„Inspiriše me život. Moj život i životi drugih su neiscrpan izvor inspiracije. Inspiraciju pronalazim i u prirodi pa ponekad čak i u predmetima. Granice ne postoje kada je poezija u pitanju“, kaže za eTrafiku mlada pjesnikinja Tanja Starčević (27) iz Doboja.
Piše: Mihaela Amidžić
Naklonost i talenat za poeziju ona pokazuje već u prvom razredu osnovne škole, kada je na temu „Jesen“ napisala svoje prve stihove.
„Učiteljica je sumnjala da je to zaista moje djelo, ali sam je uspjela ubijediti, napisavši pjesme i na druge teme. Pjesmica je zavrsila u školskim novinama i otvorila mi vrata u svijet poezije“, uz osmijeh prisjeća se ona.
Na krilima ljubavi i sna
Još kao sedmogodišnja djevojčica, Tanja je maštala da jednog dana svoje pjesme objedini u jednim koricama. Njena želja se ostvarila, te je 2018. objavila svoju prvu zbirku poezije „Na krilima ljubavi i sna“.
„Naslov je došao sam po sebi, kao što je došla i knjiga. Tačnije, doletjela na krilima satkanim od moje duboke i velike ljubavi prema pisanju“, s radošću govori ona.
U njenom književnom prvencu nalaze se ukupno 43 pjesme. Neke je napisala Tanja djevojčica iz osnovne škole, neke Tanja tinejdžerka, a neke već odrasla osoba. Pjesme o mladalačkoj ljubavi zauzimaju centralno mjesto u poeziji ove mlade književnice. Takođe piše roduljubive, duhovne, te pjesme za najmlađe.
„Djeca koja iz bilo kog razloga nisu odrastala uz roditeljsku ljubav i brigu ili su bila uskraćena za neke druge radosti, pronalaze lako put u moje stihove. To su teme na koje sam naročito osjetljiva, te su nažalost, laka inspiracija“, priča nam ona.
Petar Aškraba Zagorski, u svojoj recenziji o poeziji ove mlade književnice
zapisao je kako je njena zbirka izatkana pjesmama za sve uzraste.
„Ali pisati uspješno pjesme za sveta mala bića, djecu, je poteško, teže nego i za odrasle (pogotovo u današnje doba) i veoma nezahvalno. Pjesme o djeci i za djecu moraju biti vaspitne, poučne, upućene, upravljene postignućima i još mnogo toga. Pored njih Starčevićka obrađuje i druge raznovrsne teme, što govori pored umijeća i o širim zanimacijama i težnjama njene ličnosti“, navodi on.
Poezija oslikava pjesnikovu dušu
Tanja ističe da je poezija za nju jedna vrsta intimnosti, te da pruža mnogo svima koji poeziju vole i čitaju.
„Onima koji umiju da čitaju predano i duboko, poezija može otkriti najdublja osjećanja, požude, strahove, težnje i misli samog pisca. Kada razmišljamo na taj način, možemo zaključiti da poezija oslikava pjesnikovu dušu koju on ogoljenu stavlja na papir i na taj način pruža mogućnost čitaocu da u nju zaviri i da je upozna“, govori ona.
Medicina kao druga ljubav
Po zanimanju, Tanja je doktorica medicine. Medicinski fakultet završila je u julu 2018. godine, u istom mjesecu kada je objavljena i njena prva zbirka pjesama, te na taj način objedinila dvije ljubavi – medicinu i poeziju. Po riječima nekih, spojila skoro nespojivo. Trenutno je zaposlena u bolnici „Sveti apostol Luka“ u Doboju, u službi za očne bolesti. Od maja ove godine ona je i specijalizantkinja oftamologije u Banjaluci.
„Medicina je moja velika ljubav. Da bi neko bio dobar ljekar, mora raditi na sebi, ne samo u intelektualnom smislu, nego i emotivnom. Mora razvijati empatiju i truditi se da spozna ljudske težnje i potrebe. Ja sebe u emotivnom smislu nadograđujem kroz poeziju, i tu se moje dvije ljubavi prepliću, nadopunjuju i jednostavno mi je nezamislivo da postoje jedna bez druge“, kaže Tanja Starčević.
U razgovoru sa ovom mladom pjesnikinjom saznali smo šta za nju predstavlja ljubav. Ona je pokretač svega, pa tako i njenih prvih napisanih stihova.
