Institucije Bosne i Hercegovine su u posljednjih pet godina registrovale 18 slučajeva prodaje maloljetnika zarad prisilnog sklapanja braka. Prema podacima Ministarstva bezbjednosti BiH, najviše takvih slučajeva, njih šest, bilo je tokom 2018. godine. Međutim, zabrinjava činjenica da zvaničan broj zabilježenih slučajeva nije isti kao brojke koje imaju nevladine organizacije. Na primjer, udruženje građana za promociju obrazovanja Roma „Otaharin“ iz Bijeljine, je od 2017. godine do danas, zabilježilo 23 slučaja koja su se dogodila samo u ovom gradu.
Piše: Snježana Aničić
Od svih prijavljenih slučajeva, samo su dvije djevojčice spašene iz brakova u kojima su bile. Ipak, to se nije desilo na vrijeme. One su već postale majke i žrtve nasilja u porodici.
„Ostale djevojčice nisu bile te ‘sreće’. Većina njih je po sklapanju ‘brakova’ napustila BiH, a institucije naše zemlje su propustile da im pruže zaštitu. Kako bi se djeca/djevojčice i njihov najbolji interes zaštitili neophodno je uzeti u obzir sve elemente svakog pojedinačnog slučaja u kojem dijete stupa u brak, prije svega imajući u vidu da u velikom broju slučajeva dječji brakovi imaju elemente trgovine djecom“, rekla je Bojana Jovanović iz „Otaharina“.
Uzroci problema su različiti — rodna neravnopravnost, patrijarhalni obrasci ponašanja i rodni stereotipi.
Udruženje „Zemlja djece“ iz Tuzle je, u proteklih pet godina, registrovalo 11 pokušaja sklapanja vanbračne zajednice sa maloljetnim osobama. Pravovremenom reakcijom Udruženja i nadležnim ustanovama, svi pokušaji su zaustavljeni. Adnan Drndić iz Udruženja napominje, da se nije radilo o prisilnom stupanju u vanbračnu zajednicu, već težnja da se pobjegne iz okolnosti u kojima trenutno žive takve djevojčice.
„Većinom su uvjerene da će ukoliko se ‘udaju’ imati bolje uslove za život, veću mogućnost uticaja na vlastite odluke, oformiti prodicu i živjeti skladno. Međutim, praksa je pokazala da u 90 odsto slučajeva, djevojčice automatski budu isključene iz obrazovnog sistema, skinute sa dječijeg doplataka, bez zdravstvenog osiguranja. Kao posljedica toga imamo neobrazovane djevojčice/djecu, maloljetničke trudnoće, nasilje u porodici, a nerijetko i uključivanje u razne oblike eksploatacije, najčešće je to prisilno prosjačenje.
Djevojčicu prodali za 350 KM!
Kantonalno tužilaštvo Tuzlanskog kantona 2013. godine, podiglo je optužnicu protiv dvije osobe jer su kao roditelji djevojčice (15) omogućili da maloljetnica živi u vanbračnoj zajednici sa drugom maloljetnom osobom za šta su dobili 350 KM!
Optuženi su priznali krivicu za počinjeno krivično djelo. Jedna osoba je u Opštinskom sudu Tuzla 2014. godine osuđena na mjesec dana zatvora, dok je druga osoba dobila uslovnu kaznu od šest mjeseci zatvora.
„U periodu od početka 2010. godine do danas, Kantonalno tužilaštvo TK je u radu imalo 23 predmeta za prijavljeno krivično djelo izvanbračna zajednica s mlađim maloljetnikom. U 13 predmeta su donesene pravosnažne osuđujuće presude. U svim predmetima su izrečene uvjetne osude, a u jednom od tih predmeta i za jednu osobu kazna zatvora. U tri predmeta su potvrđene optužnice i u toku su suđenja (predmeti iz 2020. i 2021. godine). U tri predmeta su donesene naredbe o obustavi istraga, dok su u četiri predmeta donesene naredbe da se istraga neće provoditi“, naveli su iz Tužilaštva.
Djevojčice se ne prodaju isključivo za novac, ali je uglavnom to slučaj. Ukoliko roditelji uzmu novac, smatra se da su ga dobili kako bi pokrili troškove svadbe. Međutim, udajom djevojčice se zadovoljavaju i drugi interesi porodice.
