„Pokušaj humanizovanja politike kod nas bio je nemoguća misija, s obzirom na konfrontiranost i tešku spojivost politike i humanosti“, poručio je u razgovoru za eTrafiku Momir Dejanović, osnivač Centra za humanu politiku.
Piše: Saša Bižić
Od 2003. godine, kada je u Doboju osnovao pomenuti centar, Dejanović je učestvovao u istraživanjima i analizama, praćenju izbora i rada lokalne vlasti, ukazivanju, iniciranju i zagovaranju rješavanja više problema, prijavljivanju nekoliko desetina slučajeva kriminala, pokretanju više postupaka za ocjenu ustavnosti i sukoba interesa, podnošenju tužbi za utvrđivanje odgovornosti za poplave i povećanje cijena komunalnih usluga i drugim aktivnostima sa ciljem da utiče na rješavanje problema u zajednici, uspostavljanje odgovornije vlasti i promjenu političkog sistema.
Nakon skoro dvije decenije aktivizma, sagovornik eTrafike djeluje u zemlji koja sve više kuburi sa brojem ljudi, ali, rašireno je mišljenje, i dalje ne oskudijeva u prirodnim resursima. Budući da su se ovogodišnja oglašavanja Centra za humanu politiku uglavnom odnosila na ekološke teme, uz upozorenja zbog drastičnog rasta broja divljih deponija u šumama RS, intervju sa Dejanovićem započeo je dilemom – koliko je utemeljeno drugo uvjerenje, da Republika Srpska i BiH, ako ništa drugo, bar imaju relativno očuvanu životnu sredinu.
„Ne bih se složio sa ocjenom da imamo očuvanu životnu sredinu, ali mislim da još uvijek imamo priliku da zaustavimo odlaganje smeća u rijekama, šumama i drugim mjestima, instaliranje prljavih tehnologija, nekontrolisano korištenje pesticida i drugih hemikalija, emisiju štetnih gasova i drugo zagađivanje životne sredine. Ako policija od kazni za prekršaje u saobraćaju obezbijedi nekoliko miliona KM u budžetu RS, zašto to isto ne bi činile lokalne i entitetske inspekcije za prekršaje koji se odnose na odlaganje smeća i drugo zagađivanje životne sredine? Kada je od entitetskih i lokalnih organa vlasti zatraženo da počnu sprečavati i uklanjati odloženo smeće, od glavnog republičkog šumarskog inspektora dobijen je odgovor da smeća u šumama nema, a od dobojskog odjeljenja za evrointegracije da čekaju donacije da bi uklonili divlje deponije, kao da su nevladina organizacija“, kaže Dejanović.
Ne tako davno, podigli ste glas i kada je Dragan Anđelić, čiji je direktorski mandat u Vodama RS bio obilježen mutnim radnjama, nakratko bio „nagrađen“ funkcijom zamjenika direktora Agencije za prevenciju korupcije u BiH?
Način imenovanja rukovodstva Agencije za prevenciju korupcije i upravljanje vodama samo su mala ilustracija stanja u državi, odnosa vlasti prema društvenim resursima i vrijednostima i bezuspješnosti naših povremenih reagovanja na probleme u zajednici. Vode Srpske i njihov tadašnji direktor su najodgovorniji za poplave 2014. godine, što bi trebalo podrazumijevati smjenu, odgovornost i nepodobnost tog direktora za bilo koju javnu funkciju. Problem agencije je što je ona partijska institucija, što političke partije imaju interes da štite i razvijaju korupciju, što ona ne doprinosi prevenciji korupcije i što je Anđelić bio vjerovatno najlošije od svih kadrovskih rješenja.
„Željeznice RS“ su najznačajnije republičko javno preduzeće sa sjedištem u Doboju. Imate li objašnjenje za činjenicu da su ŽRS i dalje magnet za političke stranke, od DNS-a koji je aktuelan posljednjih godina pa nadalje, iako do javnosti konstantno stižu vijesti o velikim dugovanjima, bizarnim aferama i hroničnom višku zaposlenih?
Propadanje Željeznica RS dio je višegodišnje destrukcije u kojoj su uništavani privredni resursi, koji su u većini slučajeva mogli biti sačuvani kroz bolje upravljanje, restrukturisanje i prilagođavanje. Vladajuće partije i institucije vlasti imaju predatorsko-feudalni odnos prema željeznicama, koje koriste kao resurs za partijsko zapošljavanje, finansiranje političkih partija i lično bogaćenje. Prije nekoliko godina Željeznice RS su imale gotovo dva puta više zaposlenih, za koje je izdvajano oko 25 miliona KM godišnje, a sada zaposleni napuštaju Željeznice RS i odlaze u inostranstvo.
