Svakodnevno srećem nezadovoljne ljude. Namrštene, potištene, a dovoljno je da ih samo upitate „kako ste?“ i kreće salva negativnih osjećanja. Iskreno, ne sjećam se kada sam posljednji put srela čovjeka, koji nakon ovog upućenog pitanja, nije imao bar jedan odgovor koji je ukazivao na neko neprijatno osjećanje ili stanje. Da li smo zaista do te mjere nesrećni, ili smo prosto naučili da u životu nešto mora da bude loše, i da budemo žrtve? Čak postoji i ono narodno shvatanje da nekoga ne treba mnogo hvaliti da ga ne bi urekli.
Različiti su razlozi za nezadovoljstvo. Npr. ako pada kiša, to je automatski razlog koji nam svima daje za pravo da budemo mrzovoljni, nesrećni, da nas bole kosti i da psihički nismo baš najbolje, iako pri tom imate samo 20 godina. S druge strane, ako je pak sunčan dan, onda je to razlog da budemo malaksali, iscrpljeni, da tražimo hlad i u pomoć prizivamo zimu. A kada zima dodje, i kada snijegovi napadaju, onda se to predstavlja kao početak kraja. Kao da je na vrata zakucao sudnji dan, pa se svako novinarsko izvještavanje, svaka popijena kafa, svaki susret sa komšijom, prijateljem, poznanikom, počinje i završava sa meteorološkom prognozom i mjerenjem visine snijega. Dakle, ne valja zima, ne valja proljeće, ljeto je pretoplo, a jeseni prekišne. Da vas podsjetim, petog godišnjeg doba još uvijek nema. Kukali ili ne, snijegovi će padati, a sunce će i dalje grijati.
Druga pogodna tema u kojoj možete da opletete po svima i ljutite se na državu, svijet i svemir uopšte, su visoke cijene. One naravno nikada ne mogu biti preniske. Kada osnovne životne namirnice, kao što su hljeb ili mlijeko poskupe za 0,5 pfeniga, eto razloga za paniku. Više niko ne priča o vremenu, odmah se oglašavaju sindikati, proizvođači i naravno nezadovoljni građani. A rasprave se posredstvom medija vode danima i mjesecima, dok neko od političara ne obeća da se cijene vraćaju na staro. Pitam se, ako toliko loše živimo (što ne želim dovoditi u pitanje) zašto nam onda ne smeta kada kafa, sok ili pivo u kafićima poskupe. Nisam primjetila da su gužve manje. Ili npr. kada poskupe cigarete, naravno da ljudi kukaju, ali se ipak nađe marka ili dvije više, a broj pušača se ne smanjuje. Dakle, ne moramo da jedemo, važno je da pušimo.
Jedan od problema, koji je evidentno prisutan, je nezaposlenost. Na sam pomen riječi posao, konkurs, poslodavac, rasprava kreće. Nikome nije gore nego nama, nigdje nema ovoliko kriminala i korupcije, niti visokoobrazovanih bez zaposlenja. Posao nam svima treba. Ali, ako se uđe malo u dublje u raspravu, vrlo brzo se uočava da se ne radi o bilo kakvom poslu. Dobar dio, ovih nezaposlenih akademskih građana (čast izuzecima), neće da obavlja bilo kakav posao. To naravno mora da bude posao u struci, da podrazumijeva neku dobru platu i prijatno radno okruženje, jer radno mjesto mora da opravda stečenu titulu. Razumijem i poštujem. Ali ne mogu da razumijem onda jadikovanje, nema se i ne može, e pa očigledno je da možete, jer da ne možete, ne biste birali, nego biste radili. I stoga prestanite da kukate! Posla je uvijek bilo i biće, za one koji hoće da rade. Pitanje je samo da li želite i šta želite.
A ti akademski obrazovani građani, ako već nisu zadovoljni svojim položajem u društvu, kao i položajem drugih članova istog, onda treba da stvar preuzmu u svoje ruke i nešto promijene. Pitate se možda kako? Pa valjda smo nakon toliko godina obrazovanja trebali naučiti da mislimo, ne očekujete valjda da zanatlije mijenjaju vašu budućnost?!
Politika je nepresušan izvor nezadovoljstva svih. Sve nam smeta. I ovi i oni, i naši i njihovi. Svi su lopovi, uzimaju i kradu. Da li vam zaista smeta što kradu, ili zato što vi ne možete da činite isto? Da li zaista želimo da se nešto promijeni? Koliko vas će otići na izbore, i zaokružiti neki broj, eto onako, zato što ovi malo manje kradu od onih, ili zato što je možda na predizbornom skupu kod ovih prvih bila bolje pjevaljka, hrana ili piće? Ako želite bolje, onda bolje i razmislite, a ako ne želite, onda ćutite i trpite. Tražili ste, gledajte! Nisu se ti političari, koji su uglavnom na meti svačijeg nezadovoljstva, sami izabrali, da vas podsjetim, vi ste bili njihov poslodavac i vi ste odlučili da oni rade za vas i vaše interese. Ako vam se ne sviđaju, pa dajte im otkaz!
Čarobnog štapića, niti recepta da nam svima bude potaman, nema. Da biste nešto kudili, morate prvo pokušati da isto popravite ili promijenite. Ako ne možete da mijenjate prilike, onda mjenjajte sebe. „ Jao, kuku, šta ću i kako ću“, vam sutra neće zaraditi platu, niti donijeti hljeb i cigarete, ma kolika njihova cijena bila. Vrijeme je da svoju svakodnevicu učinimo ljepšom i boljom. Ne zbog mene, ili njih, učinite to zbog sebe. Rješavajamo one probleme na koje možemo uticati, mi, obični ljudi. A sledeći put kada vas neko u prolazu upita „kako ste?“ samo mu se osmijehnite.
eTrafika.net – Jelena Despot