„S obzirom na to da sam poeziju počela da pišem veoma rano, u zbirci preovladavaju pjesme o mladalačkoj ljubavi. U tim nekim prelomnim godinama, kada sam i najviše vremena odvajala za pisanje, ta tema me najviše inspirisala. To je tema koja zahtjeva i širinu i dubinu i opet bi veliki dio ostao neispričan i nedokučiv ljudskim glavicama. Najbolje bi bilo da o ljubavi manje govorimo, a da na njoj više radimo. Bez ljubavi ne bi postojalo danas i bez ljubavi neće biti sutra. Ako bih ljubav mogla da preformulišem, rekla bih da je ona početak svega i ako bi ikad iščezla sa ove planete – bio bi to kraj svijeta kakvog danas poznajemo“, zaključuje ona.
Poruka mladim talentima
Ova djevojka šalje zanimljivu poruku budućim mladim nadama koji žele da se ostvare u pisanju.
„Pišite, maštajte, pa još malo pišite! Zvuči šaljivo, ali to je jedini pravi put. Pjesnik bez mašte je kao ribar bez mamca. Uspjeh u oba slučaja izostaje. Takođe, nemojte nikada baš skroz odrasti. Ono dijete u vama će pisati najljepše stihove“, poručuje Tanja.
Razgovor sa mladom književnicom započeo je stihovima, a tako ga i završavamo, ovoga puta njenim.
„Ne čekaj sutra da ostvariš snove
Ostvari ih danas i zaželi nove
Pruži svu ljubav nemoj je kriti
Sutra može prekrasno biti.“
Strah
Molim te nemoj muziku da gasiš
Jer plašim se onog što nosi tišina
Mnogo je lakše kroz život da gaziš
Uz svilene zvuke violina.
Molim te svjetlo ne isključuj noću
Jer plašim se onog što vreba iz mraka
I sve loše što zaboraviti hoću
U mraku postaje tek misao laka.
Molim te da nikad ne pijemo vina
Jer plašim se da mi ne pomute riječi
Pa sva osjećanja s` najvećih dubina
Lako ću ti tada priznati i reći.
Molim te uvijek hodaj ispred mene
Jer plašim se da te ne izubim iz vida
Plašim se da te ne odnesu sjene
Što vrebaju sa svakog zastarjelog zida.
Molim te dozvoli da ti srce predam
Da sve moje i tvoje od sad zovem našim
Dozvoli mi da tvoje oči vječno gledam
I više ničega neću da se plašim.
Majci za rođendan
Dok šiješ majko gledam te sa strane
Svaki tvoj pokret otvara mi rane
A na tvom licu osmijeh kao san
Blista i kad radiš na rođendan.
I dok po platnu tvoja igla šeta
Mene u duši hvata neka sjeta
Bole me tvoji napori i muke
I pogled na tvoje ogrubjele ruke.
Svaka tvoja bora nosi dio mene
Nosi one loše i lijepe uspomene
Po jedna je nikla za svaku tvoju muku
A neke pripisujem svome nestašluku.
Na crnoj ti kosi pramenovi krede
Ja sam kriva za sve iznikle ti sijede
Svaka moja gripa posjeta ljekara
Jednu novu sijedu u kosi ti stvara.
Ostavljaš platno u kome je igla
Kako bi sve poslove obaviti stigla
I gledam te majko dok kecelju stavljaš
I počinješ žurno večeru da spravljaš.
Pitam se da l` suza što briše ti ruka
Sad teče zbog bola ili crnog luka
Voljela bih misli majko tvoje znati
Da li tvoja duša srećna je il` pati.
I dok se na vatri slasno jelo peče
Meni niz obraz slana suza teče
Umjesto da šiješ ili nešto kuvaš
Trebalo bi majko svjećice da duvaš.
A onda odjednom prestaješ da radiš
Rukom pališ svijeću i ikonu kadiš
Sa skupljenim rukama stojiš pored vrata
Moliš se za zdravlje mene oca brata.
Zahvaljuješ se Bogu što u ovom ljetu
Doživjela si svoju četrdeset petu
I moliš da duša Njemu ti ne krene
Dok ne othraniš mog brata i mene.
A Bogu se zahvaljujem i ja sama
Što od svih na svijetu baš ti si mi mama
Za poklon ti stihove moja ruka piše
Poklanjam ti pjesmu nemam ništa više.