neko parkirao na trotar i ne možete ga zaobići? Ovako izgleda Banjaluka iz ugla nekog ko koristi invalidska kolica.
Piše: Biljana Nedić
„U glavi imam mapu svih prelaza preko kojih se može ili ne može kolicima, imam svoje ustaljene rute, kritične tačke, ulice i ustanove ‘prekrižene’ na toj mapi jer su nepristupačne. Koristeći sve te strategije, ja se prilično dobro krećem po užem centru Banjaluke, ali me često iz te prilagođene rutine izbace vozači koji parkiraju na sred trotoara, jedinog kojim mogu preći i onda je sve improvizacija. Čekanje, dozivanje, traženje čiji je automobil, rizik spuštanja na ulicu, moljenje prilaznika da mi pomognu… Živjeti sa invaliditetom znači naviknuti se na improvizaciju, ali ovdje je često previše rizika. Sanjam o danu kada ću se Banjalukom kretati bezbrižno, kako se krećem kada otputujem u neki evropski grad, znajući da me i na drugoj strani ulice čeka prelaz, da sigurno postoji ulaz tamo gdje trebam. To je osjećaj slobode“, objašnjava Tanja Mandić Đokić, koja je nedavno preko društvenih mreža pokrenula inicijativu prilagođavanja Multipleksa Palas osobama sa invaliditetom.
Sugrađani/ke, Multiplex Palas ali i Grad Banjaluka, prepoznali su ovu inicijativu i zajedničkim snagama počeli sprovoditi je u djelo. Na sanaciji lifta na Trgu Krajine radi Odjeljenje za komunalne poslove. Iz Multipleksa Palas u saopštenju za javnost navode da će se tokom renoviranja riješiti pitanje pristupne rampe, širi redovi i prostor za invalidska kolica. Ipak, ovo nije jedini objekat koji treba sanaciju, a na nepravilnosti treba da ukazuju svi koji ih uoče.
„Na postojanje arhitektonskih barijera kod već izgrađenih objekata, treba da ukazuju svi koji ih uoče, a kod objekata koji su u fazi projektovanja i izgradnje na nepravilnosti treba da ukazuju investitor, projektant, revident, izvođač radova, nadzorni organ, inspekcija, komisija ze tehnički prijem izvedenih radova, vlasnik objekta, korisnik objekta itd“, ukazuju iz Odjeljenja za saobraćaj i puteve.
Oni dalje navode da se na uklanjanju barijera kod objekata u vlasništvu Grada Banjaluka radi intenzivno, a održavanje rampi, liftova, pješačkih prelaza i slično, vrši upravljač odnosno vlasnik objekta. Prilikom izgradnje novih objekata ili novih saobraćajnica Grad vodi računa da oni budu prilagođeni upravo osobama sa invalididtetom. U praksi to još uvijek nije dovoljno. Da bi se situacija poboljšala, Snežana Kutlešić Stević je na Skupštini grada Banjaluke 28. februara ove godine, predstavila Analizu trotoara koju je radio arhitekta Goran Pivašević, na inicijativu osoba sa invalidtetom. Ovaj način rada uvezao bi i napravio komunikaciju između grada, inženjera-struke i korisnika.
„Veoma je bitno da upravo ove tri različite strane budu međusobno povezane, jer nijedna ne može sama bez ostale dvije. Korisnik ne može sam jer nema institucionalno – administrativnu, a ni stručnu moć, ali zato ima praktično iskustvo o određenom problemu koji ga svakodnevno okružuje i koji želi da promjeni. Inženjeri (struka) ne mogu sami bez korisnika i Grada. Korisnici su tu da im dostave što više informacija o konkretnim problemima koji su prisutni na terenu, a inženjeri su tu da na osnovu svog iskustva u određenoj oblasti nađu najbolje rješenje za taj problem. Međutim, bez zvaničnih administrativno-proceduralnih koraka koje je potrebno ispoštovati, te probleme ne mogu rješavati bez Grada“, govori Pivašević.
Polovična rješenje nisu opcija. A sve tri pomenute srane spremne su da se problemi arhitektonskih barijera krenu zajedničkim snagama uklanjati. Pivašević potvrđuje da je ostvaren kontakt sa Odjeljenjem za saobraćaj i puteve. Čeka se na zvaničnu dostavu Analize trotoara koja će biti i prvi korak ka rješavanju ovih problema.
„U komunikaciji sa odbornicom Snežanom Kutlešić Stević zatražićemo da nam se Analiza dostavi kako bi izvršili uvid, i eventualno preduzeli mjere po istoj“ potvrđuju iz Odjeljenja za saobraćaj i puteve.
Pivašević kaže kako je pristupačnost grada otežana za kretanje i potpuno zdravih ljudi. Zdrav čovjek sam po sebi je dosta prilagodljiv na probleme koje ih okružuju, pa ih nesvjesno zaobiđu, a vremenom ih prihvataju sasvim normalnim. Ali on kao inženjer arhitekture posmatra to drugim očima.
„Ja ih lično ne mogu prihvatiti i zato pokušavam animirati javnost da riješimo te probleme. Kod osoba sa otežanim kretanjem ne postoji mogućnost adaptiranja, tako da bez asistencije ne mogu preći određenu prepreku.
U Analizi sam se osvrnuo uglavnom na prvi i najvažniji problem koji je potrebno rješiti u gradu – omogućiti samostalno kretanje osobe sa invalidititetom pomoću kolica, od tačke A (svog prebivališta), do tačke B (osnovnih sadržaja u gradu). Danas to nije moguće zbog neprilagođenih pješačkih prelaza, nepropisno parkiranih automobila na trotoarima, nepropisno postavljenih kontejnera na trotoarima i sličnim barijerama. Tek kada se ovo riješi, onda možemo ići na sve druge probleme kao što su pristupačnost svih javnih institucija. Kao što se na intezivnoj njezi teži ka tome da se pacijent ‘skine’ sa aparata za vještačko disanje i na taj način omogući samostalno disanje koje će tek onda dati mogućnost potpunog oporavka pacijenta, tako se treba postaviti i ovom prvom cilju. Rješenjem ovih problema korist će imati svi građani, a pogotovo starija lica, djeca, trudnice, roditelji sa dječijim kolicima…“, zaključuje Pivašević.
Iz Gradske uprave kažu da će se u budućnosti nastaviti sa aktivnostima da se uklone arhitektonske barijere za nesmetano kretanje djece i lica sa umanjenim tjelesnim sposobnostima. Ostaje nam optimizam da će ovaj grad postati mjesto koje će biti dostupno svim njenim građanima.