Prije tačno sedam godina predalo se srce Gorana Terzića. Našeg Terze. Sedam godina uporno pišem baš na ovaj datum. Nikad ne znam šta, niti ko će to da čita. Nema veze. Neka ostane trag.
Piše: Vanja Stokić
Nema ništa, Gorane. Sve je po starom. Istovremeno, sve je novo i nepoznato. Ne znam šta bih ti rekla. Čini mi se da se već odavno ponavljam. Oprosti ako zalazim u patetiku, nije mi namjera. Znaš i sam da nisam od te vrste.
Ljudima nije jasno, Gorane, kako to da se neko poput mene tako dobro slagao sa nekim poput tebe. Nisu shvatali da si znao da me izgrdiš kao otac, tako da zakucam pogled za pod od srama i bijesa. A onda da me zezaš kao vršnjak. Oni ne znaju kad da ćute, Gorane. A ti si znao izdaleka da nešto nije u redu. “Danas nisi najbolje”, i tu se sva priča završavala.
Prije tačno sedam godina sam, Gorane, sjedila na ovoj istoj stolici, za ovim istim stolom. Buljila u ekran satima. Čekala poruku. Čekala znak da nije tačno. Čekala vijest da je neki drugi Goran otišao, da ti zapravo uređuješ fotografije pa te zato nema.
Kako je tamo? Gdje si uopšte? Jesi li nabavio novi aparat? Ima jedan strašan Nikon, ali je skup. Ne ide bez onog objektiva. Treba i veća torba… Ima li šampita? Da li su ti potrebne baterije za blic? Čime si zamijenio Staklenac? Odmaraš li od folklora?
Prošle godine nije bilo konkursa, Gorane. Nismo imali od čega. Oprosti, osjećam se kao da sam te izdala. Nismo odustali, samo je na čekanju. Ne, ne želim da ga selim onlajn. Biće…
Pokrenuli smo nešto novo, Gorane. Mislim da bi ti se svidjelo. Nešto za takve kakav si ti. Ljude koji žive za fotografiju. Potreban si mi da kažeš da nije uzalud i da će biti sve dobro. Čak i ako neće.
Otišao je i Mišo, Gorane. Vidim ga ponekad u onoj zelenoj vijetnamci i u majici Azre kako prelazi Gradski most. “Smrt fašizmu!” Nestane čim mu priđem.
Nedostaje mi dosta toga, Gorane. Ne liječi vrijeme ništa, samo valjda naučiš da se bolje nosiš s tim.