Nije problem kada se grad sagradi u pustinji, već problem nastaje kada u gradu zavlada pustinja. Ovako nešto se dogodilo većini gradova Bosne i Hercegovine.
Pustinjski vihor je godinama odnosio daleko iz ove zemllje sve one koji sami nisu imali dovoljno snage da mu se suprostave, a oni što su ostali, zavukli su se u sigurnost svojih brloga, bježeći od svega što nosi predznak rizika.
„Ne može se tu ništa. Učini ti nešto, pa da nam bude bolje. Tako nam je kako nam je. Polako, biće bolje. “ Iskreno već mi je puna kapa ovakvih priča, i kako vrijeme prolazi u čekanju da nam bude bolje, sve više me podilazi jeza i obuzima strah, kada vidim ko to kroji moju, i sudbinu mladih u BiH.
Možda ja sad ne bih ovo pisao i razbijao glavu kako da pomognem sebi i ostaloj omladini u BiH, da mi se tata „snašao u ratu“, ali ipak nisam jedan od tih sinova, već pripadam onoj većini čija je budućnost neizvjesna i nimalo svijetla. Isti ti koji su se „snašli“ u tom nesretnom ratu danas vladaju našim životima i kroje našu (ne)sreću. Ipak kada sve sagledamo ne možemo kriviti ove ljude za ono što nam se dešava, i ne možemo njih kriviti zato što oni još uvijek vladaju ovom državom i odlučuju o našim životima, već jedinog krivca možemo tražiti u nama, u mladim ljudima bez želje za promjenama, za ljepšim i poštenijim životom. Treba kriviti mlade ljude čiji je ideal prosječan život bez zamjerke „nedodirljivim“ vladarima u zemlji bez mogućnosti za pošten napredak, omladinu koju samo pravda za ratne zločince može izvući na ulicu. Treba kriviti one kojima su uzori ratni tajkuni, sve one ulizivače kojima je cilj samo fotelja, po mogućnosti državna, u kojoj bi radili što i njihovi uzori, ništa. Treba kriviti sve one mlade poitičare koji slijede provjereni recept starijih kolega, kako upropastiti državu zarad lične koristi. A najviše treba kriviti svu ostalu omladinu koja se sakrila u naletu lopova i prevaranata, i koja ne čini ništa, jer takva nam je država i drugačije ne može.
E, pa i ne može! Ne može sve dok drugi budu donosili odluke umjesto nas, sve dok ne shvatimo da smo mi ti koji treba da uzmemo stvar u svoje ruke, sve dok se budemo smijali šačici ljudi koji svojom borbom pokušavaju učiniti nešto za bolje sutra svih nas, a njihova usamljena borba ne liči ni našta drugo do borbe sa vjetrenjačama. Sve do tad ćemo živjeti u zemlji korupcije, gdje nam budućnost izgleda poput tunela bez svijetla na kraju.
A dok mi čekamo da stare guzonje i mladi lovatori učine nešto za nas, godine nam prolaze, a mi još uvijek stojimo duboko zaglavljeni u pustinjskom pijesku
koji obasipa našu državu. I mislim da je vrijeme da se probudimo iz zimskog sna i shvatimo da smo mi ti koji treba da uzmemo lopate u svoje ruke i izgradimo oaze iz kojih ćemo početi čistiti ovaj zagušljivi pijesak, koji prijeti da naše gradove zauvijek pretvori u pustinje iz kojih se glas mladih ne može čuti.
eTrafika.net – Milovan Matić