Dragi Gorane, oprosti što tako rijetko pišem. A ni moje posjete nisu nešto češće. Neću da se opravdavam, samo želim da znaš nekoliko stvari.
Piše: Vanja Stokić
Otkad te nema, dosta toga se promijenilo. Čini mi se da ništa više nije isto. eTrafika nije ista. Nisam ni ja. Tu je dosta novih klinaca. Dobri su, vrijedni i pametni. Mislim da bi ti se svidjeli. Neke od njih znaš i ranije, a oni rado ističu da ste se sretali. Trudim se da im govorim o tebi. Voljela bih da si tu, da im objasniš zašto je Nikon bolji od Canona, zašto ne smiju blic uperiti pravo u čovjeka i kako da kadriraju. Voljela bih da ih postidiš svojim pripremama za teren. Da ih izgrdiš kad postanu bezobrazni. Kao što si mene ponekad.
Pokrenuli smo i foto konkurs, tebi u čast. Nosi tvoje ime. Mislim da bi bio ponosan da si tu. Ne na mene, već na sve ljude koji učestvuju u njemu. Na sve novinare i fotografe koji se javljaju iz drugih gradova i država, da kažu koliko cijene kolegijalnost i poštovanje koji su utkani u sam konkurs. Na naše klince koji po cijeli dan nosaju teška stakla po Banskom dvoru i redaju odabrane fotografije. Na svoje prijatelje koji se trude da poziv dođe do što više ljudi. Na fotografe koji su samo zbog tebe odlučili da budu dio njega.
Nadam se da shvataš koliko je teško organizovati ga, zato oprosti zbog svih grešaka. Nisam još naučila da se emotivno distanciram, pa me sve to lomi. Ne znam da li ću ikada, ali mi se čini da ima smisla. Prošle godine mi je kuma rekla kako te baš mnogo voli. Nisi je nikada sreo ni upoznao. Čak ne znam znaš li joj ime, iako sam je često pominjala. Kaže da te zavoljela kroz moje priče. Nadam se da nije jedina.
Neki dan sam izvukla neke stare uspomene, fotografije i plakete. Stoje mi u stanu jer smo u međuvremenu ostali bez kancelarije. Našla sam onu tvoju fotografiju koju si odštampao i poklonio nam za drugi rođendan. Sjećaš se, poznavali smo se tek desetak dana? Našla sam i plaketu koju nam je dodijelio Muzej savremene umjetnosti, i tvoje ime je na njoj. Strašna tuga me uhvatila što sve to skuplja prašinu, umjesto da negdje bude ponosno izloženo, pa sam zgrabila čekić i htjela da ih okačim barem u svojoj sobi. Znaš i sam da u tom ludilu nisam produktivna, pa sam dobila samo rupu u zidu i iskrivljen ekser, ali srediću to uskoro, ne brini.
Listam ponekad tvoju rubriku, Gradske priče. To je jedna od najljepših stvari koje smo imali na portalu. Svakog petka popodne…
Često mi pominju tvoje Ljude Banjaluke. Nekad listam te fotografije pa se sjetim priča koje stoje iza njih. Sjetim se i onih koje nikada nisu objavljene, nisu stigle na red. Pa onda govorim kako si me na prevaru fotografisao, onako blijedu i nenaspavanu, pa govorio da sam to prava ja. Fale mi tvoje fotografije mene, ma koliko to užasno zvučalo. Bilo je zanimljivo gledati se kroz tvoj objektiv. Često prepričavamo kako si jedini imao čist kadar na Princa od Monaka, a ostali samo snimak tvojih leđa i potiljka. Ljudi te se sjećaju sa osmijehom, vjerujem da bi ti se to svidjelo.
Fališ nam svima. Vjerujem da nema potrebe da to naglašavam, ali želim. Oprosti što odužih ovoliko, poželjela sam da razgovaramo. I navratiću uskoro, obećavam.
Povezane vijesti: Posljednji pozdrav prijatelju i kolegi i Dvije godine tuge