U 19. vijeku željeznicom se moglo putovati u Zagreb, Beograd, Beč i druge evropske gradove, a u 21. vijeku našim željeznicama može se putovati samo unutar BiH i dva puta sporije nego prije 40 godina. Ministrima i upravama Željeznica RS važniji su interesi njihovih i drugih špeditera, prevoznika u drumskom saobraćaju i dobavljača, nego javni interes da željeznice postanu održiv, konkurentan, ekološki prihvatljiviji, bezbjedniji i profitabilan prevoznik robe i putnika. Naši vlastodršci nisu ništa naučili iz švedskog i drugih iskustava, gdje generalni direktor željeznica nije partijski kadar, već profesionalni menadžer koji ima višegodišnje iskustvo i rezultate u Ikei i drugim kompanijama, viziju i plan kako na dobar način upravljati i razvijati željeznice.
Kada ste se, sa Centrom za humanu politiku, pojavili na javnoj sceni RS i BiH, vaša oštrica je nerijetko bila usmjerena prema gradskoj vlasti u Doboju, koja je decenijama bila oličena u Obrenu Petroviću i SDS-u. Da li ste tada mogli da pretpostavite da će u 2019. Petrović i dalje biti „u sedlu“, ali kao čelnik lokalnog SNSD-a, dok SDS-a neće biti ni „na mapi“?
Dominantna usmjerenost aktivizma prema gradskoj vlasti i njenoj odgovornosti za stanje i probleme u lokalnoj zajednici bila je razumljiva, s obzirom na postojanje ozbiljnih problema, mogućnosti informisanja i interesa da se pokuša uticati na rješavanje lokalnih problema.
Mene nije previše iznenadilo kada je Petrović postao čelnik dobojskog SNSD-a i u svoju novu partiju preveo većinu članova i birača SDS-a. To je takva vrsta ljudi koji su uvijek uz režim i vladajuće partije, ranije SDS, sada SNSD. U budućnosti će to možda biti neka treća politička partija, a u vrijeme okupacije bili bi uz Hitlera, Pavelića, Nedića, Kalaja i osmanlije. Nakon svega što se desilo može se zaključiti, prvo, da većina članova SNSD-a nije principijelna kada je prihvatila za predsjednika Petrovića, za koga su u prethodnom periodu tvrdili da je najveće dobojsko zlo, a drugo, da nema nikakve programske i druge razlike između SNSD-a i SDS-a. Inače, blud dobojskog SDS-a i SNSD-a traje petnaestak godina i ima svoju evoluciju.
Kako se ona odvijala?
U početku je to bio odnos između vodećih ljudi SDS-a i SNSD-a, koji je za rezultat imao nekonsolidovanu lokalnu organizaciju SNSD-a, čestu promjenu rukovodstva dobojskog SNSD-a, prikrivenu trgovinu uz znanje partijskih centrala, zaštitu od krivičnog progona predstavnika lokalne vlasti, saglasnost za prekomjerno kreditno zaduživanje, zbunjenost građana i prepuštanje lokalne vlasti SDS-u, odnosno Obrenu Petroviću. Nakon lokalnih izbora 2008. godine odbornici SNSD-a imali su instrukciju da podržavaju vladajući SDS, a nakon lokalnih izbora 2012. godine, dobojski gradonačelnik i predsjednik SNSD-a dogovaraju koaliciono djelovanje i podjelu lokalne vlasti. Prije 10 godina za jedne dnevne novine izjavio sam da bi interes Petrovića da koalira sa SNSD-om mogao biti bježanje iz slabog SDS-a, približavanje najjačoj političkoj partiji i finansijska i druga podrška Vlade RS, kao i da bi skupštinska većina sa SNSD-om poboljšala odnose i podršku Vlade RS, ali ne bi obezbijedila odgovorniju, uspješniju i manje korumpiranu lokalnu vlast.
Šta biste označili kao vezivno tkivo koje stvara neobičnu situaciju u dobojskoj Skupštini grada – da većina prijedloga biva usvojena sa 28 glasova za i tri protiv? Gdje su uzroci ove neobične harmonije u kojoj gotovo nema opozicije?