„Najčešće, roditelji smatraju da udajom svoje kćerke kao maloljetnice, da su dobri jer su uspjeli je udati kao ‘poštenu’, iako ona ima svega možda 13 godina. Uzimanje novca za to je teško dokazivo, u smislu opipljivih dokaza, ali u romskim zajednicama se to dešava i to nikako ne smijemo zanemariti i zatvoriti oči pred tim problemom“, govori Jovanovićeva i dodaje da se o cijeni dogovaraju roditelji, a budući supružnici se prethodno ne upoznaju ili se vide samo jednom.
Nakon prodaje, djevojčice se najčešće seksualno i radno iskorištavaju. U slučajevima kada je žrtva dječak, on biva promoran na krađu i sitnija krivična djela.
Slična situacija je i u Srbiji. Djevojčice se prodaju, prekidaju školovanje i komunikaciju sa porodicom, odvode u inostranstvo i gubi im se svaki trag. Kao i u BiH, podaci kojima raspolažu udruženja nisu ista kao podaci koje imaju institucije. Prema evidencijama nevladinog sektora, ovi slučajevi su mnogo češći nego što ih institucije zabilježe.
Tokom posljednje dvije godine u 67 centara za socijalni rad u Srbiji na evidenciji je 313 djece koja su riziku ili u braku. Radi se isključivo o djevojčicama. Situacija je u posljednje dvije godine najozbiljnija u Novom Sadu (25 slučajeva), te Kikindi, Leskovcu, Staroj Pazovi i Beogradu (po 14 slučajeva). Dogovoreni brakovi, posebno oni koji uključuju maloljetne osobe, još uvijek postoji na području bivše Jugoslavije, iako se sve dešava pod izgovorom tradicije. Brakovi se formalno-pravno ne registruju, ali se u praksi realizuju.
Tokom posljednjih pet godina, Osnovnom javnom tužilaštvu u Nišu nije podnesena nijedna krivična prijava vezana za dječji/prinudni brak.
Nišlijama je poznat slučaj iz 2019. godine, kada je spriječeno odvođenje maloljetnice (14) u Njemačku. U toj aferi su uhapšene tri osobe koje su osumnjičene za trgovinu ljudima. Porodica je djevojčicu prodala za izvjesnu količinu novca. Kod nje je pronađen pasoš dvadesetjednogodišnjakinje koja na nju liči, a koja je bila iz jedne od zemalja bivšeg Sovjetskog Saveza.
Poznat je i slučaj iz 2004. godine, kada je uhapšeno pet osoba. Otac je prodao tri sina i dvije kćerke za šta je dobio novac. Dječaci su prodati u svrhu prosjačenja dok su djevojčice, nakon prodaje, trebalo da budu udate u Nemačku i Italiju. Svi uhapšeni su dobili zatvorske kazne osim majke kojoj je određen pojačan nadzor Centra za socijalni rad.
Ana Saćipović iz Romskog ženskog udruženja „Osvit“ je rekla da je, prema nezvaničnim podacima, u periodu od 2020. do 2021. godine u cijeloj Srbiji identifikovano 191 dijete/žrtva dječjeg braka. Njih 57 ima manje od 16 godina.
Osman Balić, direktor YUROM Centra, smatra da se o neformalnim podacima govori jer se umanjuje prisutnost te pojave u Nišu. Prema njegovom mišljenju, odgovornost leži upravo na samim centrima za socijalni rad koji često ne evidentiraju takve slučajeve, pošto ih smatraju normalnim za romsku zajednicu.
„Ona želi da se uda“
Velika je odgovornost na centrima za socijalni rad. Međutim, svjedoci smo da oni ponekad nisu najbolje upoznati sa onim što se dešava u nekim porodicama.
„Vrlo česta argumentacija centra za socijalni rad da oni nisu poduzeli ništa zato što ‘ona želi da se uda’. Ne ulazeći dublje u razloge zašto bi uopšte jedno dijete ‘željelo’ da se uda. Neke od tih djevojčica pokušavaju da pobjegnu od nasilja, alkoholizma, eksploatacije i siromaštva sa kojim se suočavaju u svojim roditeljskim domovima. To je njihov krik za pomoć koje društvo umjesto da čuje prepušta ih njihovoj sudbini koja se teško može promijeniti onog trenutka kada djevojčica uđe u tuđu porodicu koja se možda suočava sa istim problemima kao i njena primarna porodica“, smatra Jovanovićeva.
