Krajem pedesetih godina gradska vlast razmatrala je uređenje prostora kod zgrade glavne Pošte. Sjednica sreskog banjalučkog odbora, skupštine opštine, nekakve komisije, možda i nije toliko važno, ali je prema usmenim kazivanjima na dnevnom redu bila odluka o uklanjanju jednog broja stabala i drveća, radi „proširenja prostora“.
Piše: Mišo Vidović, foto: Mišo Vidović
I kada je nakon višesatne rasprave konačno postignut dogovor (da se „odrade“ tek dva-tri stabla), jedan od odbornika, delegata, članova komisije zatraži riječ.
“Drugovi, predlažem da se uklone i preostala stabla i drveće, kada siječemo ova, što ne maknemo i preostala, o jednom trošku, može još zatrebati prostora…“, glasio je njegov prijedlog.
Pominje se kako je, prvi među jednakima, predsjednik sreza, skupštine opštine, komisije „prevrnuo“ očima i presjekao.
“Druže, nemoj sve da posječeš… Ostavi jedno… Da te imamo gdje `okačiti`…“, kazao je on.
Niko nije bio „okačen“, ali je poruka imala pedagoški efekat – drug drvosječa do kraja mandata nije se javljao za riječ.
Nekoliko godina ranije, „Banjalučke novine“, u broju 16, od 15. decembra 1953. godine, konstatuju kako je „više od dva miliona dinara utrošeno ove godine na uređenju parkova i zelenih nasada u gradu“. Najavljene nove zelene površine, novi drvoredi, preuređenje parkova, dok u narednoj, 1954. godini, novinari „Banjalučkih novina“ prenose informaciju kako „komunalnu upravu čekaju novi zadaci na planu uređenja parkova i rekonstrukcije postojećih zelenih nasada“.
“Do kraja godine zasadiće se novi drvored u novoprosječenoj ulici Karla Rojca, 500 raznih sadnica zasadiće se na novoj pijaci, a osim toga popuniće se postojeći drvoredi u ulici Maršala Tita, Mladena Stojanovića, Milana Radmana, Kozarskoj i Nurije Pozderca, kao i ulicama Gundulićevoj i Braće Pavlića“, objavljeno je.
A da li je drug „ja bih to sve posjekao“, mogao pretpostaviti kakvu bi mu kaznu u drugoj polovini 19. vijeka za verbalni delikt sa jasnom namjerom da se počini djelo, odrezao general Alfred fon Jelson? Ovaj austrougarski oficir, da bi zaštitio mlade sadnice od „drvosječa“, uglavnom lipe i kestena, zaprijetio je velikim globama, a nije se ustručavao u namjeri da angažuje vojnike na čuvanju sadnica! Hroničari su još zabilježili da je po naređenju generala Alfreda fon Jelsona zasađeno 17 kilometara drvoreda. Njemu se mogu pripisati zasluge za nastanak čuvenih banjalučkih aleja. Pod njegovim nadzorom od 1882. do 1885. godine vojska je zasadila drvorede sa oko 4.700 stabala. Nakon što je general Jelzon sproveo svoju namjeru u djelo, novinar i putopisac Henrik Renner, u djelu obavljenom u Berlinu 1896. godine navodi:
“Velike široke ceste, obrubljene lipama, platanima i drugim drvećem, presjecaju park, a uz njih idu pješački putevi s rascvjetanom živicom…”
Ovaj autor u godišnjaku “Bosnischer Bote”, pominjući zgrade i građevine smještene u prvim banjalučkim alejama, još zapisao da su one “sve s lijepim vrtovima, parkovima i alejama za šetnju”.
Iako su aleje više od stotinu godina jedno od obilježja Banjaluke (one koje su preostale), dva vijeka prije generala Jelzona i putopisca Rennera, zelenilo i zelene površine, bila je gradska osobenost. Šesdesetih godina 17. vijeka, putopisac Evlija Čelebija, pohodio je grad.
“Stara varoš i šeher. Šeher se stere od jugoistoka prema sjeveru u dužini jednog sata, s obje strane rijeke Vrbasa, ali je s jedne i druge strane uzak. Pored toga što pokraj svih kuća teče živa voda, svaka bolja kuća (handan) ima vinograd, bašču i ružičnjak, divan kao zemaljski raj… Na sedamdeset mjesta ima izletišta…”, zapisao je Čelebija.
Očima i peru ove dvojice putopisaca očigledno nije promaklo ništa što je tada, a i godinama kasnije Banjaluku svrstalo u grad zelenila, prelijepih aleja i drvoreda. Ali, šta bi njih dvojica sada, da imaju priliku, mogli zapisati? Da je ekspanzijom izgradnje stambeno-poslovnih objekata ugroženo banjalučko zelenilo, drvoredi, nestali i pojedini parkovi. Na ovo su upozoravali, i još uvijek to čine, građani, nevladine organizacije, pa i jedan broj stručnjaka iz oblasti hortikulture i arhitekture. Sistemska sječa Banjaluke, kako svojevremeno ustvrdiše iz pojedinih nevladinih organizacija, očigledno bi pogodavala drugu drvosječi s kraja pedesetih godina. Vjerovatno bi sa neskrivenim oduševljenjem “raspalio” motorku.