Doboj je vjerovatno jedini grad u BiH koji u proteklih dvadesetak godina nije imao organizovanu partijsku opoziciju u lokalnom parlamentu, jer je velika većina parlamentarnih partija i odbornika podržavala vladajući SDS iz koruptivnih interesa. Stanje se nije promijenilo ni otkako su svi odbornici SDS-a prešli u SNSD, izuzimajući Socijalističku partiju, koja je nekada sa SDS-om činila parlamentarnu većinu, a sada djeluje kao opozicija u lokalnom parlamentu. Trenutno u lokalnom parlamentu nema vodeće opozicione partije, već postoji nekoliko manjih partija sa odbornicima koji zbog svojih i tuđih privatnih interesa podržavaju skupštinsku većinu.
Nije problem kada su skupštine jednoglasne ili imaju mali broj onih koji su protiv kod odlučivanja o onome što je dobro za većinu građana. Problem nastaje kada svi ili velika većina odbornika pretvaraju lokalnu skupštinu u kupleraj, rade protiv interesa većine u zajednici i prestaju biti izabrani predstavnici građana.
Šta to konkretno podrazumijeva?
U proteklih dvadesetak godina dobojski odbornici su radili protiv interesa svojih birača i većine građana kada su legalizovali pljačku nekoliko desetina miliona KM iz budžeta i drugih lokalnih resursa, bogaćenje gradonačelnika i pojedinaca bliskih njemu, štetnu zamjenu i prodaju građevinskog zemljišta i poslovnih prostora, neplaćanje obaveza prilikom gradnje, izmjene regulacionih planova po željama investitora, kupovinu nekretnina koje nisu potrebne gradu, partijsko zapošljavanje i slično. Pred prošle lokalne izbore predsjednik lokalnog DNS-a, narodni poslanik i sadašnji generalni direktor “Željeznica RS” izjavio je da DNS podržava Obrena Petrovića, kandidata SDS-a za gradonačelnika, jer im on finansira predizbornu kampanju i zapošljava članove stranke. Kada je od tužilaštva i policije traženo da istraže ovaj slučaj, to nije učinjeno, jer su po prijavi postupali tužilac i kriminalistički inspektor koji su partijski zaposlili nekoga ili imali drugu korist.
Nakon posljednjih izbora u RS i BiH, iznijeli ste sarkastičnu ideju da se, zbog presudnog uticaja Milorada Dodika na sve tokove u Srpskoj, Narodna skupština svede na 10 poslanika, a da se Vlada RS ukine. Da li su se u međuvremenu dogodile promjene u vašem viđenju partokratije, kao značajnog uzroka korupcije i drugih društvenih anomalija?
U partokratiji nema političkog predstavljanja, ne postoji samostalnost vlade i parlamenta i sve odluke donose partijska rukovodstva ili lideri, koje samo potvrđuju vlade i parlamenti. Partokratija kao izopačen sistem, osim u RS, postoji i u FBiH, Srbiji, Hrvatskoj, Crnoj Gori, Makedoniji i drugim državama. Prijedlog za smanjenje broja poslanika u skupštini, ukidanje vlade i uspostavljanje predsjedničkog sistema, bio je sarkastičan, ogoljavajući i racionalan.
Bosna i Hercegovina nije uspostavljena kao demokratska država, kako je to predviđeno članom 1 Dejtonskog ustava. Oktroisani politički sistem, kojeg je kreirala domaća i inostrana politička elita, demokratski je neperspektivan, zbog toga što ignoriše zastupanje javnog interesa i participativnu komponentu sistema, favorizuje partijsku predominantnost i uzurpaciju političkog prostora, ne obezbjeđuje pravdu i zaštitu osnovnih društvenih vrijednosti i produkuje političku nestabilnost i neodgovornost, korupciju, građansku isključenost i nezadovoljstvo.
Prije pet godina postojala je inicijativa za promjenu političkog sistema i demokratsku državu, koja je imala ideje o postojanju predstavničke i participativne komponente sistema, definisanju javnog interesa, političkim partijama sa kredibilitetom za zastupanje javnog interesa, nepartijskim organima za provođenje izbora, izboru sudija i tužilaca u parlamentu, neplaćenom civilnom društvu i druge. Zbog nerazumijevanja problema političkog sistema ili služenja partokratskim i globalističkim interesima ova inicijativa nema podršku institucija vlasti, političkih partija, organizacija i aktivista civilnog društva, naučnih radnika i medija.