Dječji brakovi su često paravan za trgovinu djecom i druge vrste eksploatacije koje se povezuju sa trgovinom ljudima. Mnoge djevojčice nakon udaje odlaze van granica BiH i Srbije. Najčešće bivaju odvedene u Njemačku, Francusku, Italiju, Sloveniju, Hrvatsku…
„Uočeni su i određeni obrasci, do svoje 12–13 godine, djevojčice i dječaci su prinuđeni na prosjačenje, a kada im u toj eksploataciji ‘istekne rok trajanja’ oni koji su ih eksploatisali ih guraju dalje u lanac eksploatacije nerijetko u zemljame Zapadne Evrope. Može se reći da prisilni brakovi, prosjačenje, služenje, seksualne radnje jesu vid ‘modernog ropstva’, jer je djevojčica kao jako mlada, fizički i psihički apsolutno nespremna, nesvjesna i neinformisana o svojim pravima, stupa u sve radnje koje joj roditelji ‘nalože’ kao djevojčici, kaže Jovanovićeva.
Prije nekoliko godina, u Bosni i Hercegovini majka je djevojčicu prodala drugoj porodici, a na kraju je ona oduzeta i smještena u hraniteljsku porodicu. Danas je to mlada žena, udata za starijeg čovjeka sa kojim ima dijete, ali održava kontakt sa porodicom. Majka je procesuirana zbog omogućavanja maloljetničkog braka.
Iz zeničkog Centra za socijalni rad u prethodnih pet godina nisu imali slučajeve prisilnih maloljetničkih brakova.
„Imali smo nekoliko puta slučaj da su djevojčice iz zemalja regije, najčešće Srbije i Hrvatske, dolazile na naše područje po zasnivanju vanbračnih zajednica sa našim državljanima, ali se ne može reći da se radi o prisilnim brakovima, jer dolaze dobrovoljno, najčešće bježeći od situacije u primarnoj porodici“, zaključuju iz ovog Centra.
Brakovi koji ostavljaju posljedice
Problem maloljetničkih brakova može se posmatrati iz više uglova, zakonodavnog, ekonomskog, socijalnog, ali bez obzira o kojoj vrsti problema se govori jedno je sigurno – ove zajednice ostavljaju posljedice na djecu i njihov psihofizički razvoj.
Praksa je pokazala da u 90 odsto slučajeva, djevojčice automatski budu isključene iz obrazovnog sistema, skinute sa dječijeg doplataka, bez zdravstvenog osiguranja.
„Kao posljedicu toga, imamo neobrazovane djevojčice/djecu, maloljetničke trudnoće, nasilje u porodici, a nerijetko i uključivanje u razne oblike eksploatacije, najčešće je to prisilno prosjačenje. Uopštene posljedice su standardne, rano ostaju u drugom stanju što ostavlja posljedice po njeno fizičko i mentalno zdravlje“, upozorava Drndić.
Ombudsmanka za djecu RS Dragica Radović objašnjava da „uticaj tradicije, nizak nivo obrazovanja, neinformisanost ili bilo koji drugi faktor koji doprinosi zaključivanju braka kod djece ili njihov život u vanbračnoj zajednici ne može biti opravdanje ni odgovor na postupanje odraslih i njihov odnos prema ovom problemu.“
„Ta djeca stupanjem u brak suočavaju se sa onim životnim teškoćama sa kojim se nisu u stanju nositi, njihov život se naglo mijenja i od njih se očekuje da preuzmu odgovornost za svoje odluke. Ali, ove odluke nisu samo njihove, zakonodavac je upravo, imajući u vidu njihovu zrelost i mogućnost donošenja tako važnih životnih odluka, obavezao druge subjekte da procijene i odluče da li je to što oni hoće zaista njihov najbolji interes i da li su oni tjelesno i duševno sposobni za vršenje prava i dužnosti koje proizilaze iz braka“, govori Radovićeva.
Naša sagovornica dodaje da postoje situacije u kojima roditelji ne samo da dopuštaju takve zajednice nego i navode dijete na njih, te da dodatno zabrinjava što institucije ne reaguju adekvatno.
„Dobrobit djeteta od 14 ili 15 godina ne može biti brak bez obzira što neki to pokušavaju pravdati činjenicom da je ‘njoj’ tamo dobro i da se dobro udala, ili činjenicom da je majka to prihvatila i o tome obavijestila školu i da škola nema obavezu ništa dalje preduzimati. To je, s jedne strane potpuno nerazumijevanje obaveze da se djetetu obezbijedi takva zaštita koja je neophodna za njegovu dobrobit, a da ne govorimo o posljedicama po razvoj djeteta i pravima koja su djeci garantovana, a sa druge strane je to odsustvo odgovornosti za razvoj djeteta i njegove potrebe i najčešće, prebacivanje odgovornosti na nekog drugog“, napominje Radović.