Tražili ste smjene u pravosuđu i policiji zbog nerješavanja niza ubistava u RS, od Srđana Kneževića, Željka Markovića i Riste Jugovića, do Milana Vukelića, Nikole Đurovića, Davida Dragičevića i drugih. Kako tumačite nemogućnost da se ovi slučajevi rasvijetle, iako datiraju iz dužeg vremenskog raspona, sa različitim vladajućim strukturama, ali identičnim rezultatom „istraga“ – nula?
Zajedničko ovim ubistvima je da ubice imaju zaštitnike u policiji i drugim institucijama vlasti, da nisu sprovedene ozbiljne istrage, da nema odgovornosti ministra policije, tužilaca i drugih zbog njihovog nerješavanja, da navedena ubistva nisu u fokusu interesa policije, pravosuđa, parlamenta, vlade i vladajućih političkih partija i da njihovo nerješavanje doprinosi nesigurnosti, koja je jedan od razloga za iseljavanje stanovništva.
Srđan Knežević, Željko Marković, Risto Jugović i Milan Vukelić ubijeni su zbog istraga i prijavljivanja kriminala, a nerješavanje ovih ubistava pokazuje da predsjednici vladajućih političkih partija Dodik, Kalinić, Čavić, Ivanić i drugi, predsjednici RS Šarović, Čavić, Dodik, Cvijanović i drugi, predsjednici vlade Dodik, Ivanić, Mikerević, Cvijanović, Višković i drugi i ministri unutrašnjih poslova Stanković, Bundalo, Jovičić, Đerić, Matijašević, Čađo i Lukač podržavaju kriminal i da bi mogli biti ubijeni svi pripadnici policije i drugi koji budu istraživali, prijavljivali i ukazivali na štićeni kriminal.
Ranije ste bili znatno prisutniji u javnosti nego tokom posljednjih nekoliko godina. Šta je razlog „zamora materijala“ u vašem slučaju, ukoliko se o tome može govoriti?
Postoji više razloga koji su uticali na smanjeni aktivizam. Nadležne institucije ignorišu inicijative, prijedloge, prijave, zahtjeve i upozorenja za rješavanje problema, zbog čega aktivizam postaje neuticajan, uzaludan i destimulativan. Takođe, za najveći dio kontrolisanih medija ovaj aktivizam nije podoban, a na aktivističkoj sceni nema solidarnosti za antisistemski, antirežimski, antiglobalistički, neplaćeni i za vlasti i strane donatore nepodoban aktivizam. Povjerenje građana u civilne aktivnosti je malo zbog toga što su neuspješne i plaćene, a za veći aktivizam problem su nedostatak slobodnog vremena i egzistencijalni i drugi privatni problemi.
Zbog krivičnih prijava protiv dobojskog gradonačelnika, njihovi tužioci i policijski inspektori otvaraju istrage za lažno prijavljivanje krivičnog djela. Zbog ukazivanja na odgovornost institucija i pojedinaca za prevaru nekoliko desetina kupaca stanova, tuže te za klevetu njihovi advokati i bivši predsjednik vlade čiji je potpis na punomoći falsifikovan. Zbog iniciranja ocjene ustavnosti zakonskih odredbi o legalizaciji bespravne gradnje postaješ krivac što su ukinute neustavne privilegije. Zbog ukazivanja na odgovornost za ratne zločine i drugi kriminal postaješ meta prijetnji i drugog uznemiravanja, a zbog ukupnog aktivizma ostaješ bez radnog odnosa i postaješ egzistencijalno ugrožen.
Ima li izuzetaka od pravila negativne selekcije u institucijama?
Kao pozitivan primjer treba istaći efikasno postupanje tržišne inspekcije po većini žalbi potrošača i nekoliko smijenjenih dobojskih kriminalističkih inspektora. Prije 15 godina grupa dobojskih kriminalističkih inspektora počela je pošteno da radi svoj posao, a među njima je bio i inspektor koji je istražio i podnio izvještaj o izvršenju krivičnog djela protiv direktora „Elektro Doboja“ i drugih lica. Prijavljeni su zbog angažovanja radnika i mehanizacije iz „Elektro Doboja“ u radno vrijeme za potrebe privatne firme „Elnos“ iz Banjaluke. Nakon toga, ovaj i drugi kriminalistički inspektori su sklonjeni, a podnosioci prijave iz „Elektro Doboja“ ostali su bez posla. S druge strane, postupajući tužilac Mladen Simić nastavio je da radi i da zajedno sa ostalim dobojskim tužiocima štiti odgovorne za kriminal, a prvoprijavljeni će kao ugledni član svih vladajućih partija uskoro napuniti 30 godina direktorovanja u „Elektro Doboju“.