Stručnjaci upozoravaju da ovakve zajednice mogu imati nesagledive posljedice ne samo za djecu koja stupaju u brak već i za društvo u cjelini.
„Njihovi brakovi nisu samo njihov problem, društvo bi se moralo suočiti sa razlozima i motivima djevojčice od 13 ili 14 godina koja se odluči na taj korak, ali i učiniti odgovornijim sve one koji u tome i ne vide problem“, kaže ona.
Turkijan Redžepi iz NVO RomaWorld se slaže da je problem dječjih brakova i dalje prisutan u niškoj romskoj zajednici, ali smatra da je situacija neznatno bolja nego prije i da se sa povećanim brojem školovanih Roma i Romkinja granica za udaju podiže i da sve više mladih Roma brak sklapa nakon 17-te godine.
Dok Balić smatra da je apsolutno nedopustivo da se za maloljetnu mladu uzima novac u bilo kom iznosu, i da to uvijek mora da se tretira kao trgovina ljudima, Redžepi kaže, da to nije uvijek slučaj i da je normalno da se učestvuje u troškovima svadbe.
„Nijedan roditelj ne želi da mu dijete pati, ali većina njih zaslijepljena beznađem i siromaštvom, u takvim ugovorenim brakovima vidi samo dobro, a ne prepoznaje opasnost koja može da se nadvije nad dijete“, kaže Redžepi.
Osman Balić se slaže sa tim i kaže da je, nažalost, nezvanična statistika o sudbini romskih djevojčica koje dospiju u inostranstvo pod izgovorom ugovorene udaje, tragična. Najveći broj njih završi u lancu ropskog rada, prostitucije i na kraju prerane smrti. U velikom procentu te djevojčice ili sasvim mlade djevojke više uopšte nemaju kontakt sa porodicom. Nevidljive su i dok su žive, a kako kaže, u zabrinjavajućem broju slučajeva nevidljivo i fizički nestaju po zemljama zapadne Evrope.
Krivični zakoni predviđaju kazne
Krivični zakoni Brčko distrikta i FBiH predviđaju zatvorske kazne od tri mjeseca do tri godine za punoljetnu osobu koja živi u vanbračnoj zajednici sa osobom mlađom od 16 godina, kao i za roditelja, odnosna staratelja koji maloljetnoj osobi to omogući ili je na to navede. Ukoliko roditelj, odnosno staratelj, to učini iz koristoljublja, predviđena je zatvorska kazna od šest mjeseci do pet godina.
Sa druge strane, Krivični zakon RS za punoljetnu osobu koja živi u vanbračnoj zajednici sa osobom mlađom od 16 godina i roditelja, odnosno staratelja koji je to omogućio, predviđa novčanu kaznu ili kaznu zatvora do dvije godine, a ukoliko je roditelj, odnosno staratelj to uradio iz koristoljublja, predviđena je zatvorska kazna do tri godine.
Iz Institucije ombudsmana za ljudska prava BiH su istakli da u posljednjem periodu nisu imali individualne žalbe koje se odnose na prisilne maloljetničke brakove.
„Veoma je važno podizanje svijesti kako o neprimjerenosti prisilnih maloljetničkih brakova, tako i o odgovornosti i kažnjivosti istih, u skladu sa krivičnim zakonodavstvom u Bosni i Hercegovini. Ovo se posebno odnosi na marginalizirane skupine stanovništva, a među njima naročito Rome. Službe socijalne zaštite, kao i tužilaštva nadležna su za poduzimanje mjera i radnji u predmetima koji se odnose na maloljetničke brakove“, poručili su iz Institucije ombudmana BiH.
Ista situacija je i u Republici Srpskoj, ne postoje prijavljeni slučajevi niti obraćanje ombudsmanu.
Iz Visokog sudskog i tužilačkog savjeta su nam potvrdili da ne postoje podaci o broju presuda koje se odnose na prisilne brakove. Takođe, kada je riječ o procesuiranim slučajevima teško je utvrditi tačan broj koji se odnosi na maloljetničke brakove, jer su podaci zbirni za trgovinu ljudima.
Naši sagovornici savjetuju da svima da prijave slučajeve koji imaju karakteristike prisilne udaje ili prodaje, jer samo pravovremenom intervencijom možemo poboljšati položaj maloljetnika koji su žrtve tradicije. S druge strane, nadležnima poručuju da ne ‘žmire’ pred problemom pravdajući se da je riječ o romskoj tradiciji, jer i romska djeca su djeca.